Posjetili smo turistički kompleks Club Adriatic u Baškom Polju kojeg je preuzela tvrtka u vlasništvu moćnih poduzetnika Pavla Vujnovca, Damira Spudića, Josipa Jurčevića i Ante Bračića: u zapuštenom paviljonu Burin živi nekoliko obitelji bivših radnika koji su tu stambeno zbrinuti još osamdesetih godina prošlog stoljeća, a iako nemaju nikakvo drugo stambeno rješenje - pokrenut je postupak deložacije.
“Pitao me policijski inspektor kamo ću sa stvarima. Rekao sam: “Ne znam. Morat ću se snaći nekako.” Pitao me kamo ću kad me deložiraju, mogu li se negdje skloniti. Rekao sam da nemam ništa, da mi je sve što imam u tih 27 kvadrata, i da ne znam kamo ću. Bio je pristojan, molim vas, napišite da je čovjek bio pristojan. Kao da je i njemu bilo neugodno. Ja sam rekao da nisam agresivan čovjek, da neću raditi probleme, ali da je to sve skupa muka za nas, da se nama dogodila velika nepravda…”, opisuje u razgovoru za N1 Ivo Antunović kako je bilo na obavijesnom razgovoru u policiji na koji je bio službeno pozvan nekoliko dana uočio deložacije iz svog doma, stančića unutar paviljona Burin u turističkom kompleksu Club Adriatic u Baškom polju koji je od ožujka ove godine u vlasništvu tvrtke Adria Grupa Baško Polje d.o.o. – čiji su vlasnici Ante Bračić, Damir Spudić, Josip Jurčević, te Pavao Vujnovac, svi zajedno već poznata uhodana ekipa za nekretninske poduhvate diljem Hrvatske.
S jedne strane su novi vlasnici golemog kompleksa zemljišta i turističkih objekata koji su začudno povoljno stekli to vlasništvo uz pomoć mirovinskih fondova i načelnika općine Baška Voda, HDZ-ovog prvoborca Joška Roščića, a s druge strane deset osoba, pet obitelji i dva samca, uglavnom umirovljenici, svatko u svojih 27 kvadrata, ljudi koji su radili unutar turističkog kompleksa i živjeli u “privremenom smještaju” koji se pretvorio u trajni, iako je bio već u startu ispod razine dopustive za stanovanje.
Šezdessetšestogodišnji Ivo Antunović, danas je umirovljenik. I prvi se našao na listi za deložaciju. Općinski sud u Makarskoj-Stalna služba u Imotskom, zakazala je deložaciju iz njegovog doma za utorak, 9. svibnja, pa su ga zato i zvali na onaj razgovor u policiju, a onda je upravo u vrijeme našeg boravka u Baškom Polju stigla vijest da se deložacija ipak odgađa.
“Zamislite taj život. Ili dolaze plave koverte sa suda, ili vas traži policija. Kao da sam kakav kriminalac”, kaže Antunović.
JNA, MORH, državne nekretnine…
On ponosno ističe da je 46 godina radio u istoj tvrtki, da zadnjih 35 godina nije bio na bolovanju, da je uvijek predano radio, iako je bilo teških trenutaka. Zaposlen je 1982. godine u vojnom odmaralištu Baško Polje, a i prije je radio kao sezonac. Tada je to bio iznimno uređen turistički kompleks, s vrhunski sređenim kampom, hotelima, vilama za generale, ali i mnogo sadržaja koji su bili otvoreni i dostupni i ostalima koji su dolazili tijekom ljetne sezone – bili su tu bazeni, slastičarnice, restorani.
“Preko ljeta bi tu nastao grad veći od Baške Vode”, prisjećaju se stanari paviljona Burin. S odlaskom JNA iz Hrvatske kompleks preuzima Hrvatska vojska, u vrijeme vojnih operacija na jugu zemlje bila je tu baza za vojsku, a ubrzo i za prihvat izbjeglica. Opet je sve vrvilo ljudima, ovaj puta su to bile obitelji koje su se sklonile pred ratnim razaranjima, očajnici koji su uspjeli skupiti samo najnužnije, mnogi od njih psihički slomljeni.
Ivo Antunović i Ivo Žarković, danas sedamdesetogodišnjak koji sa suprugom Ankom živi u susjednom stančiću, bili su konobari sve do svoje mirovine. Preživjeli su gužve u “onom režimu”, nosili se sa stresom krajem osamdesetih kada se nije znalo što će biti i s imovinom JNA i radnicima koji su zatečeni, nosili se sa stresom izbora kome će se dati prednost kod stambenog zbrinjavanja u vojnim stanovima – jer nisu se uspjeli popesti dovoljno visoko na listama za dodjelu stanova i ostajali su u skućenim privremenim stanovima u paviljonu Burin, a nakon osamostaljenja Hrvatske oni su postali zaposlenici MORH-a, nevojni sektor.
Jedan od stanara, sedamdesetogodišnji Zlatko Rudež, pridružio se i aktivno vojsci i ima status branitelja. Njegova supruga Silvana još uvijek radi u Club Adriaticu, ali ni to ih nije obranilo od namjere da ih se deložira.
