Jedina prilika da se u Hrvatskoj govori o književnosti jest kad Damir Karakaš napiše nekakav svoj lički roman.

Lička književnost i inače je jedina živa hrvatska književnost: Do pojave Karakaša, recimo, jedina je prilika da se u Hrvatskoj govori o književnosti bila kad bi novi svoj nekakav pastoralni lički roman napisao ministar Mile iz Svetoga Roka kraj Lovinca kraj Žute Lokve, pa pedesetak godina kasnije katedre kroatistike udarale pisati enciklopedijske natuknice za ulice Mile Budaka.

Posljednji put kad se u Hrvatskoj govorilo o književnosti bilo je tako kad je Karakaš objavio zbirku priča „Kino Lika“, u kojoj ima i onaj jedan, sad već čuveni prizor kad se u nekome ličkom selu debela Olga gola valja u blatu sa svojim prascem Bubijem. Ličani, na daleku glasu kao ljubitelji lijepe književnosti i znalci književne teorije, namah su iz sjenika povadili vile i užgali baklje, pa krenuli po Zagrebu tražiti zemljaka koji ih je tako, hm, svinjski oblatio. Jer nije u pamćenoj povijesti Like zabilježeno da se žena jebala s nerastom. Da je toga ikad bilo, pisao bi o tome zacijelo i Mile Budak, da se ikad u Lici čulo kako je golo žensko leglo pod svinju, pod svinju bi valjda radije nego pod onoga Blažića legla i Anera iz Budakovih „Ognjišta“. Bila bi, krme mu jebem, barem neka stara lička poslovica, pa bi narod, vidjevši rečemo živa čovjeka s knjigom, govorio: „Nije dojka za odojka“.

Ličani, naime, Karakaševu knjigu nikad pročitali nisu: Za opscenu scenu s dojkom i odojkom saznali su tek kad je šest-sedam godina kasnije drugi jedan njihov zemljak, Dalibor Matanić, po „Kinu Lici“ snimio istoimeni film. Ličani, istinabog, ni film nisu gledali: Za njega su zapravo saznali iz trailera kojim se film reklamirao. Nisu, doduše, ni taj trailer vidjeli, već im je kapelan gospićke župe don Anđelko Kaćunko rekao da mu se od njega „grčio želudac“. I to je,

međutim, bilo sasvim dovoljno da Damir Karakaš iz Plaščice kraj Letinca kraj Brinja – pisac knjige po kojoj je snimljen film iz kojega je montiran trailer za koji se u selu priča da je don Anđelko rekao da se u njemu Ličanke jebu sa svinjama – bude optužen za klevetu i sramoćenje svoga ličkog roda.

Nisu bijesni Ličani s vilama i bakljama još po Zagrebu našli Karakaša, a on je ovih dana već objavio novi skandalozni lički pastoralni roman, „Proslava“ se zove, u kojemu ima i onaj, u međuvremenu već čuveni prizor kad Ličani noću pišaju i seru u istu posudu iz koje danju jedu. Opet ih zemljak, hm, popišao i posrao, iako u pamćenoj povijesti Like nije zabilježeno da je živ čovjek jeo iz naht… nahtk… natkahl… iz vrčine. Da je toga ikad bilo, pisao bi o tome Mile Budak, da se ikad u Lici čulo kako se živ čovjek posrao u lonac, pričao bi valjda o tome dida svome unuku Mići u Budakovim „Opancima dida Vidurine“. Bila bi, govno mu u grlu zapelo, barem neka stara lička poslovica, pa bi narod, vidjevši rečemo pisca da se zajebava s rodnim krajem, govorio: „Ne pišaj u vrčinu koja te hrani“.

Ličani, dakako, Karakaševu „Proslavu“ pročitali nisu: Za scenu s pišanjem u kuhinjski lonac saznali su tek kad je ovlaš spomenuta u piščevu razgovoru s novinarom neke televizijske emisije za kulturu. Nisu oni, istinabog, ni tu emisiju gledali: Za nju su zapravo saznali iz sutrašnjih novina. Nisu, doduše, ni te novine pročitali, već im je neki valjda ministar iz Svetoga Roka javio da se po Zagrebu priča da je Karakaš napisao roman u kojemu Ličani seru u što jedu. Što je, jasno, bilo sasvim dovoljno da Karakaš – pisac knjige po kojoj je snimljen intervju o kojemu su pisale novine za koje se u selu priča da u njima Ličani jedu govna – bude trajno označen za izdajnika svoga ličkog roda.

Damir Karakaš, da skratim priču, u rodnoj je Lici obilježen kao persona non grata – zbog ozbiljnih prijetnji čak ni roditelje ovoga Uskrsa nije mogao vidjeti – a konzervativni je katolički kulturni establišment pravednom zavičajnom gnjevu dao društveni legitimitet, proširujući optužnicu na nacionalnu veleizdaju. Na stranu odstrijeljenog pisca onda je, razumljivo, stala cijela pristojna građanska Hrvatska, zaprepaštena primordijalnim ličkim, pače katoličkim primitivizmom. Najzaprepaštenija od svih zaprepaštenih bila je pak pristojna građanska hrvatska kultura i njena na daleku glasu pristojna građanska književna teorija, upevši se zaprepašćivati ličkim bukvalnim čitanjem lijepe književnosti, što čak i ličko bukvalno čitanje lijepe književnosti bukvalno valjda čita kao lički običaj čitanja lijepih bukovih panjeva.

Najzad, govorimo o kraju koji je kulturnu antropologiju obogatio konceptom „ličkog rukovanja“: Niti je, međutim, Ličane osramotio ugledni gospićki HDZ-ovac Joso Mraović, „lički Tuđman“ koji je svojedobno američkoj košarkašici gurnuo prst u anus, niti ih je oklevetao ugledni gospićki sudac Branko Milanović, kad je Mraovićevo guranje prsta u tuđi anus presudio bezazlenim dobronamjernim kontaktom poput rečemo rukovanja. Pa ipak, da Karakaš u nekom svom romanu ima prizor u kojemu, štajaznam, krezavi gazda iz Gospića neku naočitu, visoku strankinju srdačno pozdravlja gurajući joj srednji prst u guzicu, mali bi piscu pred ličkom književnom kritikom bili i Zagreb i Pariz.

To je zato što život loše oponaša književnost, strpljivo tako ovih dana ličkoj rulji objašnjava pristojna građanska književna teorija. Seljak kojemu pod zaleđenim prozorom zavijaju vukovi, pa piša u lonac u kojemu će sutra skuhati puru, nije dokument ličke svakodnevice, već snažna literarna metafora. Kao što žena koja se očajnički tražeći ljubav gola valja u blatu sa svinjom nije leksikografska Ličanka, nego snažan onaj, kako zove, na vrh mi je hrvatskog književnog jezika, da – trodimenzionalni književni lik.

Jedina prilika da se u hrvatskoj književnoj teoriji govori o trodimenzionalnim književnim likovima ispada tako kad Damir Karakaš napiše nekakav svoj pastoralni roman. Ili kad nekakav svoj pandoralni roman napiše, recimo, Miljenko Jergović.

Posljednji put kad se u hrvatskoj književnoj teoriji govorilo o nekom trodimenzionalnom književnim liku bilo je, naime, još onomad kad je Jergović objavio roman „Dvori od oraha“, u kojemu ima i onaj nečuveni prizor kad u nekoj kolibi na planini Jelici o Srbima kao „sve većim i većim govnima“ govori sam pukovnik kraljevske vojske – Dragoljub Draža Mihailović. Samo što su tada, gle čuda, umjesto ličkih seljaka Jergovića s vilama i bakljama tražili najbolji hrvatski profesori književnosti i cijela zagrebačka književna teorija.

Građanska kultura, jasno, Jergovićev roman nikad pročitala nije: Za opscenu scenu s Čičom Dražom saznala je tek kad je šest-sedam godina kasnije ovlaš spomenuta u piščevu intervjuu za jedne beogradske novine, u kojemu je ovaj objasnio kako je „o Draži Mihailoviću mogao pisati jer razumije njegove motive“. „Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno“, rekao je tada Jergović. „Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu.“

Građanska kultura, istinabog, ni taj intervju nije čitala, već je tadašnji kapelan Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković javno s oltara denuncirao Jergovićeve „simpatije prema Čiči Draži“ i govorio kako je „nemoguće naći Hrvata, osim možda Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji“. Što je bilo sasvim dovoljno da Miljenko Jergović iz Sarajeva kraj Beograda kraj planine Jelice – pisac romana o kojemu je napravljen razgovor za koji se u selu priča da je don Visković rekao da u njemu Jergović neskriveno simpatizira Dražu Mihailovića i otvoreno rehabilitira četništvo – bude optužen za veleizdaju zemlje koja ga je primila na sisu. Što bi rekli stari Zagrepčani, „nije dojka za odojka“.

Najzad, govorimo o kraju koji je teoriju književnosti obogatio konceptom „književnika Ante Pavelića“: Ista je to, naime, pristojna građanska kultura koja je u hrvatski književni panteon zlatoupisala „političara, pisca i publicista“ – samo trenutak da zbrojim, dakle trodimenzionalnog – Antu Pavelića, rodom iz ličkog sela Serdara kraj Krivog Puta kraj Gračaca. Jednako, uostalom, kao i zemljaka mu i susjeda iz panteonskih arkada Milu Budaka. Pa ipak, da u nekom Jergovićevom romanu o Srbima kao „sve većim i većim govnima“ govori, recimo, slojeviti lik – samo trenutak da provjerim, „trećinu pobiti, trećinu pokrstiti, trećinu iseliti“, dakle trodimenzionalnog – ministra Mile, mali bi piscu pred hrvatskom književnom kritikom bili i Sarajevo i Beograd. Rekli bi stari Zagrepčani, „ne pišaj u vrčinu koja te hrani“.

Nije li, eto, zabavno kako desetak godina kasnije ista ta hrvatska građanska kultura – što je jedan trodimenzionalni književni lik iz prvog razreda osnovne književnoteorijske škole bukvalno pročitala kao piščevu „simpatiju prema Čiča Draži“ i „opravdanje za reafirmaciju četništva“ – s nadmoćnim prezirom ismijava primitivne ličke seljake što Karakaševu prozu čitaju kao bukov panj, dakle baš kao oni Jergovića?

„Moj otac uopće ne razumije čime se ja bavim, blage veze nema. Kad je izišla moja prva knjiga, on je pitao za koji je to razred”, objasnio je Damir Karakaš u jednom intervjuu odnos svoga rodnog kraja prema književnosti.

Točniju, kraću i precizniju natuknicu o hrvatskoj književnoj teoriji ja nisam pročitao.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.