Predsjednik Samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel poručuje u povodu 1. svibnja, Međunarodnog praznika rada, da u Hrvatskoj jedino rast plaća i poboljšanje opće razine uvjeta rada mogu dugoročno očuvati, a potom i povećati životni standard.

Čelnik SSSH u razgovoru za Hinu upozorava da ni nakon gotovo dvije godine pregovora ne znaju kada će i u kojem obliku biti usvojene izmjene Zakona o radu (ZOR).

Što sindikati rade u vrijeme poskupljenja i visoke inflacije koja udara na radnike, ali i sve građane, što tražite od vlasti i poslodavaca da bi zaštitili standard ljudi?

Od Vlade očekujemo mjere kakve je počela donositi, radi utjecanja na cijene raspoloživim mehanizmima, zaštite socijalno ugroženih i potpore gospodarstvu. No, jasno je da su, zbog udara na standard radnika i građana, sve to samo vatrogasne mjere. Jedino što dugoročno može očuvati, a potom i povećati, standard i kvalitetu života u Hrvatskoj jesu rast plaća i poboljšanje opće razine uvjeta rada. Vlada mora svojim politikama potaknuti rast plaća, uključujući i kolektivno pregovaranje, koje je dokazani instrument povećanja plaća i poboljšanja uvjeta rada, ali i makroekonomske stabilnosti. O tome svjedoče ekonomski i socijalno uspješne zemlje, u koje danas odlaze hrvatski radnici. Poslodavci moraju za početak prihvatiti kolektivne pregovore s radnicima i njihovim sindikatima, što mnogi i dalje odbijaju. Naš je cilj, za koji smo spremni boriti se pregovorima i industrijskim akcijama, da u iduće četiri godine prosječna plaća u Hrvatskoj dosegne najmanje 1500 eura, a minimalna plaća najmanje 750 eura.

Kako idu pregovori oko ZOR-a i kada bi mogao biti usvojen, što su vaši zahtjevi?

Nakon gotovo dvije godine pregovora i dalje nemamo jasan odgovor kada će i u kojem obliku izmjene ZOR-a biti usvojene. Glavni krivac za to je Vlada, koja u dvije godine nije uspjela jasno definirati što želi, niti proizvesti kvalitetan prijedlog zakonskih izmjena. U ovoj fazi, kada se privremeno odustalo od cjelovitog novog ZOR-a kako bi se do kraja godine usvojile manje izmjene predviđene Nacionalnim programom oporavka i otpornosti i dvama europskim direktivama, ipak smo nešto bliže definiranju tih izmjena, a čini se da će u njima biti više pozitivnih nego negativnih elemenata. Naši zahtjevi su jasni – ne pristajemo na daljnje smanjivanje razine radničkih prava. Umjesto toga treba poboljšati regulaciju rada na određeno vrijeme, organizaciju radnog vremena te provedbu i nadzor poštivanja ZOR-a i kolektivnih ugovora. Problem su ograničavajuće odredbe prava na štrajk i nejednaki tretman članova i nečlanova sindikata, jer samo prvi financiraju borbu za povećanje prava koja kroz kolektivne ugovore jednako koriste svi.

Hoće li se rast osnovice plaća u javnim i državnim službama odraziti na plaće u privatnom sektoru, je li to teret za hrvatsko gospodarstvo ili poticaj?

U vrijeme rasta cijena jedino je pravedno da plaće rastu najmanje kolika je stopa inflacije. Sve drugo vodi smanjenju realne vrijednosti plaća, odnosno preraspodjeli društvenog dohotka u korist kapitala, pri čemu radnici plaćaju cijenu krize koju nisu izazvali. Rast osnovice u javnim i državnim službama dobar je za radnike i gospodarstvo u cjelini, jer će pomoći održanju potražnje, iako je još uvijek nedovoljan da spriječi pad stvarne vrijednosti plaća. Borba za isti cilj u privatnom sektoru, iako je kod pojedinih poslodavaca uspješna, zapravo nam tek predstoji. Važnu ulogu u tome moraju odigrati sektorski kolektivni ugovori, jer su oni jedini način za poboljšanje plaća i uvjeta rada većine radnika u privatnom sektoru. Naši sindikati o tome trenutno pregovaraju u nekoliko sektora, a u više drugih nedavno smo uputili inicijative granskim udrugama poslodavaca.

Što je osnovna poruka obilježavanja Prvog svibnja, koji su danas glavni izazovi?

Praznik rada uvijek je dan kada obilježavamo povijesnu borbu organiziranog radničkog pokreta za radnička prava i s ponosom se prisjećamo da smo se za svoja prava sami izborili. Ta je borba donijela puno dobroga radnicima, ali i društvu u cjelini, jer su kroz nju ostvarena mnoga prava koja smatramo civilizacijskim tekovinama i, nažalost, često uzimamo zdravo za gotovo. Zahtjevi koje upućujemo ove godine odnose se na povećanje plaća, poštivanje prava radnika na kolektivno pregovaranje i nadzor provedbe kolektivnih ugovora. S mnogim poslodavcima vodimo ozbiljan i učinkovit socijalni dijalog, sa sviješću da je to u obostranom interesu. Nažalost, neki poslodavci i njihove sektorske udruge odbijaju prihvatiti inicijative za pregovorima, čak i sjesti za stol sa sindikatima. To je nedopustivo, na pravu na kolektivno pregovaranje odlučno ćemo inzistirati, uključujući i prosvjede i industrijske akcije.

Što se učinilo po pitanju reguliranja rada od kuće, što bi za sindikate bilo zadovoljavajuće rješenje?

U osnovi nismo vidjeli poseban problem u aktualnoj regulativi tog područja, koja predviđa poštivanje svih prava i obaveza koje i inače postoje u radnom odnosu, te upućuje poslodavca i radnika da konkretne detalje rješavaju međusobnim dogovorom, odnosno izmjenom ugovora o radu. Naravno da bi bilo poželjno neke stvari dodatno utvrditi zakonom, poput prava na naknadu troškova radniku ili obaveze poštivanja odredbi o radnom vremenu i pravila zaštite na radu, no praksa je u posljednje dvije godine pokazala da postojeće uređenje nije bilo preprekom širokom korištenju rada od kuće. Posljednjim prijedlogom Vlade nismo osobito zadovoljni, jer ravnotežu u tom dogovoru gura u korist poslodavca, omogućujući mu da u određenim slučajevima sam određuje kada će radnici raditi od kuće i čak da im pritom uskrati pravo na naknadu troškova i isključi ih iz primjene odredbi ZOR-a o radnom vremenu. To nije korak prema modernizaciji uređenja rada od kuće, nego povećanju moći poslodavaca da takav rad radniku nametnu i protiv njegove volje.

Ima li organizirani sindikalni pristup dovoljno prostora u vrijeme kad ad hoc osnovane skupine putem društvenih mreža organiziraju prosvjedne aktivnosti?

Načini na koji se građani mobiliziraju i prosvjeduju znatno su se promijenili u prošlih desetak godina, ali to nije promijenilo činjenicu da su sindikati i dalje najorganiziranija i najsnažnija društvena skupina. O tome svjedoče i referendumske inicijative, koje su gotovo uvijek uspješne kad ih pokreću i vode sindikati, a kad to čine druge organizacije, pokreti i čak političke stranke uglavnom završavaju neuspješno. SSSH okuplja stotinjak tisuća članova u privatnom i javnom sektoru, s time se teško može usporediti bilo koja druga društvena ili politička organizacija u Hrvatskoj. Svijet rada i uvjeti djelovanja sindikata bitno su se promijenili posljednjih desetljeća, ali mijenjali su se i ranije, a potreba za sindikatima i smisao njihova djelovanja nisu zbog toga nestali. I mi tragamo za novim oblicima organiziranja i djelovanja, a organizirana borba za prava radnika i bolje uvjete rada i dalje nema alternative.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.