Vlasnici su se mijenjali, oni bi pitali za svoj status, ali rješenja nije bilo. Uostalom, devedesete su bile godine u kojima su mnogi ostajali bez doma i stanari paviljona Burin smatrali su se sretnicima da uopće imaju svojih 27 kvadrata.
Iz vremena kada je u kompleksu boravila vojska s ratišta sjećaju se da je posvuda bilo oružja, prisjećaju se časnika koji je pred njima “zaigrao” ruski rulet i onda sav u krvi hitno odvezen u bolnicu. Prisjećaju se da je bilo situacija u kojima se iza šanka znalo skladištiti i po desetak puški, da se znalo i “filmski” zapucati po bocama iza šanka. General Mate Daidža Šarlija u jednom je trenutku konobaru Ivi Žarkoviću uperio i pištolj u glavu.
“Dolazili su s ratišta, mi znamo da su svašta vidjeli, znamo da su prošli teške situacije, a onda se to ispoljavalo na kojekakve načine…”, govore danas stanari paviljona Burin. Ali i njima su ostajale posljedice, i na njih se prelio PTSP koji nikada nije službeno dijagnosticiran – bivši konobar Žarković od epizode s pištoljem nosi ozbiljne zdravstvene probleme uzrokovane stresom.
Anka Žarković, Ivina supruga, koja je radila kao sobarica prije mirovine, vadi iz fascikla sve dokumente koji jasno potvrđuju njihov status: rješenje za privremeni smještaj iz vremena JNA u kojem je navedeno da se paviljon Burin koji “nije pogodan za komercijalno korištenje” privremeno pretvara u smještajni prostor radnika odmarališta i njihovih obitelji, jer nije bilo drugih mogućnosti za rješavanje stambenog problema. A posjeduje i odluku iz 1999. godine, o “ostvarivanju prava na privremeni smještaj u objektima MORH-a”. Tu je i navedeno da se taj privremeni smještaj “vojnom namješteniku” može koristiti “sve dok se ne riješi njegovo stambeno pitanje”.
Ali svi su ih nekako zaboravljali i privremeno je pomalo postalo zauvijek.
Život zguran u 27 kvadrata
Ugostila nas je u svojih nevjerojatno funkcionalno organiziranih 27 kvadrata umirovljenica Smiljka Pejković. S ulaznih vrata ulazi se direktno u malu kuhinju, lijevo je mini sobica, pored nje još manja kupaona, i onda dnevni boravak koji navečer postaje također spavaća soba. Skroman dom uređen s mnogo topline. Slike na zidu, sitnice. Na stropu uredno prekrivena rupa… Nedavno se otkinuo komad stropa, a stanari kojima prijeti deložacija ne usuđuju se ulaziti ni u kakve građevinske radove.
Smiljka Pejković je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela raditi kao sezonska radnica u vojnom kompleksu, početkom osamdesetih je dobila stalni posao, a 1986. godine i ona sa suprugom koji je radio kao portir u tvrtki Promet u Makarskoj ulazi u privremeni smještaj. Obitelj je i rasla u tih skromnih dvadeset i sedam kvadrata – dobili su i tri kćeri. 2005. godine nakon teške bolesti suprug umire i ona ostaje s tri kćeri. Najstarija se u međuvremenu odselila, a Katija i Anđela još žive s njom. “Ovo je nama bio i ostao dom, ovo je naš život, jer nismo mogli drugačije. I ne mogu vjerovati da se za nas ne može naći drugo rješenje nego bacanje na cestu”, govori Smiljka Pejković.
I pokazuje album s fotografijama, uspomene iz djetinjstva svojih kćeri.
“Evo tu smo slavili i rođendane i prve pričesti i krizme. Ovo nama nije bilo ništa “privremeno”, ovo je nama dom. Ali nitko nas nije htio vidjeti. Zamislite kako sam se osjećala kada je jedan od direktora firme koja je kupila Club Adriatic rekao da nije ni znao da smo ovdje. Kako si potpisivao papire i dogovarao se o milijunskom poslu a nisi znao za ljude koje kupuješ skupa s tom zemljom i zgradama?”, pita se Smiljka Pejković.
Nisu to bili ovi sadašnji vlasnici. Naime, nakon što je bivši vojni odmarališni kompleks koji se prostire na 268 tisuća četvornih metara preuzela država i izmijestila ga iz MORH-a u portfelj državne imovine, formira se državna tvrtka Club Adriatic, a 2018. godine ona je prodana tvrtki Jadran d.d. iz Crikvenice za 145 milijuna kuna, a Jadran preuzimaju mirovinski fondovi PBZ CO i Erste. Upravo je jedan od direktora Jadrana d.d., rekao radnicima-stanarima iz Burina, “da nije znao za njih”. Kao što je već poznato, Jadran u vlasništvu dva moćna mirovinska fonda ubrzo je kompleks prodao tvrtkama Adria Podbiokovlje, Adria Baško Polje i Adria Umag – koje su bile u vlasništvu ekipe okupljene oko poduzetnika koji je svoj streloviti uspon postigao zahvaljujući uvozu plina ruskog Gazproma, Pavla Vujnovca, a onda je u ožujku ove godine, sve podvedeno pod tvrtku Adria Grupa Baško Polje d.o.o.
