Davor Bruketa, suvlasnik agencije Bruketa&Žinić, bio je gost emisije Pressing Saše Cvetojevića.

Nedavno ste izabrani za predsjednika Hrvatske udruge društava za tržišno komuniciranje.

HURA je jedno strukovno udruženje koje zapravo pokušava promicati zajedničke interese društava koja se bave tržišnim komunikacjama. To je vjerojatno jedna od bolje organiziranih strukovnih udruženja u Hrvatskoj, prvenstveno zbog vrlo kvalitetnih evenata koje organizira tijekom godine. Jedan nam se upravo približava, Dani komunikacija, zbog kojih ćemo dovesti neke od najzanimljivijih ljudi s raznih strana svijeta koji će pričati o tome što je najaktualnije u komunikacijskoj industriji.

Kad se održavaju Dani komunikacija i gdje?

U Rovinju, od 13. do 17. 4., cijelu godinu smo scoutali najzanimljivije predavače, koji će doći u Rovinj, gdje ćemo ponuditi tri dana vrhunske izobrazbe u tržišnim komunikacijama plus čitav niz raznih drugih sadržaja koji će se vezati uz to.

Kad ste stupili na mjesto predsjednika HURA-e, najavili ste povećanje izvoza. Što to znači i što u biti naše agencije mogu ponuditi europskom i svjetskom tržištu?

Iza nas je 7 gladnih godina, kad je taj naš posao u Hrvatskoj bio manj, i svi koji se bavimo ovim poslom, zapravo cijela kreativna industrija u Hrvatskoj, tražili smo neko rješenje za budućnost kako preživjeti i povećati obim posla koji radimo. Svi su razvijali svoje koncepte izlaska na strana tržišta. Ono čime ćemo se baviti na Danima komunikacija jest da podijelimo iskustva i pokušamo podijeliti znanja kako poslovati na nekom trećem tržištu, ne bismo li svi zajedno bili uspješniji. Meni se čini da je to najbolja kontribucija koju možemo dati ovoj zajednici i Dani komunikacija će dobrim dijelom biti posvećeni i tome.

Kad spominjete pojam ‘kreativna industrija’, to je novi pojam i puno šire od onoga što kod nas ljudi pod time razumijevaju. Inače je to prilično široka stvar. Koliko stvarno imamo šansi i što su naše prednosti kad je u pitanju oglašavanje ili dizajn?

Kreativna industrija jako je širok pojam i pojedini dijelovi te industrije imaju različite šanse u globalnim okvirima. Naravno da digitalci, nove tehnologije nešto što globalno ima najviše šanse za rast, međutim, svi imamo šanse. Nekoliko se godina već dokazuje da svi možemo napraviti nešto vani, posebno oglašavanje i dizajn. Ono što je kod oglašavanja izazov jest da Hrvatska nije tradicionalna destinacija iz koje kupujete oglašavanje. Ono se kupuje u Londonu ili New Yorku, u globalnim okvirima. Međutim, svi smo mi na ovaj ili onaj način uspjeli pronaći neke niše na globalnom tržištu u koje globalne korporacije još nisu ušle i pronaći svoj put. Agencija u kojoj radim radi u Austriji, Azerbajdžanu, Srbiji i zapravo smo pronašli svoj način da dođemo do klijenata na vanjskim tržištima. Neke agencije su razvijale originalne proizvode, neke su se uputile na Bliski istok. Recimo, jedan od predavača na Danima komunikacija će nam govoriti o Bliskom istoku i običajima i na koji način poslovati na tom tržištu. Kad smo kretali van nitko zapravo ništa nije znao. Mi smo prvi ured vani otvorili u Azerbajdžanu, nisam mogao naći čovjeka koji je ikad uopće bio u Azerbajdžanu, a kamoli da mi može dati koristan savjet o poslovanju. To se, međutim, u nekoliko godina stubokom promijenilo. Čitav niz hrvatskih tvrtki posluje u Azerbajdžanu i okolnim zemljama. Stvari idu nabolje, u međuvremenu je i hrvatska kriza dotaknula dno. Ovaj mali rast BDP-a u prošloj godini se jako dobro vidi u našoj industriji kao pomak nabolje. Ja sam pun optimizma, stvari stvarno idu nabolje, čak i u nekim dijelovima kreativne industrije koji nisu jako lukrativni, poput filma, glazbe i koji u globalnoj utrci imaju puno teži put za prijeći, svi ga polako prelazimo i svi počinjemo sve više svojih prihoda ostvarivati u inozemstvu.

