Katolička inteligencija, zdvajajući nad pogubom „rodne ideologije“, nikad se, recimo, neće upitati zašto bi muški uspjeh bio moguć samo „diskriminacijom i nasiljem“? Znači li to da su muškarcu imanentni „diskriminacija i nasilje“, odnosno agresija i „volja za moć, status i vlast“?

„Slučaj splitskih učenica koje se tuku samo je brutalna ilustracija svakodnevnog nasilja žene nad ženom“, zaključio je teolog i kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola slučaj šokantne snimke meča dviju splitskih srednjoškolki iz YouTube-lige, prepoznavši u njemu krajnju konzekvencu militantnog feminizma iz teoretičkog portfelja francuskog kolege Érica Zemmoura.

Le Penov omiljeni kolumnist, inače pravomoćno osuđen zbog rasističkih ispada, kaže – a Šola citira – kako „muškarac, ukoliko želi uspjeti, mora postati žena, inače eto ti optužbi za diskriminaciju, nasilje i seksizam, dočim žena ako želi uspjeti mora postati muškarac: agresivna, volja za moć, društveni status i vlast“.

„Proces emancipacije žene, u svojoj biti potreban i pozitivan, sve više se okreće protiv same žene i ženstvenosti. Zato ‘pozdravljam’ ratifikaciju Istanbulske konvencije i rodnu ideologiju, jer po onim scenama iz Splita uistinu više nije jasno tko je tu muško, a tko žensko“, poentira Šola označavajući glavnog krivca: zloglasnu rodnu ideologiju, koja od pobožnih hrvatskih djevojaka pravi muškarače što se međusobno mlate.

Sve je, eto, došlo zlo i naopako, „muškarac, ukoliko želi uspjeti, mora postati žena, dočim žena mora postati muškarac“, i „više nije jasno tko je tu muško, a tko žensko“: momci postali žene pa se međusobno jebu, a cure postale muškarci pa se međusobno tuku. Umjesto da – kako je vazda bio red – mužjak jebe samo ženku, a ženku mlati samo mužjak.

Katolička inteligencija, zdvajajući nad pogubom „rodne ideologije“, nikad se, recimo, neće upitati zašto bi muški uspjeh bio moguć samo „diskriminacijom i nasiljem“? Znači li to da su muškarcu imanentni „diskriminacija i nasilje“, odnosno agresija i „volja za moć, status i vlast“? Naravno, jer – podsjećam – „žena, ako želi uspjeti, mora postati muškarac: agresivna, volja za moć, društveni status i vlast“. Teza se grana u dva pitanja – zašto bi uspješna žena morala biti muškarac?, odnosno zašto uspješni muškarac mora biti agresivan i nasilan? Katehetska inteligencija ima, međutim, svoje „zašto“: zašto bi normalna, ženstvena žena uopće htjela, zašto bi ikad poželjela biti uspješna?

Traže li tako zloglasnu „rodnu ideologiju“, mladim Hrvaticama i Hrvatima ne treba daleko: ne podvaljuju im je, naime, lezbijske muškarače, feminizirani judeokomunisti i potpisnici Istambulske konvencije iz mračnih podruma masonskih loža, već upravo konzervativna inteligencija kojoj je muškarac po spolu muško, a po rodu agresivni predator i gospodar, dočim je žena po spolu žensko, a po rodu submisivna sluškinja i majka. Jasnije definirane rodne ideologije od one katoličke ja, jebiga, nisam čuo.

Ne treba, međutim, hrvatskoj djeci i mladeži daleko tražiti ni „rodnu ideologiju“ iz košmarnog imaginarija Ivice Šole, ne treba im do Istanbula da bi čitali kritičko preispitivanje tradicionalne uloge muškog predatora i ženske lovine. Eno im je u školskoj knjižnici: strašnu „rodnu ideologiju“ hrvatskoj je mladeži podvalio, recimo, još Dinko Šimunović, pisac koji se gotovo opsesivno bavio tragičnim usudom žene u zabitoj, primitivnoj dalmatinskoj Zagori prije stotinu godina, na prijelazu onoga vijeka, upravo dakle onom prostoru koji se danas – na prijelazu našeg – predstavlja kao tradicionalistički utopijski ideal. Šola i kolege panično tako ovih dana zavijaju na uzbunu zbog jedne slikovnice – ilustrirane priče o djeci s dva oca ili dvije mame u izdanju Udruge Dugine obitelji, prve gay-slikovnice u Hrvata – a ista im ta hrvatska djeca već desetljećima u osnovnoj školi, u programu obavezne lektire, posve neometano uče likove i motive Šimunovićeve pripovijetke „Duga“.

Rečenu priču Dinko Šimunović kao da je pisao za neki od feminističkih portala ili, još bolje, samu Udrugu Dugine obitelji. Davno ste čitali, pa ste zaboravili: djevojčica Srna iz sela Čardaci odrasta u bogatoj, tradicionalnoj bogobojaznoj obitelji, koja svoju kćerku čuva za kakvog imućnog ženika, pa joj ne dopušta niti da otvara prozor i izlaže suncu svoju gospodsku blijedu put. Mala Srna zavidno tako gleda na livadi slobodne seoske dječake – kojima je, jasno, sve dopušteno – kad joj nadođe rješenje. „U nas svi govore da kad koja curica potrči ispod duge, pretvori se u muško“, ispričala je djevojčici kljasta Klara, i Srna je „već vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća k roditeljima, a oni je grle i plaču od radosti“.

Srna, eto, „da bi uspjela mora postati muškarac“ – mora postati „krasni i jaki dječak“ čak i da bi je vlastiti roditelji više voljeli – a da bi postala muškarac mora protrčati ispod duge, i na kraju priče zalijeće se prema prekrasnoj dugi nad Čardacima, ne vidjevši da trči prema Mrtvom jezeru, ravno u smrt. Njen strašni kraj Šimunović ispisuje kao ženski usud u zatucanoj, patrijarhalnoj ženojebini, ali Šola i katehetska inteligencija radije će ga protumačiti kao Božju kaznu. „Kad curica potrči ispod duge, pretvori se u muško“, pa – shvatili ste – „više nije jasno tko je tu muško, a tko žensko“: pod Božjom kapom dječacima je mjesto na livadi, djevojčicama iza zatvorenih kućnih prozora, a pobunjenicima u Mrtvom jezeru.

Pa ipak – iako je Šimunovićeva „Duga“ već desetljećima u školskoj lektiri – nitko od katoličkih aktivista, ni sam Ivica Šola, nikad nije popizdio zbog te bogohulne pripovijetke. Umjesto nje, katolički su vigilanti u svoj Index Librorum Prohibitorum upisali jednu nevinu slikovnicu o djeci s gay-roditeljima. Ove je nedjelje tako na dječjem karnevalu u Kaštelima, uz vidljivo oduševljenje okupljenih roditelja i veselu, nevinu ciku i vrisku njihove djece, kao krnje – simbolički krivac za sve dječje nedaće u protekloj godini – spaljena upravo maketa strahotne slikovnice „Dugine obitelji“. Znamo da je obični veliki pano u duginim bojama slikovnica jer je pučki genij na njemu velikim slovima napisao „Slikovnica“: da je pak riječ o gay-slikovnici znamo jer su s jedne strane panoa dva velika crvena srca u kojima piše „tata + tata“, a s druge ista takva dva srca s upisanim „mama + mama“.

Svega se dosad vidjelo u šupačkoj, osobito dalmatinskoj novoj karnevalskoj tradiciji spaljivanja drugačijih, slabijih i nezaštićenih, gorjeli su ovdje na karnevalskim lomačama i novinari i pisci i Srbi i azilanti i pederi – na vrhuncu vigilantske histerije prije par godina su spalili čak i „gay-dijete iz epruvete“! – ali nijedan prizor nije bio tako jezivo snažan kao ovaj iz Kaštela, gdje je vatra i doslovce gutala ljudska srca.

Stilizirano srce, kako znamo, označava ljubav, baš nikome i baš nigdje na svijetu crveni kardioid baš ništa drugo ne znači doli čistu ljubav – posve svejedno je li to ljubav majke i djeteta, djeteta i psa, psa i mačke, mačke i žene, žene i muškarca ili muškarca i muškarca – i od uma koji javno spaljuje simbol ljubavi mračniji je samo onaj koji je u srca na lomači upisao riječi „mama“ i „tata“. Od uma pak koji je u stanju spaliti srce u kojemu piše „mama“, mračniji je još samo um koji će ga spaliti pred djecom, na dječjem karnevalu.

Katolici tako pišu potjernice, Dinko Šimunović pripovijetke, život romane, a priroda aforizme: nakon demonskog dječjeg karnevala, na kojemu su smjerni katolici – sve u slavu ljubavi i prirodnog poretka stvari – paleći slikovnicu „Dugine obitelji“ spalili ljudska srca na panou duginih boja, istoga se nedjeljnog poslijepodneva nebom nad Kaštelima, a onda i društvenim mrežama i lokalnim portalima, razvukla prava pravcata, prekrasna i vitka – duga. Nije to bila obična duga: ova je bila dvostruka. Dvostruka duga rijedak je prirodni fenomen, vidljiv kad se ona obična, klasična duga reflektira u vlastiti odraz na nebu. Zato su drugoj dugi boje iz spektra poredane u obrnutom redoslijedu.

Katolici, rekoh, pišu potjernice, a priroda aforizme. Duga se, kako znamo, javlja za kišnih, a sunčanih dana, kad dakle „nije jasno“ je li kiša ili je sunce, je li oblačno ili je vedro, i je li onda zima ili proljeće – kad „više nije jasno“ ni što je tu kišobran a što suncobran, ni „tko je muško, a tko žensko“. Nije, istina, to na umu imao američki umjetnik Gilbert Baker kad je prije točno četrdeset godina za znak LGBT-pokreta predložio zastavu duginih boja – njemu je na umu bio sklad različitosti – ali upravo je duga jedan od ljepših prirodnih objašnjenja za paradokse kakvi plaše katoličku inteligenciju. Je li prirodno da istovremeno pada kiša i sja sunce? Jebeš mu mater – pardon, oca – jest. Prirodno je.

Najzad, u strogom prirodnom poretku stvari, u kojemu svaki kamen, svaki insekt i svaka nijansa na paunovu repu ima svoj razlog i svoju svrhu, duga ne služi ničemu i baš ničemu: govoreći hrvatski, ona ima prirodnog smisla i razloga po prilici koliko i istospolni par. Pa ipak, mada posve bezrazložna, samo šarena i veličanstvena, duga je potpuno prirodna. Dvostruka duga, recimo – još beskorisnija i besmislenija istobojna zajednica – rijetka je pojava, ali ni to što je rijetka ne znači da je neprirodna.
To se priroda, ne znam kako drugačije objasniti, samo zajebava s budalama.

Džabe stoga Kaštelanima ove nedjelje dvostruka duga. U prirodi stvari nisu tako jednostavne, ne postaje se tako lako muškarac: to da se trčeći ispod duge postaje muško, svatko to zna – „u nas svi govore“ – važi samo za žene.