Pojava kod koje dijete prestaje pričati u nekim situacijama ili, kako se roditeljima to često čini, tada kada samo to poželi, naziva se selektivni mutizam. Može nastati kao reakcija na traumatični događaj te se dijete u situacijama koje mu predstavlja stres oslanja na neverbalnu umjesto na verbalnu komunikaciju jer ona iziskuje manje nervoze.

Selektivni mutizam kod djece poremećaj je koji se najčešće javlja prije navršene pete godine života. Djeca koja pate od ovog poremećaja mogu imati različita ponašanja. Primjer je to što dijete može normalno razgovarati s roditeljima ili drugim članovima obitelji, a u vrtiću ili u parku ne može izgovoriti niti jednu riječ. Također se može pojaviti i promjena tog ponašanja pa dijete u nekoj drugoj situaciji neće moći komunicirati niti s roditeljima.

Selektivni mutizam utječe na razvoj djeteta u emocionalnom, socijalnom i odgojnom smislu zbog čega je potrebno rano prepoznavanje i traženje stručne pomoći.

Ima li moje dijete selektivni mutizam?

Poremećaj šutnje kod djeteta ili selektivni mutizam dijagnosticira se kao anksiozni poremećaj od 2013. godine, no niti danas nije u potpunosti objašnjeno zašto i kako nastaje. Češće se pojavljuje kod djevojčica, a ukupno se pojavljuje na oko 2-18 na 10 tisuća djece. Postoji veza s genetikom, no pokazalo se kako velik utjecaj ima okruženje kroz odrastanje.

To pokazuje činjenica da se selektivni mutizam najčešće veže uz vrijeme kada djeca trebaju krenuti u školu što je mnogima vrlo stresan i traumatičan događaj, posebice ako prije toga nisu imali pretjerane socijalne interakcije.

Djeca sa selektivnim mutizmom pokazuju visoku razinu inteligencije, no može se manifestirati i fizičkim promjenama. Kod djece s ovim poremećajem je narušena verbalna i neverbalna komunikacija.

Ovo su neki simptomi selektivnog mutizma koji se mogu pojaviti:

– neobični pokreti

– sramežljivost, stidljivost

– napetost gornjeg dijela tijela i lica

– slab kontakt s drugim ljudima

– socijalna izolacija

– negativno razmišljanje

– ispadi bijesa kod djece

Ovi simptomi povezani su s ostalim anksioznim poremećajima. Istraživanja su pokazala kako se uz selektivni mutizam najčešće pojavljuju socijalna fobija, separacijski te generalizirani anksiozni poremećaj. Kod te djece su često utvrđene manje razvijene govorne i socijalne kompetencije.

Selektivni mutizam dijeli se na četiri podtipa – simbiotički, mutizam kao govorna fobija, reaktivni mutizam, pasivno-agresivni mutizam. Simbiotički mutizam karakterizira podređeni odnos s bliskom odraslom osobom, no manipulativni s drugima. Kod mutizma koji je nastao kao govorna fobija pojavljuju se ritualizirana ponašanja i strah od vlastitog glasa.

Reaktivni selektivni mutizam kod djece obilježava depresija i povlačenje u sebe te se povezuje s nekom traumom. Pasivno-agresivni selektivni mutizam karakterizira korištenje šutnje kao oružje protiv roditelja, odgajatelja ili drugih odraslih ljudi.

Kako tretirati selektivni autizam?

Pojava selektivnog mutizma kod djece, osim što izaziva poteškoće u komunikaciji, utječe na kompletan razvoj. Dijete zbog ovog poremećaja ima otežano razvijanje u emocionalnom smislu zbog manjka komunikacije i pojave drugih ponašanja, a društveno i socijalno se teže razvija zbog neprilagođene verbalne i neverbalne komunikacije s vršnjacima i odraslim osobama.

Dijete zbog selektivnog mutizma može imati poteškoće s učenjem i akademskim razvojem zbog nemogućnosti odgovaranja pred učiteljima i vršnjacima te doživljavanja anksioznosti u sličnim situacijama.

Naposljetku, roditelji djece sa selektivnim mutizmom također mogu doživljavati frustracije, anksioznost i krivnju zbog postojanja poremećaja kod djeteta. Ovo su samo neki od razloga zašto je iznimno važno da se na vrijeme reagira na promjene u ponašanju kod djeteta.

Ono što roditelji i druge odrasle osobe nikako ne bi smjele raditi je prisiljavati dijete da priča te mu činiti još veći stres tom prisilom. Oni trebaju osjećati da u odrasloj osobi imaju prijatelja i oslonac, a ne nekoga tko će se na njih ljutiti jer ne mogu pričati. Velik pritisak može stvoriti samo još veći problem.

Također je važno zapamtiti da u najčešćim slučajevima dijete ne može pričati te ne čini to potpuno svjesno niti namjerno, kao i da bi najradije pričali da mogu. Zato s djetetom treba razgovarati na način primjeren njegovim godinama, ali se problem ne smije negirati i ignorirati. Nije loše niti da se okolina u kojoj će se dijete naći upozori na poremećaj kako ostali ne bi činili pritisak i još veći stres kod djeteta. Razumijevanje i tolerancija su prvi korak u rješavanju problema.

Metode liječenja selektivnog mutizma

Poremećaj selektivnog mutizma potrebno je dijagnosticirati na vrijeme te što ranije primijeniti metode liječenja.

Što se tiče liječenja i tretiranja selektivnog mutizma, danas postoje brojne metode liječenja među kojima se najuspješnijom pokazala kombinacija kognitivno-bihevioralne terapije uz lijekove. U psihoterapiji se radi na mijenjanju djetetovog reagiranja na stresne situacije i njihovog nošenja s njima. Cilj je i povećanje broja socijalne komunikacije te prikazivanje važnosti i funkcije govora.

Terapijama liječenja je cilj promijeniti reakcije djeteta što može pomoći u lakšem nošenju s poteškoćama u socijalnoj interakciji i obrazovanju. Među metodama je i grupna obiteljska terapija. Liječenje selektivnog mutizma je, kako podaci pokazuju, moguće, a mlađa djeca pokazuju veći napredak. Nakon pravovremenog tretiranja može doći do potpune remisije. Napredak djece je značajan ako se s tretiranjem krene na vrijeme.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.