Domagoj Kronstein, član Upravnog odbora Hrvatske komore socijalnih radnika, opisao je za N1 dio mučne stvarnosti i stanja u sustavu socijalne skrbi. Objasnio je i što je sve potrebno i zašto je potrebno temeljito znati što se događa da bi se moglo uopće i zamisliti kompletno rješenje.
Kronstein je kazao da su strukovne udruge, poput ove socijalnih radnika, u bitno slabijoj početnoj poziciji od civilnih udruga:
“U osnovi to je tako zato što su strukovne udruge malo ili nikako prepoznate u javnosti.”
“Ne može nas se sve staviti u isti koš”
“S druge strane imate civilne udruge koje iza sebe imaju poznata imena, medijski eksponirane ličnosti i koje se promoviraju pod pričom sprečavanja nasilja, borbe protiv nasilja, a s druge strane smo vidjeli rječnik nekih osoba iz takvih udruga koji je neprimjeren i označava se kao nasilna komunikacija”, kazao je.
Složio se da je trenutak kad je javnosti skrenuta pažnja na probleme iz sustava socijalne skrbi, najpovoljniji za reagirati i tražiti pomoć državnih vlasti, intervenciju da se sve konačno sredi.
“Sad je dobar trenutak, da, ali nažalost, tragedija se dogodila. Ispred Komore mogu samo izraziti žaljenje i suosjećanje”, kazao je, ali i podsjetio da je tragedija ubijene djevojčice iz Nove Gradiške – tragedija.
VEZANE VIJESTI
Usto, u takvim situacijama eksplodira energija koja ne mora nužno biti pozitivna:
“Nije dobro da (se ističu) ljudi koji nisu educirani, koji nemaju elementarna znanja, koje vode, usudit ću se reći, ljudska frustriranost i ljutnja. Naravno da ljudi imaju pravo znati, naravno da ljudi imaju pravo propitivati, naravno da smo mi dužni odgovoriti, ali ne može nas se osuditi prije nego što se završi neka procedura.”
“Ne može nas se sve staviti u isti koš. Mi ovih dana niti jednom nismo čuli da socijalni radnici bježe od odgovornosti”, istaknuo je.
O konkretnom slučaju iz Nove Gradiške, rekao je, zna onoliko koliko zna iz medija, nije vidio nalaz, nije razgovarao s nijednim od aktera. Istodobno, socijalnim radnicima je stalo, a da je tome tako, kazao je i to, pokazuje uopće to što se Hrvatska udruga socijalnih radnika snažno zalagala za osnivanje Komore. Na kraju je to i uspjela:
“Mi sada imamo disciplinski sud, imamo stručni nadzor Komore, imamo upravni nadzor resornog ministarstva, tako da ne znam koji bi još nadzor trebao.”
“Mislim da struka doista treba odraditi svoj posao. Ne mislim da možemo bježati od odgovornosti, ali ne možemo biti niti unaprijed osuđeni dok se postupci ne završe. I sad tu imate problematiku gdje ministarstvo izađe vani i kaže: ‘Bilo je propusta.’ I tu se stavi točka, uopće se ne kaže kakvog je propusta bilo. S druge imate našu kolegicu Karačić koja izađe van i kaže da je još uvid u tijeku, da je teško govoriti, da treba sagledati sve činjenice. Mi se bavimo činjenicama, ne možemo gatati, postoji spis, postoji rad zabilježen u spisu…”, dodao je.
Rekao je i na koji način se stvari mogu mijenjati, zapravo, postoji li nešto u tom sustavu socijalne skrbi što bi se moglo mijenjati odmah.
“Ako se svi kunemo u interese djece, novac se mora naći!”
“Ekstremni slučajevi uvijek potaknu rasprave u javnosti. Još 2000. godine imali smo slučaj gdje je korisnik ubio našeg kolegu na radnom mjestu u Centru za socijalnu skrb Split. Imali smo ovaj slučaj u Đakovu. Imamo napade na spocijalne radnike diljem zemlje. To je ono što ovom trenutku javnost zna, vidi, ali unutar centara za socijalnu skrb dnevno se događaju takve stvari”, upozorio je i istaknuo podatak koji ilustrira rizik kojem su socijalni radnici izloženi:
VEZANE VIJESTI
“Usudio bih se reći da su 75 ili 80 posto naših korisnika nedobrovoljni korisnici.”
“Sad stvari ne treba rješavati preko noći. Treba dobra strategija, treba dobar plan. Najlakše je reći da treba zaposliti 100 ili 200 ljudi. Ali te ljude treba popratiti prostor, informatička oprema…”, nastavio je objašnjavati kako bi to izgledalo da se krene popravljati sustav.
“Na pojedinim područjima bez civilnih udruga i ministarstava ne bismo mogli”, kazao je i to:
“Ljudi na terenu traže jasne smjernice, recimo, što učiniti kad treba izdvojiti dijete, a nigdje nema mjesta. Negdje netko mora naći mjesto za to dijete. A ako socijalni radnik na terenu to prepozna i (treba mu) tri, četiri, pet dana da bi pronašao mjesto u udomiteljskoj obitelji ili u dječjem domu, to nije dobro.”
Upitan zašto nema dovoljno udomiteljskih obitelji, kazao je da se 15 godina bavio udomiteljstvo odraslih i djece i onda naveo nekoliko stvari.
“Zakoni su se prilagođavali, mijenjali, prije dvije godine je izašao novi Zakon o udomiteljstvu, ponuđeno je i plaćanje radnog staža. Ali postoje neke stvari u udomiteljstvu koje vi ne možete regulirati. Ako imate bebu za smjestiti… tendencija je da takvo dijete ide u udomiteljsku obitelj”, kazao je:
“S druge strane imate propis koji kaže da udomitelj mora ostvarivati svoj prihod. Znači da mora biti zaposlen. Tko će onda skrbiti o tom djetetu? Treba regulirati porodiljni, bolovanje…”
“Ako se svi kunemo u prava i interese djece, neka se sredstva moraju iznaći da bi se moglo motivirati ljude za bavljene udomiteljstvo”, primijetio je.
Kazao je i to da socijalni radnici, udruge, udomitelji, svi redom redovito apeliraju na ministarstvu, ali:
“Nedostaje političke volje. Uvijek nedostaje financijskih sredstava. I sad smo tu gdje jesmo.”
A onda, kad se dogodi tragedija, pa kad krenu teške optužbe po socijalnim radnicima generalno:
“Ja imam dvoje djece. Ja moram svojoj djeci objasniti da ja nisam ubojica. Mene moje dijete može pitati: ‘Tata ti si nekada radio u centru za socijalnu skrb, ti si spašavao drugu djecu, a sad te nazivaju ubojicom…'”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare