Ulični umjetnici i moderni grafiteri još su i dobro prošli: pored Kamzolkinova srpa i čekića, u užem izboru bili su još i čekić i nakovanj, plug i mač, pa čak i kosa i francuski ključ!

Trebao je sam dijecezanski upravitelj koruške biskupije Gurk-Klagenfurt monsignor Engelbert Guggenberger olizati plajvaz i presaldumiti pismo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji – pa objasniti kako je misa za žrtve Bleiburga „dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnoj percepciji i tumačenju povijesti“, i da bi „dozvola za služenje mise mogla značiti da Katolička crkva u Koruškoj nema distancu prema fašističkim idejama“ – trebala je, eto, Crkva u Austrijanaca izrijekom zabraniti održavanje mise na Bleiburškom polju, pa da katolička braća u Hrvatskoj konačno shvate kako su i koruški biskupi i bečka Crkva uključeni u srbokomunističku zavjeru protiv Hrvatske.

„To je politički čin koji svoj izvor ima u utjecaju agresivnih i beskrupuloznih lijevih lobija na sami vrh austrijske katoličke crkve“, razmontirala je tu zavjeru hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić, precizno je označivši „bespogovornim prihvaćanjem“ i „ponavljanjem višedesetljetnih floskula zaostalih iz nekih bivših režima“. „Ono što nije uspjelo jugoslavenskim komunistima, čini će da će uspjeti njihovom autentičnom duhovnom i političkom baštiniku, gospodinu Andreju Plenkoviću”, razotkrio je pak te „lijeve lobije“ Zlatko Hasanbegović. Slažu se s njim i kolegica Bruna Esih – „Na djelu je manipulacija službi iz bivšeg sustava!“ – i ugledni politički analitičar Velimir Bujanec: „Koruška crkva popušta pritiscima Titovih simpatizera i lijevih ekstremista!“

Kad su pak iz HSP-a dramatično upozorili kako će, „dozvoli li hrvatska vlada da Bleiburg padne, to biti početak kraja jednog naroda“ – a braniteljski guru Mladen Pavković ocijenio da je „ovim sramnim potezom iskazana suluda mržnja prema Hrvatima, samo zbog toga što smo u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu u krvi stvorili državu“, što nam „ne mogu oprostiti ni Srbi ni Austrijanci, i dalje žedni hrvatske krvi i gladni hrvatske zemlje!“ – bilo je samo pitanje trenutka kad će krvožedna i zemljogladna Austrija biti razotkrivena kao čudovišna boljševička ujdurma.

Kao krunski dokaz izvučen je na koncu sam austrijski državni grb, gordi crni orao koji u kandžama drži ni manje ni više nego srp i čekić, pa je među desničarskim gerilcima na društvenim mrežama oživjela zanimljiva inicijativa koju je prošle godine – kad je komunistička Austrija na Bleiburgu hapsila hrvatske domoljube – u Hrvatskom tjedniku predložio Gojko Borić: „Ako Austrija želi zabraniti hrvatski grb i pozdrav ‘Za dom spremni’, Hrvatska može Austrijancima zabraniti njihov grb u kojemu su srp i čekić, simboli zločinačkoga komunizma!“

Zgranuti Hrvati u nevjerici su onda zaguglali po internetu i na vlastite oči svjedočili kako ona orlušina na grbu Republike Austrije – nisu oni svih ovih godina obraćali pažnju – zaista u kandžama drži srp i čekić! A oni ljubopitljiviji saznali i kako su Austrijanci svojoj orlušini na grbu Prve Republike srp i čekić u kandže gurnuli prije točno stotinu godina, u svibnju 1919., svega godinu dana nakon što su isti srp i čekić na svoj grb prvi put stavili u Sovnarkomu RSFSR-a – Sovjetu narodnih komesara Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, budućeg SSSR-a.

Slučajnost? Naravno da nije.

Iako su srp kao simbol seljaštva i čekić kao simbol radništva heraldici i dizajnu poznati mnogo dulje, prvi put upario ih je sovjetski fotograf i dekorater Jevgenij Kamzolkin za prvomajsku paradu 1918. u Zamoskvoreckom rejonu u Moskvi. Za ovu priču može biti zanimljivo kako Kamzolkin nije bio ni seljak, ni proleter, niti uopće komunist: bio je duboko religiozan čovjek iz dobrostojeće obitelji i član mističnog moskovskog umjetničkog društva Leonardo da Vinci, tip kojemu bi se više svidio Brownov Da Vincijev kod nego Marxov i Engelsov Komunistički manifest.

Kad su u isto to vrijeme volođa Vladimir Iljič Lenjin i ministar prosvjete Anatalij Lunačarski raspisali natječaj za novi sovjetski grb, Kamzolkin je predložio svoj prvomajski srp i čekić, dodavši mu po sredini i mač kao simbol moćne sovjetske armije, trećeg stupa novog društva. Drugu Lenjinu prijedlog se svidio – Volođa je samo, eto još jedne zanimljivosti, izbacio mač kao simbol nasilja – i tako su srp i čekić postali ono što danas prepoznajemo kao logotip svjetskog komunizma.

Ulični umjetnici i moderni grafiteri još su i dobro prošli: pored Kamzolkinova srpa i čekića, u užem izboru bili su još i čekić i nakovanj, plug i mač, pa čak i kosa i francuski ključ!

Doslovno u isto vrijeme o novom grbu razmišljala je još jedna nova europska država – Austrija, koja se završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom austrougarske carevine na mapi nove Europe prvi put zatekla kao Republika. Iako stoljetna monarhija, Austrija je imala jaku socijalističku tradiciju – Karl Renner, „otac Republike“ i prvi austrijski kancelar, bio je uvjereni marksist i rodonačelnik autohtonog austromarksizma – pa su njenim ustavotvorcima srp i čekić pali na istu pamet kao i Kamzolkinu i Lenjinu. Tek, na novom se grbu simbolima seljaštva i radništva u orlovim kandžama pridružila i kruna na njegovoj glavi, kao simbol trećeg stupa austrijskog društva – buržoazije.

Moderni austrijski dizajneri još su i dobro prošli: prije orla sa srpom i čekićem već je praktički bio izabran grb sa vrlo „sovjetskim“ žitom i ukrštenim čekićima – kojega je osmislio sam socijalistički kancelar Karl Renner! – ali je njegov prijedlog ubrzo odbačen, s obrazloženjem da više podsjeća na industrijski dizajn i logotip kakve tvornice, nego na grb ozbiljne europske republike.

Kako vidimo, hrvatski suverenisti posve su i nesumnjivo u pravu. Ako je uopće i trebao dodatni dokazni materijal, eno ga u austrijskom grbu na istim orlovim kandžama što drže srp i čekić: zgranuti Hrvati u nevjerici su onda zaguglali po internetu i na vlastite se oči osvjedočili kako je orlušina sa srpom i čekićem na grbu Republike Austrije kandžama sapeta u slomljeni lanac, kao snažan simbolički rebus one čuvene rečenice s kraja Marxovog i Engelsovog Komunističkog manifesta: „Proleteri nemaju što izgubiti osim svojih lanaca!“

Ukratko, kad Austriju zbog srpa, čekića i Marxovog slomljenog lanca na državnom grbu optužuju za širenje marksističkih i socijalističkih ideja, pa u tome traže razloge nesnošljivosti prema komemoriranju nacizma, hrvatski su suverenisti, rekoh, posve i nesumnjivo u pravu.

Preostalo je još samo da objasne Austrijancima zašto je to loše.

Ima i o tome zgodna jedna i poučna priča na grbu Republike Austrije. Rečeni lanac, kojega slobodarski austrijski orao krši držeći srp i čekić – zgranut će se oguglali Hrvati u nevjerici i treći put – nema nikakve veze s Marxom i proletarijatom. Taj heraldički detalj dodat je tek nakon Drugog svjetskog rata, kad je – pod vodstvom prvog poslijeratnog predsjednika, istog onog austromarksista Karla Rennera! – utemeljena Druga Republika: slomljeni lanac simbolizira, naime oslobođenje od nacističke diktature i odlučni raskid s naslijeđem prezrenog zemljaka Adolfa Hitlera.

Svakako, trebat će i to na umu imati hrvatski suverenisti kad Austrijancima budu objašnjavali zašto je odluka o zabrani mise na jednom nacističkom derneku „ponavljanje višedesetljetnih floskula zaostalih iz nekih bivših režima“, „manipulacija službi iz bivšeg sustava“ i „popuštanje pritiscima Titovih simpatizera i lijevih ekstremista“.

Kad budu, ukratko, Austrijancima objašnjavali zašto je loše imati „selektivnu percepciju u tumačenju povijesti“ i „distancu prema fašističkim idejama“.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram