Za ciklus „Budućnost Europe“, koji N1 televizija radi u suradnji s Uredom Europskog parlamenta u Hrvatskoj, urednica vanjske politike Ivana Dragičević, razgovarala je s izvršnim direktorom Škole za transnacionalno upravljanje pri Europskom sveučilišnom institutu u Firenci, Fabriziom Tassinarijem.

Govoreći o obrazovanju lidera, vremenu u kojem živimo, transnacionalnom upravljanju kao konceptu… Zašto u ovakvim vremenima trebamo dobre lidere?

Trebamo ih jer trebamo da lideri, a i prosječni građani, razmišljaju drukčije. Trebamo da se odmaknu od prosječnog državnocentričnog pristupa i shvate da dobra vlast i upravljanje nadilaze državu. Uključuju građane, gradove i mnoge druge aktere koji nadilaze razinu države.

Pratimo Konferenciju o budućnosti Europe, taj deliberativni proces. Kada vi čujete frazu “budućnost Europe”, što mislite o tome vi osobno i kao profesionalac koji se tim stvarima bavi?

Dugo sam bio jedan od onih koji su bili pomalo skeptični s time u vezi, ali mislim da postajem sve optimističniji. Svijet je kompleksniji negoli je ikada bio. A koncept da imamo kontinent ljudi koji razumiju kompleksnosti i da postoje različita stajališta samo nas može učiniti snažnijima i kompetitivnijima u budućnosti.

Kako se suočiti sa strahovima ljudi? Živimo u vremenu straha, pandemije… I prije ove krize u našim su društvima postojali razdori i upitnici. Kako se nositi s time?

Prvi su korak informacije i komunikacija. Postoji nasušna potreba da informacije i komunikacija budu transparentne, utemeljene na činjenicama i dokazima. A nakon toga slijedi rasprava, ali ne može je biti bez pravih informacija.

Govoreći o kraju ovog deliberativnog procesa, znamo da neće dovesti do promjena u Ugovoru, no polazna je točka za nešto drugo. Što mislite, kamo će nas to “nešto drugo” odvesti?

Postat ćemo svjesni potencijala ovoga kontinenta i naših zemalja i shvatiti da živimo u svijetu u kojem su Azija i Kina u usponu, a Amerika je možda na silaznoj putanji. Europu su često trpali u isti koš s Amerikom na Zapadu, ali mislim da možemo ponuditi nešto drugo. Dakle, nadam se da će iz ovog procesa proizaći određena samosvijest.

U vrijeme krize, pomislimo na renesansu koja je uslijedila nakon kuge. Mislite li da ćemo nakon ove “kuge” imati neku novu renesansu?

Povijest se ne ponavlja, ali se često rimuje, kako kažu. Kad se nađete u srcu renesanse i vidite do čega je dovela… Dovela je do umjetnosti, imaginacije, inventivnosti i, povrh svega, do toga da čovjek i pojedinac budu u središtu. Mislim da dijelom pokušavamo prenijeti taj osjećaj da moć obitava u svakom od nas. Smatram da je u tom smislu lekcija renesanse relevantna.

Govorimo o “briselskom balonu” i otuđenju tradicionalnih političkih stranaka od njihova biračkog tijela. Zašto se to dogodilo?

Dugo smo pretpostavljali da je tehnokratski način odlučivanja, dakle, donošenje odluka od strane stručnjaka, dobar način donošenja odluka na temelju znanstvenih i činjeničnih dokaza, i tu nema ništa sporno. Ali tijekom financijske i izbjegličke krize, a sada i pandemije, vidjeli smo da je taj sustav donošenja odluka katkad manjkav. Manjkav nije nužno zbog činjenica, nego zato što ne uključuje sudjelovanje i raspravu. Smatram da je to doista dio slagalice koji nedostaje u našem procesu donošenja odluka. Jer ljudi žele preuzeti vlast nad tim procesima, ne žele biti samo promatrači.

Govoreći o vlasti… Kad dobijete vlast kao premijer ili ministar, vlast je zavodljiva, iako je riječ o demokraciji. Vidjeli smo razlike, dakako, govorimo u Europi, među različitim zemljama, različitim regijama, na istoku i zapadu, sjeveru i jugu, što se opet pokazalo tijekom ove krize. Ako govorimo o transnacionalizmu Europe, kako napokon možemo premostiti taj jaz i možda izgraditi “više Europe”, kao što to volimo reći?

Ljepota nečega transnacionalnoga prihvaćanje je da ne možete sve kontrolirati. Morate prihvatiti da u nekom trenu morate pristati na kompromis i dijeliti donošenje odluka, što znači da nikad nećete dobiti 100 %, nikad nećete biti ona zemlja koja kontrolira sve, nego morate prihvatiti da je kompromis nešto s čime svi mogu živjeti kako bismo dobili rezultat koji zadovoljava sve strane. Dakako, Europa je u tom pogledu kroz povijest doživjela niz neuspjeha, ali ovo je jedan uspjeh koji je Europa ostvarila. Mislim da je to dobra priča o kojoj se nije dovoljno govorilo.

Kako biste opisali liderstvo za 22. stoljeće?

Držim da trebamo odgovorno i agilno liderstvo. Dakle, trebamo ljude koji mogu donijeti odluke, ali i koji sebe mogu ispraviti. Za to je potrebna priprema, ali i improvizacija. Dakle, zapravo trebamo “homo universalise”. U srednjem ste vijeku imali ljude poput Leonarda da Vincija koji su slikali, crtali, izrađivali nacrte za letjelice… Trebamo takve lidere.

Bože mili, gdje ćemo ih naći? U Europi smo mnogo radili na specijalizaciji…

Apsolutno! Ovo je važno istaknuti: ne trebaju nam genijalci. Leonardo je bio genijalac, u povijesti ne možemo imati mnogo Leonarda, ali možemo imati ljude koji ne gledaju na budućnost kroz uske leće politika, disciplina ili područja. Trebamo ljude koji gledaju horizontalno, a za nas transnacionalnost upravo to znači.

Govorite o onome što transnacionalnost zapravo znači. Što mislite, što može proizaći iz ovog procesa Konferencije o budućnosti Europe? Francuska predsjedava EU-om u prvih šest mjeseci sljedeće godine, za Macrona je to bila velika stvar, čekaju ga zbori. Što mislite, što će proizaći iz ovog procesa u ovoj fazi? Hoće li se nastaviti?

Ne mogu predvidjeti hoće li se nastaviti, ali pretpostavljam da će naći zajednički jezik u pogledu toga kako razgovarati o istim temama. Dosad problem toliko nije bio u politikama ili politici, nego u prijevodu. Pritom ne mislim na jezike, nego na ono što podrazumijevamo pod demokracijom, vladavinom prava, ljudskim pravima, podjeli vlasti… Svi razumijemo što je to, no mislim da je došlo vrijeme da nađemo zajednički jezik u vezi s time, a ova bi konferencija upravo to trebala ostvariti.

Što je za vas demokracija?

Prema mojem mišljenju, demokracija je vladavina naroda i mora biti pod vladavinom zakona. Demokracija je način u okviru kojeg sloboda pojedinca postaje sloboda sviju. U isti mah, radi se o zaštiti prava sviju. Mislim da ovi koncepti prečesto postaju apstraktni i potrebno ih je vratiti njihovu značenju u svakodnevnom životu te izbjeći da postanu dvostruki standardi, dakle, da meni znače jedno, a vama nešto drugo. Moramo razumjeti što znače u svakodnevnom životu kako bismo svi bili na istoj valnoj dužini.

A lideri različitih zemalja Europe ne gledaju na isti način…

Nažalost.

Giscard d’Estaing nije uspio kada je pokušao nešto učiniti. Nakon toga smo dobili Lisabonski ugovor. Mislite li da ćemo trebati izmjenu Ugovora? Jer u ovom instrumentu za oporavak i otpornost prisutni su tragovi novog koncepta Europe.

Smatram da fond za oporavak i otpornost sadrži sjeme tipa reforme potrebne Europi. Ta se reforma temelji na solidarnosti, što nije nužno altruizam, nego se radi i o tome kako percipiramo sebe u zajednici. Za mene je od sekundarne važnosti hoće li se to prenijeti na izmjene Ugovora. Prvenstveno je važno da shvatimo kako je dijeljenje naših rizika, čak i problema, nešto što će nas u konačnici učiniti snažnijima. I to je najoptimističnija želja koju bih mogao imati za Europu: da ovaj fond za oporavak i otpornost pretvorimo u sjeme za našu buduću reformu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.