U prvom, Zakon zaključuje da će onaj medij koji dosegne godišnju prosječnu gledanost ili slušanost od 45% postati dominantan i narušiti medijski pluralizam. Kako i zašto automatizmom mediji postaju narušavatelji, ne objašnjava se. Ne definira se ni tko će i na koji način mjeriti rezultate o kojima ovise tako drakonske ocjene, niti se razmatraju puno razmjernije metode kojima se može osigurati sloboda medija i pratiti poslovanje nekog medija. Ali se zato propisuje da takav uspješan medij neće moći dobiti novu dodatnu koncesiju niti širiti poslovanje novim proizvodima.

Drugi je problem vertikalna integracija, koju Zakon i dalje brani u potpunosti, i to jednom jedinom rečenicom: “Operator koji obavlja djelatnost prijenosa audiovizualnog ili radijskog programa ne može biti nakladnik televizije i ili radija te pružatelj medijskih usluga…” Samo četiri članice EU ograničavaju ovakvu vrstu integracije, ali ni one to ne rade ovako, u potpunosti. To su Mađarska, Slovenija, Grčka i Austrija, no ni one to ne brane u potpunosti. Pitanje je što se ovakvim potezom može postići po pitanju pluralizma medija a da se ne bi moglo postići drugim i uobičajenim propisima koji mogu jamčiti uređivačku neovisnost i tehnološku neutralnost, odnosno dostupnost tehnološke usluge svima.

No ono što se ovime sigurno postiže jest ograničavanje poslovanja medija i njihovih izdavača koje nije u skladu sa standardima EU, ali i vezivanje utega za nogu medijima koji su izloženi globalnoj konkurenciji lišenoj takvih ograničenja. Tehnološka pravila igre stalno se i nepredvidivo mijenjaju i ovakva zakonska rješenja mogu samo ugroziti uspješnost medija.

U iščekivanju drugog čitanja ovog Zakona nameće se zato pitanje za Vladu Republike Hrvatske – jesu li svjesni da na ovaj način, suprotno svojim izjavama, zapravo oslabljuju medije i čine ih ranjivima, smanjuju pluralizam medija i ograničavaju medijske slobode?