Tomislav Saucha, vidno propao, u saborskoj klupi kao u Nürnbergu 1946., tupo je buljio u točku na zidu svjestan da njegov život nikad više neće biti isti.

Slavni general Željko Glasnović, što je dan ranije od glasanja za opoziv Marića pobjegao kao pička, noćima se krvavih gaća prevrtao po krevetu smišljajući kako da sebi i glasačima objasni svoju iznenadnu potporu „desnom krilu Udbe“. Ni Bruna Esih nije mirno spavala, ni Zlatko Hasanbegović, desničarska ikona što se potpisom uz Milorada Pupovca s visoka popišao u vlastita usta, pa bezglavo krenuo tražiti izlaz iz zahoda. Ni Pupovcu nije bilo lako objasniti svoj potpis HDZ-u: Hasanbegović barem nije znao tko će se potpišati ispod njega, pa je Milorad grozničavo po praznim hodnicima tražio tko bi se još potpisao. Premijer Andrej Plenković odozgo je sve promatrao glumeći monumentalnu samouvjerenost, iako osim nesigurne, labave vjere da će se nekako do lokalnih izbora sve samo urediti nikakve druge zapravo nije imao.

Božo Petrov ni sebe samog nije uspio uvjeriti u vlastiti moral i etiku, pa je krenuo uvjeravati naciju, ne bi li ona onda uvjerila njega, završivši na kraju za kandidata za dožupana najzaostalije hrvatske županije. Vidno oronuli ministar Zdravko Marić, recimo, odustao je čak i od samouvjeravanja, a lider opozicije Davor Bernardić bio je možda i u najgorem stanju. Nije mladi odlikaš Bero ni sanjao da će ga ikad stvarno dopasti da vodi opoziciju, a kamoli da će to biti sad, pa je upao u vrtložno magnovenje buncajući o kiši nad Zagrebom, očajnički zazivajući tatu, sve u realnom vremenu gledajući kako mu se raspada mukotrpno građena karijera. Ivan Vrdoljak bauljao je pak hodnicima Sabora poput somnambula, ponavljajući kako nikad neće u koaliciju s HDZ-om i da to neće ponavljati. Najmlađi zastupnik Sabora Marin Škibola, naša budućnost i suho naše zlato, poput mladog skojevskog komesara čitao je referat što su mu ga napisali, siromah jedini bez ostatka uvjeren da su mu se zvijezde i historija posložile, i da nacija upravo gleda budućeg premijera, predsjednika, svjetskog lidera i trostrukog uzastopnog dobitnika Nobelove nagrade za mir. Čak je i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nestala kao da je izvan zemlje propala: jedan se u babin grob kleo da je svojim očima vidio na sinjskoj alci u – Vukovaru.

Cijeli Sabor i cijela Vlada, cijela Hrvatska – podvojena, podijeljena i precizno prepolovljena rezultatom 75:75 – izgledala je, ukratko, poput grupne psihijatrijske seanse. Novinari su se razletjeli državom loveći po ulicama rastrojene građane, a ovi optuživali jedne, pa druge, pa treće, pa sve zajedno, kriv je beskrupulozni HDZ koji očito štiti svoju čudovišnu kriminalno-ustašku mrežu, kriv je Most što im je dva puta držao svijeću, kriv je SDP što im je bez borbe predao državu, kriv je HNS što je brzopleto krenuo zauzimati njihovo mjesto, krivi su ustaše, krivi su partizani, krivi su nezavisni, krivi su manjinci, kriv je onaj odlučujući, kriv je dakle Saucha, dakle Škibola, dakle Glasnović, dakle Esih, dakle Hasanbegović, dakle Pupovac, dakle svi.

Krivi su, saznali smo tako, odavno zaboravljeni Nikica Valentić i Franjo Gregurić, tajanstveni mentori premijera Plenkovića, krivi su, odao nam je davno zaboravljeni Vladimir Šeks, strani centri moći, kriv je i sam odavno zaboravljeni Šeks, arhitekt države koju vode pravomoćno oslobođeni krivci, krivi su najzad građani koji za njih tvrdoglavo glasaju dvadeset pet godina.

Baš nitko nije oslobođen krivnje, nije ovih dana bilo nijednog lica što iz nekog kuta nije izgledalo krivo za najtežu parlamentarnu, političku i društvenu krizu u kojoj se Hrvatska našla otkako su po njoj prestale padati bombe.

Ili barem gotovo nijednog.

Samo jednog čovjeka, jednog jedinog u Hrvatskoj, novinari i televizijske kamere ostavile su na miru. Samo jedno ime, jednog jedino u Hrvatskoj, politolozi, analitičari, komentatori i sveučilišni profesori – što su se izmjenjivali u iscrpljujućim osmosatnim smjenama po studijima hrvatskih televizija – u kolosalnim, historijskim preslagivanjima na hrvatskoj političkoj pozornici nisu spomenuli nijedan jedni put. Samo jedno ime nisu spomenuli ni građani u novinskim anketama, ni saborski zastupnici za govornicom, ni seoski župnici na nedjeljnim propovijedima, samo jedan građanin, jedan jedini u Hrvatskoj, cijeli je rašomon gledao s nepojamnom dosadom, nezainteresirano prebacujući kanale na svom golemom televizoru.

– Upičkumaterinu, ima li u ovoj državi išta osim Plenkovića, Hasanbegovića i Pupovca? – iznervirano je na kraju građanin odbacio daljinski upravljač, pa se okrenuo sinu. – Šta ćemo danas radit?

– Nemam pojma – dobacio je klipan ne dižući pogled sa svog iPhonea „sedmice“.

– Znam ja – cijuknula je u to kćerka, zlato tatino. – Ajmo na Maldive.

– Ne možemo danas, jahta je na servisu – odgovorio je tata Todorić.

Da, Ivica Todorić.

Ivica Todorić – sad ste i vi to primijetili – jedini je u cijeloj Republici Hrvatskoj ostao potpuno netaknut javnim interesom i medijskom pažnjom. Njegovo ime nijednom nije spomenuto, nema ga u preslagivanjima i rekonstrukcijama, nema reportera pred kićenom kapijom Kulmerovih dvora, nema grozdova šarenih mikrofona pred frizerskim salonom Neno u Bauerovoj, u kojemu Gazda svako jutro u sedam sati ritualnim podšišavanjem nestašnih sjedina na potiljku započinje još jedan svoj isti, dosadni i beskrajni dan: nijedan se novinar nije požalio da je do Gazde nemoguće doći, i da nitko od Todorićevih ne odgovara ni na telefonske pozive ni na mailove.

Nema, eto, u Republici Hrvatskoj čovjeka kojega se još nije pitalo što misli o nezapamćenoj krizi Vlade, parlamenta i države – pita se i ustavne suce i kumice na Dolcu, i profesore političkih nauka i pijance pred seoskim dućanom, i biskupe i starlete, i ugledne moralne autoritete i Nina Raspudića – nema misli i mišljenja o golemom tektonskom poremećaju na kori Republike Hrvatske kojega proteklih tjedana nismo čuli, niti ima tko za taj poremećaj nije kriv, samo nitko ništa ne pita čovjeka koji je glavni i izravni krivac za cijelu stvar.

Nacija nestrpljivo čeka izbore i samo što nisu počeli ulični obračuni oko toga tko je odgovoran za potpuno rasulo u vlasti i državi, ne spavaju mirno ni Plenković ni Bernardić, ni predsjednica Kolinda ni kardinal Bozanić, ni Glasnović ni Pupovac, nitko osim – Ivice Todorića.

Samo on, jedna privatna fizička osoba i njegova privatna fizička pohlepa, doveli su državu do trećih izbora u nepune dvije godine, do posljednje dakle od ukupno tri pičke materine – niti je za kupovinu Mercatora pitao Vasu Brkića i Tomislava Sauchu, niti je za kredite kod ruskih bankara pitao Hasanbegovića i Pupovca – pa ipak je na koncu on ispao jedina osoba, jedna jedina u cijeloj slavnoj Republici Hrvatskoj, koju se ništa ne pita, koju nitko ne proziva niti spominje, kojoj nitko ne traži glavu, kojoj je posve i veličanstveno svejedno tko će na tim trećim izborima popušiti, i tko će na kraju biti kriv za četvrte.

Kad se tako reporterski čopor naposljetku u sedam ujutro i pojavi pred frizerskim salonom Neno u Bauerovoj, propustit će – točno ih vidim – onog sijedog, besprijekorno podšišanog gospodina do mercedesa na parkingu, pa navaliti u salon grakćući uglas:

– Gospon Neno, mislite li da je premijeru Plenkoviću bilo pametno mijenjati podršku stranačke desnice za tanku podršku Jandrokoviću? Gospon Neno?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.