Ima onaj stari vic, svi ga znate, kad Mujo kopa kanal na gradilištu nekakvog vodovoda, Suljo ide za njim i zatrpava ga, a Fata se čudi njihovu besmislenom poslu i zdvojno konstatira kako nema baš nikakve logike. „Ima logike“, objasni onda Mujo, „al nema Hase da polaže cijevi.“

Na taj me drevni vic podsjetila nedavna vijest iz susjedstva, iz Crne Gore, gdje je Zavod za zapošljavanje oglasio kako Rudnik uglja u Pljevljima traži – profesora filozofije.

Moguće je, ne kažem, kako uprava rudnika traži profesora filozofije da bi smanjenje plaća i otkaze rudarima objasnio na primjeru poznatog – dobro, to se tako kaže, nitko živ osim par studenata s Oxforda nikad za njega nije čuo – etičkog problema spašavanja poplavljenih rudara, kojega je britanski filozof Derek Parfit postavio prije trideset godina. Ukratko – da vas sad ne davim s poplavom u rudniku – desetorica rudara zarobljeni su u jednom od dva poplavljena okna, mi ne znamo u kojemu, a možemo blokirati samo jedan: ako blokiramo pravo okno, spasit ćemo sve rudare, ako ne, svi će izginuti, a ako ne blokiramo nijedan, voda će ubiti samo jednog rudara, onoga na najnižoj točki. Što nam je činiti? Mi ne znamo, ali zato – kako vidimo – dobro znaju u upravi pljevaljskog rudnika.

Ili je to, ili je – znam, teško je povjerovati – njihov natječaj namješten za nekog ministrovog malog, što je vlastitu mladost i državnu stipendiju ulupao na Parfita i Wittgensteina.

U pljevaljskom rudniku, međutim, imaju odgovor: potez uprave koja otpušta rudare, a zapošljava filozofe – što će se na katedrama filozofije učiti kao „pljevaljski etički problem“ – ima logike, samo nema profesora logike da je pronađe. Zato je valjda, nema što drugo biti, Rudnik uglja u Pljevljima dva dana kasnije objavio natječaj kojim traži – profesora logike.

Da nije to, bogami bi ispalo da je i taj natječaj namješten, recimo za nekog prijatelja od ministrovog malog, cimera s fakulteta što je najbolje godine ulupao na Georga Kreisela.

I dok vijest o rudniku mrkog ugljena koji na Zavodu za zapošljavanje traži profesore filozofije i logike već neko vrijeme zabavlja čitatelje regioslavenskih novina i portala, slabo koga zabavlja istovremena vijest iz Hrvatske, gdje je Ministarstvo obrazovanja iz kurikuluma za strukovne srednje škole kao posve nepotrebne predmete izbacilo biologiju, povijest i geografiju. Logika Ministarstva, kako i spada u ova idiokratska vremena, sva je kafanska i fejsbučka: koji će kurac kozmetičarkama, staklarima, prodavačicama ili dimnjačarima društvene i humanističke znanosti? Ili, da parafraziram Muju, što će kopačima filozofija i logika?

Ideja koju nam Ministarstvo podmeće kao najnoviju mudrost razvijenog Zapada – ne dakle obrazovanje ljudi, već obuka radne snage za potrebe tržišta rada, kojemu nimalo ne treba kozmetičarka što je u srednjoj školi učila da su se radnici prije stotinu i pedeset godina izborili za osmosatno radno vrijeme – niti je, međutim, zapadna, niti nova. U Jugoslaviji ju je još prije trideset pet godina uveo omraženi Stipe Šuvar, koji je srednjoškolsko obrazovanje zamislio kao obuku radne snage za potrebe socijalističke ekonomije i udruženog rada. U to vrijeme – sjetit će se stariji – srednje škole su se zvale „centri za odgoj i obrazovanje“. „Odgoj“ je, jasno, podrazumijevao izgradnju odgovornog građanina po mjeri Partije i vladajuće ideologije, pa su se glavni predmeti iz društvenih i humanističkih znanosti – toliko o rudarima i filozofiji – zvali Osnove marksizma ili Teorija i praksa samoupravnog socijalizma.

U međuvremenu, „odgoj“ kao jedna od dvije temeljne funkcije tiho je nestao iz škola, i ostalo je samo „obrazovanje“. Kako pak i obrazovanje može – a po nekim hereticima i mora – biti odgoj, iz školskih programa se, eto, izbacuju predmeti koji proširuju vidike, uče sagledavati širu sliku i, najgore od svega, podmuklo kriju klicu kritičkog mišljenja, smrtnog neprijatelja onoga, kako ste rekli da se zove, slobodnog tržišta rada. Građanin po mjeri nove Partije i nove vladajuće ideologije nije obrazovani, već tupi građanin, pa se glavni, pače jedini preostali predmet iz društvenih i humanističkih znanosti – toliko o kozmetičarkama i filozofiji – zove Katolički vjeronauk.

Hrvatska je, međutim, toliko mala – na golemom svjetskom tržištu rada ona je tek jedan mali, ubogi štand u dnu pazara – da ne može biti čak ni najgluplja, već se samo povodi za većima i glupljima. Evo, na primjer Japan, koji je dovoljno istočno da u našoj percepciji nije dio korporativnog Zapada, pa se u kafanskim i fejsbučkim raspravama volimo fascinirati šintoističkom radnom etikom, i do imbecilnosti diviti šefovima japanskih željeznica što se ritualno ubijaju sabljama svaki put kad vlak zakasni osam sekundi ili primi putnika bez karte. U tom i takvom Japanu, ministar obrazovanja Hakabun Shimomura svim je državnim sveučilištima prije par godina naložio da se „prilagode društvenim potrebama“ i ukinu humanističke i društvene studije. Društvo budućnosti – a budućnost je započela još jučer – ima, naime, svoje potrebe, a one sasvim sigurno nisu kojekakve humanističke i društvene budalaštine poput filologije, književnosti, baleta, povijesti, antropologije ili, dobro, filozofije i logike.

Jer, shvatili ste, japanske željeznice nisu crnogorski rudnici mrkog ugljena: koji će kurac japanskoj željeznici filozofi i logičari? Ako vlak primi putnika bez karte, šef smjene će se sam ubiti i otvoriti prostor drugome, odgovornijem građaninu koji razumije „društvene potrebe“: sustav funkcionira bez greške. Da je nesretnik, međutim, učio filozofiju i logiku, na opasku uprave kako njihovi vlakovi ne primaju putnike bez karte odgovorio bi onim logički klasikom kad je Georg Kreisel – kojega je, uzgred, njegov prijatelj Wittgenstein poštovao kao najboljeg matematičara među filozofima – radio na Sveučilištu u Readingu, pa jednom prilikom na putu za London ušao u vlak kojega u voznom redu uopće nije bilo, već se u Readingu nakratko zadržao tek da uzme vodu: kad ga je strogi kondukter u kupeu upozorio da se „ovaj vlak ne zaustavlja u Readingu“, Kreisel mu je mirno objasnio željeznu logiku po kojoj se „u tom slučaju ni on nije ukrcao u njega“.

Ima, kako vidite, logike, samo nema Kreisela da položi cijevi. Jer što? Koliko sutra japanske bi željeznice primale svakoga kome padne na pamet ući u vlak, do Londona bi već kasnile cijele dvije minute, ne bi se više ubio nijedan šef smjene, nakupilo bi se na tržištu rada željezničkih radnika kreiselovske škole, i japanska bi ekonomija do subote prdnula u čabar. Zato, eto, društvenim potrebama Japana ne odgovaraju filozofi i logičari.

Zato, najzad, društvenim potrebama u Hrvatskoj ne odgovaraju kozmetičarke, staklari, prodavačice i dimnjačari što uče humanističke i društvene znanosti. Nama će – kao i Muji u onom drugom starom vicu, kad mu Japanac objašnjava kako je njemu Japan na prvom mjestu, posao na drugom, a obitelj na trećem – posao biti na prvom mjestu, a Japan tek na trećem. Jer što? Naučimo li djecu kritički razmišljati, već sutra će se Mujo i Suljo na nekoj jadranskoj baušteli zapitati gdje je logika da kopaju kanal, pa ga zatrpavaju, a najbliži profesor logike bit će u rudniku mrkog uglja u Pljevljima, gdje će otpuštenim radnicima tumačiti Parfitove etičke dileme u spašavanju rudara. A oni, uspješno odgojeni u tupe građane, niti će se pitati što će im profesor logike ako posla nema ni za rudare, niti zašto, ako rudarska industrija vapi za profesorima logike, nema logike u strukovnim školama.

U našim strukovnim školama, kako vidite, ima logike. Samo nema biologije, povijesti i geografije.

I Hase. Da polaže ispite.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.