Neke od agencija koje su otišle u digitalni svijet ili koje otvaraju niše koje do prije pet godina uopće nisu postojale, ostvarile su prilično veliki rast. Imate li primjera gdje su naše agencije uspjele napraviti izvozni iskorak?

Ima nekoliko primjera, Imago je razvio svoj proizvod, BBDO radi regionalne stvari. Digitalci poput Fivea razvili su svoju originalnu metodologiju za jedan određeni proizvod. Imamo nekoliko tvrtki koje se bave proizvodnjom igrica. Svatko pronalazi svoju nišu, neke stvari rastu brže, neke sporije. Bottom line jest da svi trebamo pronaći posao izvan naše male zajednice od četiri milijuna stanovnika. Neke kompanije iz drugih segmenata su se također posvetile izvozu. Podravka je oduvijek bila orijentirana i na izvoz, pa agencije koje rade za njih također rade i na drugim tržištima. Međutim, ono što se počelo događati, čak i u našem segmentu komunikacija, je da zapravo danas, zahvaljujući internetu, nikad nije bilo jednostavnije i jeftinije obratiti se cijelom svijetu. Čak i mali oglašivači s malog tržišta poput Hrvatske, ako imaju što za ispričati, mogu se obratiti cijelom svijetu za vrlo mali novac.

Ima li primjera da netko čisto organski naleti na neku hrvatsku agenciju ili se mora otvarati tvrtka u stranim zemljama i tamo ulagati veliki novac?

Ja znam na našem primjeru da je naš put bio da otvaramo urede po drugim tržištima, što je teško, sporo i skupo. Ono što se počelo događati u zadnje dvije godine jest da smo počeli dobivati upite. U Indiji smo dobili posao na nekom projektu, za oglašivača koji nas je našao na internetu. Mi, kao i druge agencije, objavljujemo svoje case studyje na relevantnim mjestima na internetu i, zapravo, to je neki način kako doći do nekog posla, što je itekako jeftinije i brže nego otvarati zastupništva ili kupovati agencije na drugim tržištima.

Koliko je ulazak Hrvatske u Europsku uniju pomogao poslovanju vaše agencije i njoj sličnih? Spomenuli ste da imate urede u Austriji, zašto je to bilo potrebno, ako je Hrvatska članica EU?

Austrijsko tržište je vrlo specifično i tamo smo trebali otvoriti firmu. To je jedna zajednica koja je nama vrlo bliska, i kulturno i povijesno. Tamo treba biti konstantno prisutan. Činjenica je da za isti posao ovdje dobijemo 10 tamo dobijemo 100 i to je nevjerojatna prilika. To je stabilno, tradicionalno i vrlo razvijeno tržište, koje nam je izuzetno kulturološki blisko i nema razloga da tamo ne poslujemo.

A zašto poslujete u zemljama poput Azerbajdžana?

U našem slučaju, danas mnoge hrvatske agencije posluju po Bliskom istoku. Naš je put tamo bio slučajan. Bili smo pozvani na tender za njihovog mobilnog operatera, pokazali smo svoje reference i bili smo odabrani na tenderu. To je bilo prije nekih 7 godina. Danas tamo imamo tvrtku koja je trenutno u teškoćama zbog cijene nafte i cijele ekonomije, neko vrijeme je poslovala super, sad posluje manje dobro. Sad tamo radi 10-ak ljudi, nekad ih je bilo i 20. Nekad je tamo bilo i naših ljudi, sad su lokalci. Spojili smo se i s jednom turskom agencijom, tako da pronalazimo načine da se održimo na tom tržištu na ovaj ili onaj način, a vrijeme će pokazati trebamo li tražiti neke nove modalitete.

IT sektor jako dobro kotira i na zahtjevnim tržištima, primjerice na američkom. Kakve su šanse naših agencija i kreativaca doći na takvo tržište?

To ovisi. Ako razvijete neki specifičan proizvod, cijeli svijet je vaše tržište. Što se tiče klasičnih agencijskih poslova, čini mi se da bi bilo puno lakše u Europi pronaći neku nišu i postati najbolji u njoj. Kako smo ranije bili orijentirani na hrvatsko tržište, hrvatske su agencije bile stručnjaci za sve. Zapravo se nitko nije mogao specijalizirati, jer je tržište bilo premalo. Danas mi polako u praksi shvaćamo da je naše tržište zapravo tržište EU, da nam je puno lakše poslovati na tržištu EU, da nam je puno lakše pronaći radnu snagu i zaposliti specijalistu kojeg trebamo, a možda nemamo u Hrvatskoj i da svatko od nas, ako se dugoročno treba specijalizirati za neku usku nišu i u tome postati najbolji, to je neki put kojim idemo. Ova varijanta gdje smo svi stručnjaci za sve naprosto nije dugoročno održiva.

Koji su, po vama, neki trendovi u oglašavanju za sljedeće razdoblje?

Ono što je sigurno i što me izuzetno veseli jest da u Hrvatskoj internet jako brzo raste i čini mi se da raste najbrže od cijele regije. Budžeti za ulaganje u internet su sad na nekih 14 posto, čini mi se. Očigledno je da je internet postao efikasan u onom što radimo i da zapravo nije pitanje internet ili tradicionalni kanali, pitanje je kako zapravo integrirati sve.

Kakva je situacija web tržišta u Hrvatskoj? Još uvijek kaskamo. Kad u Hrvatskoj možemo očekivati pravi internetski biznis koji bi donio stvarne promjene?

To jako ovisi od branše do branše. Meni se čini da zapravo je internet postao funkcionalno sredstvo za biznis u Hrvatskoj. Iz svakodnevne prakse mi se čini da sve što radimo ima svoje temelje na internetu, a da zapravo svi ostali kanali suportiraju komunikaciju koju imamo s krajnjim kupcem na raznim platformama na internetu. Da, mi malo kaskamo, ali mi se čini da to nije ni bitno. Bitno je da je pola populacije na Facebooku. Danas se vrlo jednostavno možeš obratiti većem dijelu zemlje za najmanji novac u povijesti komunikacija. To su prilike koje svi shvaćaju i zapravo mislim da su pred nama velike investicije u infrastrukturu koja će suportirati tu komunikaciju. Među oglašivačima vlada mišljenje da je internet jeftin, sam medijski zakup na internetu nije tako skup kao klasična televizija, međutim, sva infrastruktura da bi ta komunikacija na internetu funkcionirala zapravo je vrlo složena i zahtijeva značajne investicije. Sve velike hrvatske kompanije investiraju u tu infrastrukturu ne bi li poboljšali to.

Što je po vama kvalitetna infrastruktura?

Za ozbiljnu komunikaciju prvo je, po meni, potreban dobar CRM sustav i ozbiljna segmentacija ljudi s kojima se razgovara da bi u pravom trenutku rekli pravu stvar. Klasičan advertising je kao da iz aviona zasipate hrpu letaka i veći dio tih ljudi tu informaciju doživljava kao smeće. Ja još uvijek gledam reklame za tampone, iako je očigledno da mi ne trebaju, tinejdžerke gledaju reklame za pilule za prostatu, iako im očigledno ne trebaju, iako to sad u puno manjem omjeru nego što je nekad bilo. Planiranje je preciznije nego što je to ikad bilo, međutim, naš ideal, a to je dostaviti informaciju u trenutku kad je se želi, a ne kao mučenje i uzimanje vremena. Za to treba ozbiljan sustav koji prati interese, kontekst u kojemu se događa komunikacija. To je vrlo bliska budućnost, koja zahtijeva dosta investicija u praćenje ljudi. Postoji ta paranoja da kompanije agregiraju podatke o našem ponašanju i kako je to loše. Prvo, svaka suvisla kompanija ima dobro pohranjene te podatke i ne može ih vidjeti bilo tko. Onoga trena kad bilo što od tih podataka iscuri, ta je kompanija gotova, više ne postoji. Esencijalno je važna sigurnost podataka i u budućnosti će biti sve važnija. Ti podaci služe da kompanije bolje servisiraju svoje kupce, da ih servisiraju s relevantnim ponudama u trenutku kad to tim kupcima treba, štedeći svoje vrijeme, povećavajući efikasnost svoje komunikacije i svog poslovanja. To je win-win situacija.

Vaša agencija Bruketa&Žinić dobila je dosta nagrada. Koliko one utječu na dobivanje posla?

To isto ovisi. Nagrade same po sebi nisu važne, one su na tržištima na kojima nitko ne zna za nas, one generiraju inicijalni interes za nas. U Hrvatskoj svi oglašivači znaju čime se koja agencija bavi i koje su njezine reference i tu nagrade nisu presudne. Međutim, kad dođemo na neko tržište na kojemu nikad nitko nije čuo za nas, stvari poput nagrada su neka legitimacija. Kako se taj inicijalni interes dalje pretvara u posao ovisi o kvaliteti naše isporuke, tu nagrade više ne pomažu, ali barem je netko svrnuo pogled na nas i odlučio nas saslušati, što je jako važno. Advertising age globalna je strukovna nagrada i svaki oglašivač zna za to i to je jedan od ključnih alata kako da nas netko vidi.

Kod vas je bilo puno optužbi za plagijate. Kako odgovarate na te optužbe?

To je vrlo jednostavno, po definiciji plagijat je kad dva subjekta komuniciraju na takav način da krajnji potrošač ne može razaznati koji je koji subjekt. Sve ostalo su sličnosti i potpuno je legitiman način borbe na tržištu optužiti konkurentsku agenciju da je na tržištu nešto preslično, da je plagijat. Međutim, svaki ozbiljan plagijat ima i svoj sudski epilog.

Je li bilo sudskih epiloga?

Čak ni pokušaja. To zapravo nije ni važno. Jasno je što je plagijat, a što sličnost. Ono što je izazov u našem poslu jest da se trenutno na planetu Zemlji odvija nekoliko milijuna komunikacijskih projekata, koji često puta postavljaju vrlo slične poslovne probleme na stol, koje ljudi pokušavaju na ovaj ili onaj način riješiti. Jedini alat za vidjeti je li netko to već napravio je Google, koji ima svoja ograničenja i svaka ozbiljna agencija na svijetu zapravo pokušava vidjeti je li se negdje nešto slično dogodilo.

Stoji li iza tih optužbi zavist? Ipak ste vi najpoznatija i medijski najeksponiranija agencija u Hrvatskoj…

Zavist nije prava riječ za to. Ja mislim da je to legitiman oblik borbe za tržišni udio. Meni se čini da svi koji posežu za takvom vrstom borbe nisu postigli neke dobre rezultate nakon toga i da to možda nije najisplativiji oblik borbe na tržištu, ali je legitiman i dešava se. Na kraju je na oglašivačima da procijene je li taj projekt to što netko tvrdi ili nije.

