„Pobjeda na ovim izborima ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina!“, pročitate vi ponovo što je rekao mladi, naočiti Plenkovićev spitzenkandidat, pa vam neki đavo sve kažiprstom svrdla po sljepoočnici i ne da mira.

„Pobjeda na ovim izborima ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina, bez jasnih vrijednosti i temelja, bez naših stručnosti, znanja i kompetencija!“, uobičajeno precizno i točno najavio je pobjedu na posljednjem predizbornom skupu u Osijeku nositelj HDZ-ove liste za europske izbore i pobjednik hrvatskog seoskog prvenstva u trčanju pred rudo. „Pobjeda na ovim izborima ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina!“, pročitate vi ponovo što je rekao mladi, naočiti Plenkovićev spitzenkandidat, pa vam neki đavo sve kažiprstom svrdla po sljepoočnici i ne da mira.

– Oprostite, mladiću – prekinete onda nakratko čitanje teksta. – Mladi gospodine, samo trenutak, molim vas!
– Izvolite – zastat će Karlo Ressler, koji se već s pratnjom uputio u novi pasus kolumne.
– Ispričavam se na smetnji – uljudno ćete vi. – Jeste li vi ono na završnom predizbornom skupu rekli da, citiram, „pobjeda na europskim izborima ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina“?
– Gdje sam ja to rekao? – oprezno će na to HDZ-ov spitzenkandidat.
– Pa tu, gore. Na početku teksta.
– Da, da, sad i ja vidim. Dobro, ja bih ovo ipak smatrao pobjedom – ravnim će glasom mladi Karlo. – Znate kako bi rekao Antun Vrdoljak, onaj jedan mandat mogli smo osvojiti i mi i oni.
– Ne, nisam to mislio, jebe me se za to – iznenadit ćete vi u to i Karla i autora teksta. – Mislim na onih „proteklih trideset godina“.
– Ah, to – vidno će laknuti Ressleru. – Da, to je apsolutno točno, pobjeda ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina, da.
– Vrlo dobro. Recite – nastavit ćete vi – koliko točno imate godina?
– Dvadeset devet – spremno će on.

Vi onda pristojno zahvalite i odmaknete se, pa sedam puta na kalkulatoru svog mobitela zbrajate Karlovih dvadeset devet godina i oduzimate „ono što je gradio proteklih trideset“. I svaki put vam njegovih dvadeset devet ispadne manje od „proteklih trideset“. Kako god računali, nedostaje jedna godina. Ili, preciznije: ako je Franjo Tuđman historijsku tribinu u Društvu književnika Hrvatske održao u veljači 1989., Prednacrt programskih osnova HDZ-a objavio početkom travnja, a mladi se Karlo rodio potkraj prosinca, znači da mu nedostaje, samo trenutak da izračunam, dakle najmanje devet mjeseci.

– Molim vas! – žurite onda natrag, probijajući se tekstom kroz gužvu i mrke zaštitare. – Gospodine Ressler, molim vas, još jedno pitanje.
– U redu je – podignutom će rukom Karlo dati znak tjelohraniteljima. – Recite, gospodine.
– Ma ništa, samo sam nešto računao: rekli ste da ste HDZ gradili trideset godina, a imate dvadeset devet. Što bi značilo da se niste ni rodili kad… no, shvaćate?
– Ne baš.
– Vidite, ako je dr. Tuđman počeo „graditi“ HDZ nacrtom programa prije tih „trideset godina“, dakle početkom travnja 1989., a vi se rodili tek 26. prosinca, ispada da vam nedostaje devet mjeseci.
– Ah, to! – nasmijat će se mladi spitzenkandidat. – Zapravo je vrlo jednostavno. Život počinje začećem.

