Gošća Pressinga Ilije Jandrića u srijedu bila je glumica Branka Cvitković koja je ove godine dobila Nagradu Grada Zagreba za najviše zasluge i postignute rezultate u kulturi i umjetnosti, kao i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za kazališnu umjetnost.
Bila je nacionalna prvakinja HNK u Zagrebu, a danas predaje glumu studentima i dekanica je Fakulteta za film i umjetnost na sveučilištu Libertas. Što je i dalje motivira za bavljenje glumom? Kako vješto mijenjati uloge, a ostati svoj? Kako trajati na sceni? Ovo su samo neka od pitanja na koja je odgovarala Branka Cvitković.
“Još vjerujem da nisam napravila svoju najbolju uloga, da me ona negdje čeka iza ugla, da će me naći. Nisam osjetila pad aktivnosti, samo sam nastavila raditi. Dok sam bila aktivna kao glumica, bavila sam se pedagogijom, radila na fakultetu. Bilo je teško i naporno, trčati stalno naokolo, ali bilo je slatko. Kad dođete u situaciju da imate neko vrijeme, onda je to sreća”, istaknula je Branka Cvitković.
Na pitanje što je i dalje motivira za rad, kaže da nije umorna: “Moja energija se brzo obnovi, moram raditi.”
Na svjetski dan kazališta 27. ožujka svjetsku poruku je uputila Helen Mirren, a poruku hrvatskim glumcima pod nazivom “Posveta glumcu” čitala je Branka Cvitković. Naglasila je da “biti glumac znači biti doživotni polaznik kazališne škole” i da se nada da je nikad nećete završiti… “Bila mi je čast napisati poruku ako velikoj umjetnici i glumici, to mi je bio veliki izazov”, pojasnila je.
Odnosi u kazalištu
Cvitković je u posveti naglasila važnost etike jer danas svatko svakome radi o glavi, što je dodatno pojasnila:
VEZANE VIJESTI
“Došlo je vrijeme da se svi u sve razumijemo i jako smo napadački raspoloženi. U moje vrijeme nismo tako razmišljali ni o intendantima, to je politička figura koja se postavlja. Više me zanima tko je ravnatelj Drame jer smo u direktnom kontaktu. Danas se u svemu, i u politici i umjetnosti, vreba gaf, greška, da skačemo na zadnje noge…”
“Glumački je posao istraživački, duboko misaon i emotivan. Morate biti psihički snažni”, dodaje Cvitković koja je jednom izjavila da mrzi glumu i da pravi glumac ne glumi:
“To možda čudno zvuči, ali studentima uvijek kažem da je gluma kod mene zabranjena. Onda radimo na tome da shvatimo što je to, da je to istina. Najgore je glumatanje, izigravanje, koristiti vanjska sredstva da nešto dokažete. Teško je doći do sebe, ali to je biti glumac. To se uči, to se trenira. To se postupno shvaća.”
“Za mene je istina kad se preklopi istina izvana iz literature, kad pronađem tu vibru u sebi da se to sve lijepo pomiri i onda možete pokazati to što trebate”, pojašnjava.
Nasilje i mobing
Početkom ove godine se svjedočanstvom i inozemno uspješne srpske glumice Milene Radulović pokrenula gotovo lančana reakcija mučnih svjedočanstava o dugogodišnjem seksualnom nasilju koje se odvijalo s onu stranu kazališnih zastora. Branka Cvitković je prokomentirala je li ona u dugogodišnjoj karijeri imala sličnih neugodnih iskustava: “Mislim da svatko ima takva iskustva, a na tebi je hoćeš li za neku ulogicu reći dobro ili ćeš reći “stari, čekaj, makni se”. Ja sam u tim situacijama reagirala grubo i nisam izgubila ulogu, mislim da sam imala još veće poštovanje.”
HNK u Zagrebu njezino je matično kazalište. Debitirala je 1973., postala nacionalna prvakinja, umirovljena 2014. Danas malo drugačije gleda na tu kuću:
“Više nisam unutra pa ih promatram izvana. Ljudi su nezadovoljni. Ovo vrijeme je takvo da se javno, glasno, bez ograda reagira, i to je dobro i hrabro, neka postoji takav dijalog, tako se stvari čiste, tako dolazimo i do spoznaja o sebi.