Logotip za kampanju Ive Josipovića, za koji se dugo vremena nije znalo da je vaš rad, bio je napadan od strane nekih zvučnih imena struke u Hrvatskoj, pitali su se što on zapravo znači…

Ljudi se mogu pitati što god žele. U političkoj je borbi sve potencijalni problem i mislim da se tu zaista nije izašlo iz nekih uobičajenih okvira, u kojima se pokušava negirati protivnika i to ne doživljavam osobno.

Mislite li i danas da je taj logo bio dobar?

Apsolutno, taj logo je bio drugačiji od svake klasične političke komunikacije. Ovo je bilo nešto potpuno drukčije i napadano. Pentagram je u SAD-u radio kampanju za Hillary Clinton i također je bio napadan.

Mislite li da se hrvatska politička komunikacija približava američkoj?

Mislim da se hrvatska politička komunikacija jako profesionalizirala u zadnjem desetljeću i da se koristi sve više znanja. To je trenutno jedan od većih profesionalnih izazova u Hrvatskoj. Ono što je jedan od primjera stvarnog oglašavanja, gdje u stvarnom vremenu u dnevnoj komunikaciji s političkim potrošačima se oblikuju taktike na nekoj osnovnoj strategiji, to je vrlo uzbudljiv posao 24/7.

Mislite li da su naši političari i stranke spremni to platiti?

Pa mislim da je sjajno, jer taj posao nije jeftin. Imati tim koji je aktivan 24 sata dnevno u nekom periodu od nekoliko mjeseci je značajan trošak. Ono što je super je da su neke političke stranke postale vrlo transparentne oko toga koliki je to trošak.

Ne znamo koliko je Ivo Josipović vama platio? Je li platio?

Da, bilo je to u izvještaju, ali ne znam točnu brojku. To je postalo potpuno transparentno i danas glasači znaju koliko je tko potrošio i oni koji kažu da nisu ništa potrošili na to vjerojatno ne govore istinu.

Jeste li radili vizualne identitete za neke druge političke stranke u Hrvatskoj ili možda u okolici?

U zadnjih smo 5-6 godina radili uglavnom za SDP.

Govori li to nešto i o vašoj orijentaciji?

Mi smo prije svega profesionalci, ali naravno da imamo i svoje osobne, privatne preferencije, svatko od nas u agenciji ima svoje. Ja i ne znam koje su političke preference ljudi u agenciji. Mi smo prije svega profesionaci i nastojimo dostaviti uslugu koja je ono što se očekuje od nas.

Velike su korporacije počele dizajnirati svoja godišnja izvješća. Čemu to?

Godišnji se izvještaji dizajniraju oduvijek. Imam doma jedan Podravkin iz sedamdesetih godina. Danas postoji milijun načina kako obavijestiti javnost, dioničare o poslovanju u protekloj godini. Osnovni je način da se nešto postavi na internet i na adekvatan način to prezentira. Međutim, postoji još uvijek potreba i za fizičkim oblikom. To je nekakva memorija tvrtke i danas ja zaista ne znam gdje su mi fileovi koje sam koristio prije deset godina, međutim, i dalje na papiru imam sve. Svaki dan na papiru vodim sve i znam gdje sam bio i što sam radio zadnjih 20 godina. Papir je nešto što je i dalje najbolji način za arhiviranje bilo čega. Neke kompanije, posebno one uspješnije, žele da njihov rad bude prezentiran na adekvatan način i u svakom detalju, pa tako i u tom, zapravo pokazuju svoju posvećenost i kulturu i način na koji rade posao.

Što rade sve firme koje su se izrodile iz vaše agencije?

Mi smo kroz godine upoznali razne zanimljive ljude koji su dobri u određenim segmentima posla i s njima smo osnivali razne firme. S njima rastemo i kroz partnerstva. Nitko ne zna sve. Neki ljudi s nama su već 15 ili 20 godina. Kroz razna partnerstva u Hrvatskoj i inozemstvu pronalazimo nove puteve i sinergije za rast i razvoj.

Vaš poduzetnički put je zanimljiv. Kako je sve krenulo?

Sve je krenulo tako da smo mi obilazili od vrata do vrata, pokazivali svoj portfolio i prezentirali što radimo. To je jedini način. I dan danas radimo nešto slično u malo sofisticiranijoj formi. Neki dan smo bili u Kazahstanu preko kontakata, pa smo došli do nekih ljudi i ponovno, kao i prije 20 godina, pokazali smo im svoj porftolio. Bez toga ne ide i to je jedini način za doći do kontakata. Mi smo kao društvo dosta zatvoreni i to kucanje od vrata do vrata nam je zapravo jako teško. To je stvar mentaliteta. Ja sam osobno imao neki otpor doći nekome pred vrata i trebalo mi je jako puno vremena da se opustim i shvatim da je to u redu i da to mogu raditi. U nekom trenu zaista to postane performans i postane zanimljivo.

Kad to postane zanimljivo?

Onog trena kad se prestaneš bojati da ćeš uprskati stvar i onog trena kad ti postane OK da nisi super i da će stvari stvarno ići koma i da prihvatiš nesavršeno ja, postane puno lakše i postane zabavno. Tad zapravo počneš prodavati i postaneš dobar u tome. Ne možeš postati dobar u nečemu čega te strah. Da bi prevladao neki strah, moraš se baviti time i to preživjeti.

Ima i priča o žutoj bilježnici?

Kad smo počinjali ja sam imao 21 godinu. Nikola Žinić je pet godina stariji od mene i on je vodio cijelo naše računovodstvo u maloj narančastoj knjižici, gdje se cijela naša računovodstvena znanost svodila na ulazi i izlazu te stanju na računu i to je uvijek nosio sa sobom u torbi. Imali smo jedan mobitel koji smo dijelili. To je bio naš početak i bili smo jako sretni na početku, jer smo imali neko privilegirano djetinjstvo, ne u smislu da smo bili bogati, nego smo imali roditelje koji su mislili da je bolje uložiti u svoju djecu, nego kupiti novi auto. Moj je otac vozio ofucani auto, ali je meni 1995. godine kupio Maca, koji je koštao kao auto. On se nastavio voziti u svojoj krntiji, a meni je kupio računalo. To je privilegirano djetinjstvo, ja bih rekao, koje smo dobro iskoristili. Mislim da danas puno više ljudi shvaća koliko je edukacija važna i nadam se da će novi kurikulum pridonijeti tome. Vidim u našoj kvartovskoj školi spremnost ljudi koji su spremni dati svoj novac za obrazovanje sve djece, ne samo svoje. To je zapravo jedini način da rastemo i zato smo se uključili u projekt vezano za robotiku u osnovnim školama u Hrvatskoj, posebno u osnovnim školama van Zagreba, koje nemaju sponzora niti mogućnosti.

Kakvi su kadrovi koji vama dolaze? Postoji li škola za profil koji vi trebate?

Postoje razne škole koje djelomično pokrivaju naše potrebe. Ono što je super s ulaskom u EU jest da studenti sa sveučilišta u Europi odrađuju svoje internshipe kod nas u Hrvatskoj i to smo počeli koristiti.

Vi ste bili optuženi za iskorištavanje i neplaćanje tih ljudi koji bi vam došli na praksu. Koliko je ustvari kod vas u branši je bitno nešto naučiti i negdje raditi, pa i volontirati?

Ja kad sam bio na prvoj godini faksa sam uspio u Londonu dobiti praksu od 3 mjeseca. Nisam ništa dobio, ali bio sam sretan što sam mogao učiti. Radio sam tamo 12 sati dnevno, ali sam htio naučiti. Netko je izdvojio svoje vrijeme za mene, dobio sam svog mentora koji je dobar dio svog vremena trošio na mene i ja sam zauzvrat pomagao s onim što sam znao raditi. To je bila fer razmjena između učitelja i učenika, to je na neki način za mene bila besplatna škola. Mislim da svaka obziljna firma, u koje studenti odlaze na internshipe, treba uložiti u to da ti ljudi svoje vrijeme tamo provedu kvalitetno, da ljudi koji rade tamo svoja znanja ulože u to da oni nešto nauče i ta znanja mogu iskoristiti profesionalno. Mislim da je puno važnije da tvrtka troši vrijeme svojih najboljih ljudi u obrazovanje tih ljudi koji su tamo na praksi, nego da daje nekih par kuna za plaću studentu i mi smo jako jasni, nitko nije došao kod nas da nije znao da je to tako. Ljudi kod nas dolaze iz raznih dijelova Europe zato što znaju da tu nešto mogu naučiti, a ne da zarade džeparac.

Jeste li koristili ove mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnoga odnosa?

Ne, nismo to koristili. Devedeset posto sam siguran da nismo koristili.

Postoji mogućnost da netko dođe kod vas i kaže da želi nešto naučiti. Imate li selekcijski proces?

Apsolutno da imamo selekcijski proces, ne može svatko, zato što imamo vrlo limitirane resurse i koliko vremena možemo potrošiti u obrazovanje studenata i želimo biti sigurni da nam dolaze ljudi kojima je stalo do toga i koji to cijene i koji će zaista izvući maksimalno iz toga vremena koje ulažemo u njih.

Vi ste u Hrvatskoj jedan od prvih koji ste krenuli s promjenom ureda u kojemu ste radili. Danas puno agencija ulaže u urede. Koliko takvo radno mjesto utječe na produktivnost zaposlenika?

Ja mislim da je to ključno. Brigada, koja je dizajnirala naš ured dobila je mnogo nagrada za to. Ured je sve, ured je mjesto koje te motivira ili demotivira. U našem biznisu se jako puno vremena provede u uredu i jako je bitno kakav je taj ured. Od ergonomije i funkcionalnosti do toga što on znači za posao kojim se bavimo. Ono što je najvažnije u našem uredu jest stol za ručanje. Tamo ručamo i razmjenjujemo informacije. Bitno je da se prostor može mijenjati, jer prostor utječe na ljude i da prostor nije fiksan. Danas je ured živi organizam, na koji njegovi korisnici svakodnevno utječu, i na izgled i na funkcionalnost.

Koliko vi koristite open space, a koliko ljudima dajete privatnosti?

Open space je super za razmjenu komunikacija i znanja, međutim, nekim je ljudima za neke procese potrebno izdvojiti se. Ja mislim da dobar ured nudi i jednu i drugu mogućnost. Ono što je moj ideal ureda je da svi sjedimo za jednim stolom. Uz taj jedan radni stol treba postojati i mjesta gdje se jedan čovjek ili manji broj ljudi može izdvojiti i obaviti posao. Fleksibilnost je kvaliteta svakog dobrog poslovnog prostora, bez obzira da se radi o poslovnom prostoru, uredu ili slično.

Ljudi se na društvenim mrežama žale da su neki prostori predizajnirani…

Ljudi se na društvenim mrežama stalno nešto žale. To je dio našeg mentaliteta, da se jako puno žalimo. Mislim da je svim ljudima koji su se manje žalili, a više tražili i isticali ono što je dobro, da su puno bolje prošli u životu. Ja mislim da sve ima svoje pluseve i minuse i cijela se znanost o radnom prostoru brzo razvija.

Što poručiti današnjim klincima koji s dvadesetak godina kreću u posao?

Ja mislim da je danas više nego ikad svijet spreman slušati kad netko ima dobru ideju. Svatko tko ima ideju treba je testirati da vidi je li dobra ili nije i trebaju je ponuditi svijetu. Ako je dobra, svijet će slušati. To je nešto što je u razvoju čovječanstva i svatko treba iskoristiti što god što mu padne na pamet, treba testirati i vidjeti radi li ili ne. Iz kvantitete će se rađati kvaliteta. Od sto loših ili propalih ideja rodit će se jedna genijalna koja će promijeniti svijet.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.