Umjesto stanarine cijene za goste
U vrijeme kada se formirala državna tvrtka Club Adriatic stanarima u Burinu, koji su godinama plaćali stanarinu, iznenada se diže iznos mjesečne stanarine i počinje ih se tretirati kao “goste u turističkom kompleksu”. Pokazuju mi račune na kojima je navedeno da im se obračunava smještaj na temelju Odluke Uprave broj 5 od 3. siječnja 2005. godine.
“Bio je to neljudski potez. Živjeli smo u skučenim uvjetima, jadno, a oni su nam opalili cijene kao da smo gosti u apartmanima. Bio je to znak da nas se žele riješiti, baciti nas na cestu kao da ne postojimo”, govori Smiljka Pejković.
Nisu mogli plaćati te račune i na kraju su završili s ovrhom. Danas Smiljka Pejković, nakon 45 godina radnog staža, ima mirovinu od oko 450 eura, a tvrtka u kojoj je radila i koja joj je dala privremeni smještaj svaki mjesec joj “skine” 144 eura ovrhe. I tako govore i svi drugi iz grupe stanara. Jedva spajaju kraj s krajem.
“Da se razumijemo. Nismo mi nikada mislili da ovdje možemo živjeti besplatno. Samo smo željeli realne režije. Ali ne, oni su nas odlučili tretirati kao – goste. Pisali smo prigovore, tražili dogovor. Ali svi su se oglušili”, govori Smiljka Pejković. Ona upozorava na to da ne traže ništa neobično i unikatno. Bilo je i u drugim državnim turističkim kompleksima koje se prodavalo privatnicima radnika smještenih u privremene stanove, ali ih se obeštetilo ili im se dalo zamjenski smještaj.
Dvije stanarke su i umrle čekajući pravdu. Jednoj su i provalili i porazbacali stvari.
Smiljka Pejković, kao i mnogi drugi u grupi, ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Dok razgovaramo kći je kratko prekida radi uzimanja terapije. “Šećer, tlak… Svi smo se ovdje razboljeli od kada nas gaze i žele baciti na cestu. Od kada se odnose prema nama kao da nismo ljudi”, kaže Pejković.
2010. su im isključili struju. 2011. su pokrenuli sudske postupke za njihovo izbacivanje. Prije tri godine su stanari pokrenuli postupke za zaštitu doma, a Općinskom sudu u Makarskoj je trebalo dvije i pol godine da bi se zakazalo prvo ročište. Njihova odvjetnica je napisala niz prigovora, ali sud na njih nije odgovorio.
Vlasnici su se mijenjali, ali svi su jednako htjeli da oni – nestanu. Pitam ih je li ih itko iz nove vlasničke strukture, nakon što su tvrtku preuzeli Vujnovac, Bračić, Jurčević i Spudić, pokušao kontaktirati i dogovoriti s njima nekakvo rješenje. Odgovor je negativan. Nitko im se nikada nije obratio.
Direktor Borić: “Zadužen sam samo za turizam”
Na sudu suprotnu stranu zastupa odvjetnik Kruno Peronja, bivši HDZ-ov saborski zastupnik, a svjedočio je i direktor Cluba Adriatic Miro Borić.
Stupili smo i mi u kontakt s direktorom Borićem, tražili smo razgovor o sudbini stanara iz paviljona Burin i s njim tijekom našeg boravka u Baškom Polju, no on nam je tvrdio da je on “zadužen samo za turizam”. Na našu molbu da nas spoji s nadležnom osobnom, uzvratio je da će pokušati, no, nije se više javljao, a kasnije je stigao mail da se u ovom slučaju radi o “višegodišnjem sudskom sporu”, te da se se obratimo tvrtki pisanim putem.
Dok smo razgledavali turistički kompleks naišli smo i na prve goste koji su po svemu sudeći smješteni u novim montažnim kućicama. Drugim riječima, deložacija zakazana za utorak 9. svibnja, da nije otkazana, odvijala bi se možda i pred očima turista.
Stanari su uvjereni da im je pomoglo to što su prestali biti nevidljivi. Prvo je na njihov slučaj upozoravao nezavisni vijećnik Baške Vode Josip Topalović, mladi političar koji je među prvima digao alarm zbog činjenice da se zemlja u Baškom Polju komadala i prenamijenjivala radi rušenja cijene i jeftine prodaje da bi uz pomoć mirovinskih fondova dospjela u ruke nekretninskih mogula okupljenih oko Pavla Vujnovca. A onda su ih posjetili i saborski zastupnici Mosta, Nikola Grmoja i Miro Bulj i “odaslali” u javnost njihovu priču putem Facebooka i ponovno pozvali na rasvjetljavanje cijelog slučaja Baško Polje.
No, stanari su i dalje zabrinuti za svoju sudbinu. Jedna je ovrha odgođena, ali ništa nije riješeno. Ne traže ništa megalomanskog, kažu da su oni skromi i razumni ljudi. Samo mole da im se nađe nekakvo dostojanstveno rješenje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