Ja sam na strani umjetnosti. Moramo doseći najviše umjetničke standarde, to je naš posao. Mobing, što je to mobing? Ne dopuštam da me itko ugrožava. Ne tražim grupu ljudi ispred koje ću stati da se zajedno borimo. Ako me netko ugrožava, imenom i prezimenom ću stati pred tu osobu, ako treba potući se. Mislim da si svatko to mora moći dopustiti jer poslušan umjetnik, to je dosadno. Mi moramo biti živi, aktivni, izboriti se za stav, a ne poslušno kimati glavom i meni to nije ništa neobično. To je živi dijalog.”
Komentirajući je li toga bilo u njezino vrijeme, Cvitković je kazala: “Eskaliralo je sad. Mi smo bili puno bliskiji, bili smo vezani, bili smo djeca našeg HNK, to je bila naša druga kuća, naš dom. Nije se moglo dogoditi da i ako nemam predstavu, ne zavirim u kazalište, to je ipak drugo vrijeme.”
“Puno je loših glumaca među političarima”
Cvitković s kolegama često vodi političke rasprave i gleda Sabor nakon čega se svađa s televizijom. Na pitanje im li dobrih glumaca među našim političarima, odgovara:
VEZANE VIJESTI
“Ima puno loših glumaca, a to se tako prepozna… Ne volim prostački način komunikacije kakvom svjedočimo, da nema normalnog razgovora, uvažavanja tuđeg mišljenja, a najgore je kad sugovornici govore istovremeno, kao da se natječu. To je ružno, neugodno, nekulturno i nedopustivo. I onda svjedočimo tome i ne znamo o čemu razgovaraju, a vjerojatno ni oni ne znaju. Sukob je tako zaiskrio da se više ne zna tema.”
Premda nije htjela otkrivati konkretna imena, na pitanje što bi rekla o Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću, odnosno njihovim javnim raspravama, na koje je aludirala, o Milanoviću je rekla:
“Ne znam da je to baš jako iskreno. Mislim da je iza toga nešto drugo, neka tajna koju ne mogu doseći. Nije to samo to čemu mi svjedočimo. Tu je gluma u pitanju.”
O Plenkoviću je dodala: “On je diplomat, sasvim drugi karakter. Diplomati po prirodi glume. A ovaj je živahan i direktan i ne libi se, njegov vokabular je drugačiji. Sve je to materijal za predstavu, to je fenomenalan dijalog, to je drama.”
Najveći životni uspjeh
Kao najveći životni uspjeh navodi podizanje kćeri Bernardice i odnos kakav danas ima s njom.
“Moj najveći uspjeh je moje dijete i odnos s mojim djetetom koji danas imam. Kći ima 40 godina. Kako smo rasle zajedno, same, u ženskom svijetu, moja kći je kada je bila mala, zagrlila baku, sestru i mene i rekla: Kako sam ja sretna, imam tri mame. Socijalna je radnica, radi u Ministarstvu kao stručni suradnik.
Rodila se sa šest mjeseci, oporavila se i to je bilo čudo. Moja sestra je pitala u rodilištu kako će se zvati, nisam se usudila ni izgovoriti jer nismo znali hoće li sve biti u redu. Rekla sam da će se zvati Bernardica ako sve bude u redu”, otkrila je Cvitković.
Posjete ranjenim braniteljima
Branka Cvitković je u Domovinskom ratu tri godine posjećivala svaki dan ranjene branitelje u Traumatološkoj klinici.
“Nisam to planirala, otišla sam po instinktu i zamolila ravnatelja da posjetim ranjene branitelje. Ušla sam u prvu sobu, rekla tko sam, da sam ih došla posjetiti, sa svakim sam popričala. I onda sam počela dolaziti svaki dan, postala sam dobra vila, tako su me zvali. Slušala sam ih, pitala, pomagala, to su bili mladi dečki, 19, 20 godina, nepokretni, ranjeni u kralješnicu, nikad nisu prohodali. U tom povjerenju vjerovali su mi, hrabrila sam ih, to je bilo jedno prekrasno zajedništvo, s nekima sam i danas u kontaktu, neki su izvršili suicid, bilo je i teških priča. Pomagala sam i njihovim obiteljima koje su bile u izbjeglištvu. Okupila sam ekipu kolegica, glumica, koje su sa mnom nastavile taj rad”, opisala je.
Tijekom tih posjeta vodila je i dnevnik, no kaže da ga nije htjela objaviti:
“Pitali su me da objavim taj dnevnik, a ja mislim da je dnevnik intimna stvar i da to nije u redu. Kad bi jedan dečko prohodao nakon toga, objavila bih, ali ovako ne. To je nešto intimno, među nama, nešto što je pripadalo tom vremenu.”
Na koncu je istaknula da umjetnost mora biti savjest društva jer umjetnost mora pitati, uznemiravati, propitivati…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!