Lidija Arambašić, psihologinja koja je svoj stručni rad posvetila gubicima i procesu tugovanja, gostovala je u Newsnightu.
Arambašić upozorava koje rečenice ne bi trebalo govoriti ljudima koji tuguju zbog gubitka.
“Rečenica ‘nemoj biti tako uplašena’, nemoj se tako jako ljutiti’ i sl. zapravo ne pomažu, jer niti sam ja odlučila biti takva, niti mogu odlukom prestati biti. To je reakcija živčanog sustava na koji nemamo kontrolu, automatizmom reagiramo da se tako osjećamo.”
Figurativno, Arambašić kaže kako sve gubitke možemo staviti u jedan ormar, ali u posebnom ormaru su dva gubitka koja su najčešće teža od ostalih.
“U posebnom ormaru nalaze se dva gubitka, ja nazivam najtežim – smrt djeteta i smrt roditelja u dječjoj, adolescentskoj dobi. U trećem ormaru, posebna vrsta gubitka su nestali. Ovo s djecom, kad ne ide po prirodi, redom, to je toliko neprihvatljivo da ne možemo pojmiti”, kaže Arambašić.
Kad netko ostane bez roditelja u ranoj dobi, Arambašić objašnjava da onda najčešće djeci roditelji nedostaju u različitim fazama života.
“A ovo s nestalima je situacija u kojoj s jedne strane te osobe nema, a s druge strane nemam materijalni dokaz za to. To je nešto što nas drži zarboljenima, s ove ili one strane stvarnosti.”
Arambašić kaže kako je trajanje procesa tugovanja individualno.
“Znam da će trajati dulje nego što bismo htjeli, jer bismo htjeli da traje nula, da se gubitak nije dogodio. Moramo imati strpljenja, moramo moći izdržati učiti živjeti bez toga nekoga tko nam je bio važan, a sada tjelesno nije s nama, nego u sjećanjima.”
Arambašić savjetuje kako je ljudima koji tuguju najkorisnija praktična pomoć, kao skuhati obrok, oprati veš, odvesti dijete na slobodnu aktivnost, očistiti kuću i sl. A nikako im ne bi trebalo govoriti da prestanu plakati, da nakon kiše dolazi sunce, da su još dobro i prošli i slične izraze.
Tugujuće osobe bi trebale potražiti pomoć kada se ljudi iz obitelji, prijatelji i kolege na poslu umore, poručuje Arambašić.
“Ne možemo neprekidno biti izloženi nečijoj tuzi i tada je jako dobro otići stručnjaku.”
“Drugo, ako ta osoba jako dugo, mjesecima, godinama, nije nimalo bolje, ni u jednom području života, ako se potpuno povukla. Ako na svaki spomen te osobe koja je umrla nezaustavljivo reagira. Naravno, ako nikako ne može spavati, ako ima ozbiljnih poteškoća s jedenjem, u bilo kojem smjeru – to je znak da treba potražiti pomoć”, dodaje.
Arambašić savjetuje da je djeci najbolje reći istinu, a ne uljepšavati izrazima poput onih da je netko otišao na putovanje. Puno je gore ako djeca istinu saznaju na ulici, ili od nekoga tko im nije blizak.
Također, kaže kako je u redu da djeca, osim predškolska, odlaze na sprovode jer se najgori dio ionako već dogodio. Iako sprovodi mogu biti tužni, također su i oblik zajedništva.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare