Postoji ona urbana legenda – dobro, više ruralna – o jednom Brozovu govoru poslije Drugog svjetskog rata, kad je nakon prve petoljetke okupljeni narod podsjetio kako je „prije rata u Jugoslaviji bilo pedeset posto nepismenih, dok je danas, drugovi i drugarice, potpuno obrnuto“.
„Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima, da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nigdje neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite takvu atmosferu nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti. To je neodgovorno prema mladim generacijama.“
Tako je nekidan pronicljivi Andrej Plenković otkrio izvor svih naših problema: „percipiranje“ Hrvatske kao besperspektivnog društva iz kojeg srednjoškolci bezglavo bježe jer mediji i instituti šire pesimizam. Gospodin premijer referirao se na netom predstavljene rezultate istraživanja koje je među više od trinaest tisuća učenika srednjih škola provela Agencija za znanost i visoko obrazovanje, a po kojima više od polovice hrvatskih srednjoškolaca svoju budućnost vidi izvan Hrvatske.
U Hrvatskoj, međutim, „okolnosti u brojnim granama puno su bolje nego što se percipiraju“. U kojim granama? Evo recimo, kad već pričamo o odlasku srednjoškolaca, u demografiji: stvar je samo „odgovornosti“ instituta, medija i agencija za znanost i visoko obrazovanje, hoće li takvu opustošenu Hrvatsku pesimistički i „neodgovorno prema mladim generacijama“ prikazati kao državu napola praznu, ili je pak optimistički „percipirati“ kao dopola punu.
Znao je to, primjerice, i drug Tito. Postoji ona urbana legenda – dobro, više ruralna – o jednom Brozovu govoru poslije Drugog svjetskog rata, kad je nakon prve petoljetke okupljeni narod podsjetio kako je „prije rata u Jugoslaviji bilo pedeset posto nepismenih, dok je danas, drugovi i drugarice, potpuno obrnuto“.
„Još jučer, drugovi i drugarice, polovica hrvatskih srednjoškolaca svoju je budućnost vidjela izvan Hrvatske“, podsjeća tako okupljeni narod Andrej Plenković, „a već danas, prema posljednjem istraživanju Agencije za znanost i visoko obrazovanje, situacija je potpuno obrnuta!“
Tako se to radi, gospodo novinari i agenti. Stvar je percepcije. Čaša može biti dopola puna ili napola prazna. Od toga će izravno ovisiti i hoće li narodu biti napola prazan ili dopola pun k… ku… taj, kako se zove, da: kufer. A onda i kamo će s tim kuferom. Jer, kako točno primjećuje premudri premijer, punoga kufera nećemo nigdje: „Pesimizam nas nigdje neće dovesti.“ Osim, jasno, u Irsku. I možda u Njemačku i Austriju. Dobro, i Švedsku, Norvešku i Dansku. I Ameriku, Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Svugdje zapravo osim u Hrvatsku. Svugdje osim „nigdje“.
„Okolnosti u brojnim granama puno su bolje nego što se percipiraju“: jedna od tih „okolnosti“ je, recimo, i prekrasna okolnost da je o percepciji hrvatskog društva „u tonu besperspektivnosti“ predsjednik Vlade govorio upravo u Njemačkoj, u Münchenu, na skupu Europske pučke stranke. Umijeće ispravnog percipiranja Plenković je tako demonstrirao već u sljedećem pasusu, na primjeru, kako reče, „stotinu tisuća Hrvata s hrvatskim državljanstvom koji žive u Njemačkoj“, dodavši im i „veliki broj onih koji su napustili hrvatsko i uzeli njemačko državljanstvo“.
Oni „neodgovorni instituti, komentatori i mediji“ pesimistički bi rekli kako se stotinu hiljada Hrvata razbježalo iz Hrvatske, a „veliki broj“ u panici uzeo i njemačko državljanstvo, ali ne i Andrej Plenković. Za njega – samo percipirano „s malo manje pesimizma“ – isti ti Hrvati nisu bezglavo pobjegli u Njemačku, već su „sjajno integrirani u bavarsko društvo i daju veliki doprinos bavarskoj ekonomiji, ali kao cijela hrvatska dijaspora i ogroman doprinos hrvatskoj ekonomiji“. Tako se to, rekoh, radi. Ne bježe, metnimo, Hrvati posljednjih pet godina masovno u Njemačku, već – kako reče optimistični premijer u Münchenu – „posljednjih pet godina u punini koriste slobodu kretanja radnika u Europskoj uniji“.
Nije polovici mladih Hrvata pun kurac, već im je – shvatili ste – prazna čaša. A gdje je polovici čaša prazna, drugoj je bogami puna. Stvar je odgovornosti i percepcije.
Zorno tu stvar čašom pokazuje – dakako, ako ga se ispravno percipira – i posljednje Europsko istraživanja o pušenju, alkoholu i drogama među učenicima, takozvani ESPAD, u kojemu je sudjelovalo gotovo stotinu hiljada petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka iz trideset pet europskih zemalja: prema ESPAD-u, naime, gotovo pedeset posto mladih u Hrvatskoj u posljednjih je trideset dana imalo epizodu teškog pijanstva! Polovica hrvatskih srednjoškolaca najmanje jednom mjesečno izlazi u grad samo da se devastira i poubija alkoholom, i to, složit ću se, na prvi pogled izgleda prilično obeshrabrujuće, mada ne i neočekivano: „Ako stvorite takvu atmosferu nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti.“
„Kreiramo“ li, međutim, sliku društva poput Andreja Plenkovića, „s malo manje pesimizma“ – protumačimo li, recimo, ESPAD-ove podatke na način da polovica hrvatskih srednjoškolaca već mjesec dana nije takla alkohol, ili barem da punih trideset dana nijednom nije završila u Hitnoj pomoći na pumpanju želuca – rezultati ESPAD-a možda će biti isti, ali će ona čaša u rukama obeznanjenog šesnaestogodišnjeg mamlaza biti napola puna. Pa pitajte onda tog srednjoškolca je li Hrvatska baš toliko „besperspektivna“, pitajte ga onda gdje vidi svoju budućnost.
I koliko ih točno vidi.
Iz te perspektive, Hrvatska je „puno bolja“ – barem, naime, dvostruko – „nego što se percipira“: Hrvati „posljednjih pet godina u punini koriste slobodu kretanja radnika u Europskoj uniji“, „stotinu tisuća Hrvata i veliki broj onih koji su uzeli njemačko državljanstvo sjajno su integrirani u bavarsko društvo i daju veliki doprinos bavarskoj ekonomiji, ali kao cijela hrvatska dijaspora i ogroman doprinos hrvatskoj ekonomiji“, toliko zapravo ogroman da već cijela polovica hrvatskih srednjoškolaca jedva čeka dati svoj „doprinos“ i „u punini iskoristiti slobodu kretanja u EU“.
A druga polovica već mjesec dana ne pije.
