Gost Newsrooma bio je odvjetnik Tihomir Rubeša. Govorio je o ubojstvu obitelji Zec i suđenju.
Prvo je govorio o košuljici spisa koju je Vladimir Šeks nedavno pokazao:
“Imate pravo, na RTL-u je gospodin Šeks blagoizvolio prikazati košuljicu spisa tvrdeći da se bilješka od 23. studenog 1992. odnosi na mene jer da sam ja napisao i potpisao tu bilješku. To je laž. Laiku je jasno da se taj rukopis stubokom razlikuje od rukopisa na prethodnoj bilješki od srpnja iste godine, koju sam ja doista potpisao, a koja se odnosila na to da sam referirao spis tadašnjem javnom tužitelju RH Vladimiru Šeksu, da smo dogovorili da je dao upute da se podnese serija dokaznih prijedloga sudu, što sam ja i učinio i te dokazne prijedloge sud je odbio. To je bilješka koja je napisana mojim rukopisom i koju sam potpisao”, kaže na početku.
VEZANE VIJESTI
Šeks je znao da odlazim iz javnog tužiteljstva
Rekao je da je tražio od bviših kolega uvid u spise kako bi u jednoj ranijoj polemici morago replicirati Šeksu, ali da mu je rečeno da nema pravni interes. “Dakle, Vladimir Šeks ga ima, ja ga nisam imao ni tada. Sve je jasno iz ovog što je Šeks stavio na ekrane”, veli.
Ističe i kako mu je nejasno da je Šeks mogao reći da je na bilješki iz studenog njegov potpis jer je znao da odlazi iz javnog tužiteljstva. “Čak mi je rekao da ne moram otići jer s njegove strane nema razloga da odem, tako da sigurno je znao da mene više tamo nema”, objašnjava.
Je li on vidio spis na kojem je pisalo “ne se žaliti” i potpis “V.Š.”?
“Nikada, taj mi je dokument apsolutno nepoznat. Dakle, radilo bi se o oslobađaućoj presudi. Sud je smatrao da nema dokaza da ih se osudi za to za što su osumnjićeni. Ja taj dokument nisam vidio. Smisleno bi bilo vjerovati da je to sačinio netko iz DORH-a jer sud nema mogućnost žalbe protiv svoje odluke. To može samo strana koja nije zadovoljna presudom, a u ovom slučaju to je javno tužiteljstvo”, veli.
Također, kaže kako nitko ne može tvrditi da je bilo političkog utjecaja dok se za to ne podastru dokazi.
DORH je trebao izraditi žalbu
Osvrnuo se na samo ubojstvo obitelji Zec i na izjave Zorana Pusića:
“Slušao sam izjavu gospodina Pusića, ne slažem se s njom u nekim aspektima. Policija je izvrsno odradila svoj posao, vrlo brzo je privela osumnjičene, oni su ispitani na okuržnom sudu, podignuta je optužnica, provedena je rasprava, to je sve bilo lege artis. S gledališta suda, sudu je svejedno kakvu presudu donosi. Sud je proveo zakonit postupak i donio presudu za koju je vijeće smatralo da je ispravna i zakonita. Ja sam mišljenja da je DORH trebao izraditi žalbu, govorimo o 23. 11. 1992”.
Također, govorio je o propustu, odnosno ispitivanju bez prisutstva odvjetnika:
“To je cijela saga o tome ispričana. Moram reći, što bi bilo da su dosita bili odvjetnici? Znate koja je prva uputa koju odvjetnik daje svom klijentu? ‘Brani se šutnjom’. Neću reći da bi to bilo tako, ali vjerojatno bi. Ovdje se radi o tome što se od strane Šeksa godinama implicira da smo kolega Nobilo i ja propustili upozoriti istražne suce, a to nije istina. Mi smo prije ispitivanja razgovarali sa sucima i predložili da dođu odvjetnici, oni su nam rekli da to nije potrebno jer je došlo do promjene zakona. Naime, raniji kazneni zakon je za takva djela – za ubojstvo i teško kvalificirano ubostvo, propisivao smrtnu kaznu i obavezno prisutsvo odvjetnika, nakon toga smrtna kazna je ukinuta, ali nije se promijenio zakon o kaznenom postupku koji je i dalje propisivao obaveznu obranu. Suci su nam rekli, nema smrtne kazne, nema obavezne obrane”.
Dodaje i kako je on, kao zamjenik okružnog tužitelja, smatrao da ima dovoljno dokaza. Rekao je i kako je iz javnog tužiteljstva otišao zbog nezadovoljstva jer “naprosto nije htio raditi s ljudima za koje nije mislio da su sposobni”.
Da je Merčep usmjerio svoje ljude do zločina nad obitelji Zec ne bi došlo
U nastavku je komentirao presudu suca Majerovića Tomislavu Merčepu.
“Potpuno se slažem sa svima što je sudac Majerović izgovorio. No bi li izricanje osuđujuće presude spriječilo, to je pitanje. Postoje stvari i ljudi na koje ovakve stvari, postupci i presude, ne djeluju. No mislim da su te riječi bile usmjerene Tomislavu Merčepu, da je on reagirao kao zapovjednik, da je on spriječio, da je on usmjerio svoje ljude tada sigurno ne bi došlo do ovog zločina nad obitelji Zec ni niza drugih zločina o kojima je sudac govorio”, veli i nastavlja o Pakračkoj Poljani:
“Istrage su bile odvojene, bile su povezane osobama nekih od osumnjičenika, ali su bile odvojene i ja sam otišao 1.rujna, otišao sam i ranije jer sam koristio godišnji i ne znam kako je okončana istraga u slučaju Pakračka Poljana. To je bila 92. ja sam se morao brinuti za svoju i egzistenciju svoje obitelji, nisam to više mogao pratiti. Drago mi je da je makar dio tih stvari izrečen u presudi suca Majerovića”.
Je li se moglo više od tga?
“Moglo je više od toga. Iz perspektive državnog aparata možda i ne. Državni aparat, kad krene ovakav postupak, je vezan nekim regulama, ne možete iznuđivati priznanje, ne možete raditi stvari koje vam zakon zabranjuje, oslanjate se na dužnost i obavezu građana da svjedoče o ovakvim stvarima. Imali smo, evo osoba koja je bila na Adolfovcu kada su doveli gospođu Mariju i malu Aleksandru i rekao je sve policiji, no kada je došao pred istražnog suca, nije rekao isto. Imamo i slučaj Mire Bajramovića koji je u Feralu svašta ispričao, a kada je trebalo ponoviti pred pravosudnim tijelima to nije ponovio. Pretpostavljam da je to mješavina, prvo jedne boračke solidarnosti, drugi dio je pretpostavljam strah da se ne izgubi glava zbog toga što se ispričalo o djelovanju kolega iz jedinice, a moglo se. Mogla se tada ponuditi neka zaštita tim ljudima, ali bio je rat i bilo je objektivno teško provesti tako nešto”, govori.
Merčepov dolazak u zatvor se nije smio dogoditi
Što je s dolaskom Merčepa u zatvor i njegovim razgovorom s osumnjičenima?
“To se nije smjelo dogoditi. Pretpostavljam da je tako nešto mogao odobriti samo tadašnji predsjednik okužnog suda. Mi koji smo dobili obavijest da žele govoriti i da su već dovedeni iz Remetinca u prostorije Okružnog suda, smo čekali i čekali pa su nam nakon nekog vremena rekli da neće govoriti. Mi nismo znali za Merčepov posjet, poslije smo doznali i vjerujem da je to preokrenulo situaciju jer imali su, očito, namjeru sve priznati”. kaže.
Rekao je i da treba pogledati tko su žrtve:
“Ima li među njima ijednog bogatog Hrvata, koji bi ispunjavao uvjete da mu se oduzmu novci, automobili, da je koristoljublje isključivo u pitanju? Nemomo se šaliti s time. To su bili Srbi s područja Zagreba. Bio je jedan čovjek koji je gradio kuću, bili su Srbi, imao je dva radnika i njih su odveli na Pakračku Poljanu i likvidirali. Kakvo koristoljublje? Smatram da je bilo etničke šovinističke mržnje, osobne osvete, svega čega nije smjelo biti u policijskoj jedinici jedne europske države kakva je Hrvatska htjela biti.
Suđenje se ne može ponoviti, možda je ovo jedan oblik jednog pretresanja slučaja, rasprave o tome daju jedan tribute tim nevinim žrtvama i da pobude u ljudima da se to nije smjelo događati jer su to bili policajci s policijskih otužjem, s policijskim automobilima, s policijskim legitimacijama, koje su im otvarale neka vrata sa zapovjedanjem savjetnika ministra unutarnjih poslova. Dakle, eminetno, bili su državna policijska postojba, a ne banda kriminalaca. Ona se pretvorila jednim dijelom u bandu kriminalca”, zaključuje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare