Dugo se vremena smatralo da negdje između pet i šest posto djece ima poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). No u praksi je to često i više. Američki centri za kontrolu i prevenciju bolesti procijenili su prevalenciju od 11,4 posto kod djece 2022. godine.
Švedski odbor za zdravstvo i socijalnu skrb izvješćuje da je 2022. 10,5 posto dječaka i šest posto djevojčica dobilo dijagnozu ADHD-a, što je 50 posto više nego 2019. Odbor predviđa da će se stope na kraju zadržati na 15 posto za dječake i 11 posto za djevojke.
Koji bi mogli biti razlozi iza zapanjujućeg porasta? Evo osam mogućih uzroka, od kojih se mnogi preklapaju i međusobno djeluju.
1. Višestruke dijagnoze kod iste osobe
Nekada su dijagnoze bile puno ograničenije, nego što su danas.
Prije su liječnici bili preporučeni dijagnostičkim priručnicima i obučeni da dijagnoze kod pojedinca ograniče na onu najistaknutiju, a ne da uopće postavljaju određene kombinacije dijagnoza – primjerice, autizam i ADHD. Danas je preporuka i uobičajena praksa u sektoru mentalnog zdravlja postaviti onoliko dijagnoza koliko je potrebno da bi se smisleno opisali i pokrili simptomi i izazovi osobe.
2. Povećano znanje i svijest stručnjaka
Danas postoji nova generacija stručnjaka koji rade u službama s većom sviješću i znanjem o ADHD-u. To je dovelo do ranijeg otkrivanja i dijagnosticiranja ADHD-a u skupinama koje su prije bile zanemarene, osobito djevojčica i žena – ali općenito i kod odraslih, piše The Conversation.
3. Smanjena stigma
U mnogim je društvima ADHD daleko manje stigmatiziran nego prije. Liječnici imaju manje dvojbi oko postavljanja dijagnoze, a oni koji je dobiju osjećaju se manje stigmatiziranima. Za sve više i više ljudi, ADHD ima manje negativnih konotacija i postaje prirodni dio identiteta ljudi.
4. Moderno društvo postavlja veće zahtjeve kognitivnim vještinama
ADHD nije bolest, već neispravan sastav kognitivnih osobina koje postoje na funkcionalnijim razinama čak i u općoj populaciji, kao što su “kontrola pažnje” (koncentracija) te organizacijske i samoregulacijske vještine.
Moderna društva su brza i složena, postavljajući visoke zahtjeve na ove kognitivne osobine. Dakle, ljudi s vještinama nižim od prosjeka u tim ključnim kognitivnim područjima počinju se boriti da se nose sa svakodnevnim zahtjevima i mogli bi dobiti dijagnozu ADHD-a.
5. Veća očekivanja u pogledu zdravlja i učinka
Očekivanja ljudi od vlastitog i tuđeg učinka i zdravlja rastu. Takozvana “društvena baza” prosječnog zdravlja i uspješnosti danas je viša. Stoga ljudi mogu ranije i češće izraziti zabrinutost za vlastito i tuđe funkcioniranje i mogu pretpostaviti da bi ADHD mogao biti objašnjenje.
6. Zbog promjena u školama, sve više učenika se muči
Škole su prošle kroz značajne promjene u načinu poučavanja, poput digitalizacije i uvođenja više učenja temeljenog na projektima i grupama, kao i puno više samovođenog obrazovanja.
Ove su promjene dovele do manje jasnog okruženja za učenje, uključujući povećane zahtjeve za motivacijom učenika i njihovim kognitivnim vještinama, čimbenicima koji mogu otežati uspjeh učenicima čak i sa samo nekoliko osobina ADHD-a. Također je uzrokovalo da škole upućuju više učenika za koje sumnjaju da imaju ADHD na procjenu.
7. Kreatori politike daju prioritet procjeni
Političari u mnogim zemljama pokušali su riješiti rastuće stope dijagnoza uglavnom tako što su dijagnostičke procjene učinili pristupačnijim tako da ljudi ne moraju dugo čekati na dijagnozu.
Iako je to razumljivo, ono potiče broj postavljenih dijagnoza i ne fokusira se na izbjegavanje dijagnoza, poput poboljšanja načina na koji se djeca podučavaju, poboljšanja radnih mjesta kako bi bila više prijateljska prema neurodivergentima i nuđenja podrške bez potrebe da osoba ima dijagnozu.
8. Dijagnoza jamči pristup podršci i resursima
U većini društava usluge su konstruirane tako da samo klinička dijagnoza jamči pristup podršci i resursima. Često je to jedini način da ljudi i njihove obitelji dobiju podršku.
Općenito, ne radi se puno za ljude bez dijagnoze jer pružatelji usluga ne dobivaju naknadu i stoga su manje obvezni poduzeti mjere. Stoga je veća vjerojatnost da će ljudi kojima je potrebna podrška aktivno tražiti dijagnozu. A stručnjaci su skloniji pomoći im postavljanjem dijagnoze, čak i ako osoba ne zadovoljava sasvim dijagnostičke kriterije za ADHD – fenomen koji se naziva “nadogradnja dijagnostike”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!