Na listi bolesti ubojica, rak debeleg crijeva je drugi po redu uzrok smrti u Hrvatskoj.
Više od 3000 tumora debelog crijeva godišnje, samo šest subspecijaliziranih gastroenteroloških onkologa, stup za kolonoskopiju star 20 godina, radioterapijski aparati koji se više ne mogu niti popravljati.
U tih par nasumično izabranih brojki i činjenica stane realnost Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, institucije koja je dobar dio od svojih više od pet desetljeća postojanja, slovila za središnje mjesto hrvatske bitke protiv raka.
Obolijevaju li Hrvati češće od karcinoma ili ih – loše liječe?
Liječnici u toj godinama zanemarivanoj instituciji sada se, u konkurenciji s privatnim klinikama kojima Vlada dodjeljuje titule strateških projekata, bore za elementarne uvjete za rad i liječenje onkoloških pacijenata. U Hrvatskoj od karcinoma umre 328 ljudi na 100.000 stanovnika, europski je prosjek 190. Obolijevaju li Hrvati češće od karcinoma ili ih – loše liječe?
“Ne radi se o samo jednom uzroku. Sustav postoji, ali je potpuno nekoordiniran. Mi ni ne znamo što sve postoji. Česta je pretpostavka da ljudi ne znaju kada se trebaju javiti i da imaju nezdrave navike. S druge strane, Česi su najnezdravija nacija u Europi, a imaju značajno bolje rezultate u liječenju karcionama, unatoč relativno malom ulaganju u liječenje – ali imaju super sistem. Druga stvar je kad već dođe do javljanja u sustav, koliko će brzo pacijent dobiti potrebne postupke i prolaziti kroz sustav. Jedan od razloga zašto smo pokrenuli udrugu IGET je jer smo shvatili da ta prohodnost baš ne funkcionira”, kaže u intervjuu za Točku na tjedan liječnica Iva Kirac.
Je li privatizacija onkologije tek izbor više za hrvatske pacijente ili im smanjuje šanse da u javnom sustavu dobiju besplatnu skrb? Što misle pacijenti, a što onkolozi koji još uvijek rade u državnim bolnicama i vjeruju u javni sustav pokušali smo doznati u razgovoru s onkološkom pacijenticom Sanjom Šutej i specijalisticom kiruške onkologije i abdominalne kirurgije na Klinici za tumore Ivom Kirac, koja je za Točku na tjedan govorila ispred zajedničke liječničko-pacijentske udruge Institut za gastroenterološke tumore.
“To za nas nije dobra vijest. Jako mi se puno ljudi javlja jer sam ja i u Povjerenstvu za pacijente Grada Zagreba. Pacijenti mi predlažu čak i da izađemo na svojevrsni prosvjed za očuvanje Instituta (Klinike za tumore op.a.) jer je Institut za cijelu Hrvatsku, za sve oboljele od karcinoma. Kad obolite od karcinoma vi ste s jedne strane svedeni na te minimalne naknade, a onda još da plaćamo preglede?! Smeta me kad se otvaranje privatne bolnice tumači kao gospodarski razvoj. Gospodarski razvoj na onkološkim pacijentima? Meni je jasno da će tu dolaziti oni koji imaju novaca, da će dolaziti stranci, a gdje će biti oni koji nemaju mogućnost plaćanja”, prenosi Sanja Šutej prve rekacije onkoloških pacijenata na vijesti da država strateški podupire private onkološke projekte.
Liječnica Iva Kirac ovako postavlja stvari.
“Nije stvar toliko u otvaranju privatnih kapaciteta, nego u otvaranju dodatnih kapaciteta, a da se nije prethodno analiziralo što već imamo u bolnicama, ali i izvan njih – što je potrebno za liječenje, a što nedostaje. Skrb o oboljelima od raka ne završava jednim supermodernim tretmanom, nego je to cijeli koloplet akcija i postupaka da bi se približili onakvom ishodu koji priželjkujemo: da pređemo s najgoreg mjesta u europskoj statistici u gornju polovicu ljestvice. Dakle, ne, apsolutno to nije rješenje”, naglašava Kirac.
Hoće li otvaranje nove privatne onkološke bolnice i jačanje privatnih kapaciteta u borbi protiv raka pomoći da se smanje crne statistike oboljenja i smrtnosti od karcinoma u Hrvatskoj? Pacijenti već upozoravaju da konstantno gube liječnike u javnom sektoru zbog njihove migracije u privatne bolnice.
“Liječnica koja mi je napravila prvi ultrazvuk i otkrila karcinom, s kojom sam bila prezadovoljna otišla je dalje zbog boljih uvjeta rada. Pacijenti su u strahu, boje se redova, boje se čekanja. Ako vi čekate na zračenje par mjeseci, kao što sam ja čekala, vi se pitate je li moje liječenje adekvatno, liječim li se ja dobro. A sad, pacijenti se boje i plaćanja, svi se borimo za svoj život, spadamo na vrlo niske grane financijski kad se razbolimo – i bojimo se da ćemo morati plaćati za liječenje”, objašnjava Sanja Šutej.
Prema dostupnim informacijama, u novoj privatnoj onkološkoj bolnici najavljuju za početak 129 zaposlenika što će s vremenom rasti do 526. To pretpostavlja značajno zapošljavanje liječnika i edukaciju novih kadrova. Ima li Hrvatska dovoljno stručnjaka da zadovolji potrebe i u javnom i u privatnom sektoru?
“Kada čujem brojke koje iznosite, to je otprilike broj trenutno zaposlenih u Klinici za tumore koja godišnje ima 1.000 dijagnosticiranih karcinoma dojki i oko 300 pacijenata oboljelih od kolorektalnog karcinoma. Za obučiti liječnika da bude dorastao i takvim kompliciranijim slučajevima treba vam oko dvije godine dodatnog rada nakon specijalizacije. Ne vidim zapravo prostor da se nađe i obuči toliko ljudi, a da se pritom ne dogodi odljev iz javnog sektora. U nekim drugim sustavima, obvezuju vas ugovorno da kada odlazite u privatni sektor iza sebe ostavite funkcionalan tim u javnom sektoru. Uzmite rak debelog crijeva, drugi po apsolutnim brojkama oboljelih u Hrvatskoj, imamo grozne rezultate i samo šest subspecijaliziranih gastroenetroloških onkologa, a više od 3400 dijagnosticiranih karcinoma lani”, iznosi porazne podatke liječnica Kirac.
Svim linearnim akceleratorima u Hrvatskoj – istekao rok trajanja.
“U prvom dijelu svog liječnja imala sam propisana zračenja i znalo mi se dogoditi da se zračenje odgodi zbog kvara stroja. Za mene je to automatski značilo produžetak bolovanja što mnogim pacijentima stvara problem. Koliko god imali plaću, naknada je 4200 kuna, a naša bolovanja traju minimalno po godinu dana. Uređaji se kvare, čeka se dugo i na magnetsku rezonancu, i za zračenje je bilo velikih problema, CT se kvari i tu se stvaraju liste”, objašnjava pacijentica Sanja Šutej.
Može li se javni sektor nositi s privatnom konkurencijom u tehnološkoj opremljenosti? Profesor Ivica Belina koji predvodi Koaliciju udruga u zdravstvu često upozorava na činjenicu da je svim linearnim akceleratorima u Hrvatskoj – istekao rok trajanja.
“Ne nabavljaju se uopće novi aparati, kad nema aparata nemate ni liječnika koji rade na njima. Zbog toga najvjerojatnije odlazi dosta liječnika. Jer nemaju s čime raditi. Ulaganja u novu opremu bi nas pacijente jako veselila”, primjećuje pacijentica Šutej.
“Nakon osam godina dobili smo novi CT, magnetna rezonanca je 12 godina stara. Imamo jednu magnetnu rezonancu, a tisuću karcionoma dojke. O radioterapijskim uređajima da ne govorimo! Iskreno se nadam da ćemo stići do 2025. godine putem europskog natječaja ugraditi strojeve koji su sada u fazi nabave – jako potkapacitirani. Kao što je u jako dobrom intervjuu već naglasila profesorica Vesna Ramljak: sadašnji strojevi su izvan mogućnosti da se zanavljaju dijelovi jer su prestari i takvi se dijelovi više ne proizvode”, upozorava Kirac.
Zanimljivo je da Klinika za tumore još od 2018. godine ima identičan moderan stroj za radioterapiju kakav ima i razvikana privatna poliklinika u Svetoj Nedelji, ima i ljude koji na njemu znaju raditi, ali – nema adekvatan 4D CT stimulator, stroj koji prethodno snima i mapira zone zračenja.
“To smo namjeravali nabaviti ali evo, već pet-šest godina – nismo!”, rezignirano zaključuje Kirac. Dodaje kako je nužno planirati stratešku nabavku potrebne opreme i izgradnju pripadajućih objekata, umjesto da se ”na horuk” nabavlja nasumično strojeve kad se ukaže financijska prilika.
Jedan od argumenata u korist privatnih klinika jest taj da pacijent može i kod njih na uputnicu obaviti važne pretrage ako u javnom sektoru za tu pretragu postoji lista čekanja.
“Da, da, možete vi dobiti kod privatnika termin na uputnicu, ali onda isto čekate. Ako platite, dobijete odmah. Ako ne platite, onda ćete isto čekati i više mjeseci”, objašnjava Šutej.
Ni liječnici ne primjećuju smanjenje listi čekanja otkako se na uputnicu može i kod privatnika.
“Ne čini mi se. Jednako mi se tako ne čini da se smanjuju liste čekanja na uputnicu u privatnim klinikama. A još je druga stvar i to jesu li sve te pretrage opravdane. Najveći je problem tko sve te stvari očitava, nakon što se obavi pretraga – tko očitava nalaze i propisuje dalje postupke. Udruga IGET je krenula s određivanjem i primjenjivanjem standarda kvaliteta. Imali smo 25. svibnja simpozij oko kolorektalnog karcinoma gdje smo probali odrediti svaki segment – od nacionalnog probira, kolonoskopije, kirurgije, radioterapije, internističke onkologije: što su standardi i što treba ispuniti da možeš reći da si sve napravio za pacijenta. Mi sada jednostavno ne znamo puteve pacijenta i što smo napravili za njega i kakvi su ishodi”, kaže Kirac i dodaje kako su private klinike imale obvezu još od 2016. unositi sve podatke o pacijentima i pretragama u CEZIH, no to se nije dogodilo.
Uništava li se sustavno javni sektor kako bi se išlo na ruku privatnim incijativama?
“Nemam ništa protiv privatnog sektora, smatram da može biti komplementaran. Moguće je da su uspješniji i da rade neke stvari bolje od nas, ali mi to ne znamo, podataka nema, odnosno ja ih nisam srela. Zasad je većina tog dojma zapravo na razini PR-a”, ističe Kirac. Dodaje i kako nema ništa protiv toga da njeni kolege, ako imaju vremena i volje i energije, nakon posla u javnom sektoru dodatno rade i u privatnim klinikama. To i čine. Međutim.
“Problem je kada to rade ljudi na nekim strateškim pozicijama. Dosta je teško planirati stvari u javnom sustavu ako parlaleno postoji još jedna priča. I da se koncentriraš na javni sustav gdje ti ipak moraš i prenijeti znanje i ostaviti znanje nekome i posložiti organizaciju posla da je to svima dostupno. Moj je dojam da javni sustav tu trpi, više se dobrih stvari pretoči u privatne sustave, nego što se dobre prakse vrate nama“, iznosi Kirac svoj stav.
Kirac kaže i kako već tri godine od donošenja Strateškog okvira protiv raka – u provedbi nedostaju osnovne stvari: da se odrede odgovorne osobe za pojedine akcijske mjere i da se odrede jasni rokovi i novac za njihovo provođenje.
I u konačnici, stižemo do pitanja: uništava li se sustavno javni sektor kako bi se išlo na ruku privatnim incijativama.
“To je doživljaj svih ljudi koji zbilja rade s pacijentima u javnom sustavu i žele da ti ljudi dođu do nas što prije i da im napravimo nešto dobro. Jer, nekako se čini da sve stvari koje želiš promijeniti na bolje – se koče. Zašto je to tako i kome je to u interesu, evo, ne znam. Relevantna istraživanja pokazuju da su potrebne velike količine nekih dijagnoza da biste ih radili (operirali) dobro. Ako nekoj bolnici dozvolite 50 operacija dojki godišnje, teško da to može biti dobro pa makar tamo radili vrhunski stručnjaci. Jer, 50 operacija godišnje se smatra minimumom za samo jednog kirurga”, objašnjava Kirac.
I pacijente i liječnike posebno smeta što za bolje rezultate ne treba izmišljati toplu vodu.
“Postoji prostor da budemo bolji, postoje recepti kako to napraviti, jedino nedostaje dobra volja. Bilo bi sjajno kad bi ona postojala bez obzira na to tko je na vlasti danas ili sutra, kada bi postojala svijest da je nužno pustiti da krenu i teku nužne promjene i poboljšanja”, apelira liječnica Kirac koja ima i zaključnu poruku za ministra Vilija Beroša.
“Ja se nadam da će onaj tko nas financira – Ministarstvo zdravstva konačno prepoznati da i u javnom sustavu postoje ljudi s tradicijom, Klinika za tumore ima 54 godine iza sebe, pa da će i nas povremeno podržati.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare