U situaciji velike nezaposlenosti, svako novo radno mjesto velika je stvar, posebice u nerazvijenim sredinama. I dok se za sezonsko zapošljavanje u kampanji šećerne repe u Sladorani ili u SDF Žetelicama javljaju stotine, neke poslove nezaposleni ne žele raditi.
Traže posao, a Boga mole da ga ne nađu, komentiraju neki. U to su se uvjerili i u tvrtki Dinoza koja je početkom svibnja u Bošnjacima otvorila kožaru. Vlasnik Mato Klarić prije dvije godine na javnoj dražbi kupio je bivšu klaonicu kunića tvrtke Kunis, koja je završila u stečaju, na izlazu iz Bošnjaka. Prilagodio ju je novoj namjeni, preuredio u halu i prateće prostorije za novu djelatnost. Ondje se prikuplja koža goveda i ovaca, soli, konzervira i pakira. Sortira se po veličini i vrsti životinje i slaže u pakiranja, ovisno o tome je li u pitanju tele, junica, bik ili krava. Slaže se na palete od 22 ili 25 tona, ovisno o zaprimljenim narudžbama, i potom isporučuje kupcima. Sirova koža u Bošnjacima se ne prerađuje niti koriste bilo kakve kemikalije.
PROČITAJTE JOŠ
”Uhodavamo se, a najveći nam je problem naći radnike, što me iznenadilo. Na evidenciji Zavoda puno je nezaposlenih i nisam nikada pomislio da će to biti problem, no očito sam se prevario. Svi bi, kako se čini, radili neki gospodski posao, ali ovo nije taj. Meni trebaju fizički radnici za prebacivanje kože. Dođu, rade tri dana i više ne bi, odustanu. Teško je naći i pravog vozača, nema ih. Svi ozbiljni su otišli trbuhom za kruhom. Sve više ljudi odlazi i teško je naći ozbiljnog i odgovornog radnika i formirati ekipu, što je u svakom poslu vrlo važno. Jer dobar i pouzdan radnik ključ je uspjeha. Meni treba mlada ekipa, od šest-sedam ljudi da radimo dva šlepera tjedno i da stvari krenu svojim tokom”, kaže Klarić.
Napominje da je plaća oko 4000 kuna u startu, dnevnice se plaćaju i korektno podmiruju sve druge obveze prema zaposleniku.
Dobavljači su, pojašnjava Klarić, svi regularni mesari i klaonice koji kolju stoku i ostaje im koža, a Dinoza je u Bošnjacima otkupljuje. No, priznaje da je u Slavoniji vrlo teško doći do sirovine i pronaći ozbiljne poslovne partnere. Jer riječ je o novoj tvrtki, Slavoncima nepoznatoj, i ljudi su prilično nepovjerljivi, očito poučeni lošim iskustvima i problemima s plaćanjem koje su imali prijašnjih godina.
”Teško je probiti se. Ljudi već imaju kupce kojima prodaju kožu, imaju uhodani sistem rada i sada se ja trebam nametnuti i uvjeriti ih da određene količine sirovine prodaju meni. Dajemo sve od sebe, borimo se, a koliko ćemo u tome uspjeti, ostaje vidjeti. No, ja sam optimist i vjerujem da će do kraja godine sve doći na svoje i da će se stvari posložiti’, pojašnjava.
U slučaju većih narudžbi i nemogućnosti zadovoljavanja potreba kupaca na domaćem terenu, kožu će nabavljati u drugim državama, no u svakom slučaju, napominje, najisplativije bi bilo kupiti je u Slavoniji, piše Glas Slavonije.