„Život počinje začećem“, objasnit će Karlo Ressler u intervjuu za RTL: „To je za mene osobno pitanje. Neupitna je činjenica da život počinje začećem.“
Ponovimo, dakle. „Pobjeda na ovim izborima ne bi bila moguća bez onoga što smo gradili proteklih trideset godina!“ Kako je to moguće ako imate dvadeset devet? „To je za mene osobno pitanje. Neupitna je činjenica da život počinje začećem.“
Tako je konačno rasvijetljena najveća zagonetka Resslerove impresivne biografije, među ljetopiscima HDZ-a poznata kao „godina koju su pojeli skakavci“: gdje je Karlo Ressler bio i što je radio onih dramatičnih devet mjeseci, od proljeća historijske 1989. godine – kad su udareni temelji stranke i pripremljen teren za osnivačku skupštinu u baraci NK Borac na Jarunu – pa do 26. prosinca, kad se formalno rodio.
Davno je bilo, još samo Joža Manolić pamti te dane ponosa i slave.

– Sjećam se, kako se ne bih sjećao – potvrdit će vam najstariji HDZ-ov veteran. – Vrijeme je curilo, bio je već kraj ožujka, a Francek se još mučio s izradom programa. Stariji su još bili u Partiji, od mlađih je Plenković bio tek brucoš na pravu, Kolinda na Filozofskom, a od Karla, od kojega se najviše očekivalo, još nije bilo ni traga ni glasa.
– Na Tuđmana je u to vrijeme veliki historijski pritisak – podsjetit ćete vi HDZ-ova senatora. – Tih dana Milošević je izmjenama srpskog ustava ukinuo autonomije Vojvodine i Kosova.
– Točno – sjetit će se Joža. – Sjećam se, bio je utorak 28. ožujka, zajedno smo gledali Dnevnik, i Tuđman je odmah ujutro sazvao mladež. Karla, međutim, i dalje niotkud. Francek je onda ljutito otišao starome Ressleru i rekao mu: „Mali ti je baš u kurcu.“ „Nije“, veli ovaj, „preksinoć je izašao!“
Tako je počela Karlova strelovita karijera.
– Što da vam pričam, u par dana mali je uredio Prednacrt programskih osnova i poslao ga na tiskanje Hrvatskoj bratskoj zajednici u Pittsburgh. – živo pamti Manolić. – Htio je čak s majkom osobno prošvercati materijale u Ameriku, ali Francek je skočio: „Gdje ćeš, Karlo, bog te vidio, još se nisi ni rodio!“ Toj smo se Francekovoj uspjeloj šali smijali cijeli dan.

Bilo je to, srećom pa mlađi ne pamte, vrijeme nezapamćene komunističke represije. Doznavši da su Tuđman i Ressler izradili programske osnove HDZ-a i da za jedanaest tjedana, u lipnju, planiraju osnivačku skupštinu, Udba je odmah legalizirala pobačaj, a komunističko pravosuđe zakonom je preciziralo kako je prekid trudnoće dopušten, gle slučajnosti, baš do jedanaestog tjedna. Mladi Ressler, međutim, uspješno izbjegava Udbine plaćene ubojice: nakon skupštine u baraci na Jarunu, dobro sakriven, organizira osnivanje prvih ogranaka po Hrvatskoj, a u listopadu i onaj veličanstveni koncert Prljavog kazališta na Trgu Republike.
To, eto, za slučaj da se i dalje pitate na koje to „stručnosti, znanja i kompetencije“, na koje „temelje“ i kojih „proteklih trideset godina“ misli dvadesetdevetogodišnji HDZ-ov spitzenkandidat na izborima za Europski parlament.

– Eh da, Europski parlament. Već tada ga je zanimala vanjska politika – podsjetit će Manolić. – Malo ljudi to uopće zna, ali mali je, recimo, u osmom mjesecu trudnoće, u studenome 1989., sa našom grupom oko Zdenke Babić u Njemačkoj organizirao rušenje berlinskog zida, pa već u prosincu izbore u Čehoslovačkoj i revoluciju u Rumunjskoj.
– Onda je došlo je vrijeme za izlazak iz ilegale?
– Tako je. Prelomio je pred Božić 1989. godine, kad HDZ jedini od svih stranaka nije pozvan na predstavljanje hrvatske opozicije na Televiziji Zagreb – nastavit će Manolić. – Karlo je poludio, htio je istog časa vani, ali Tuđman ga je zamolio da još 23. prosinca organizira u zgradi Ekonomskog fakulteta osnivanje zagrebačkog gradskog ogranka.

Tako je i bilo. Samo tri dana nakon osnivanja zagrebačkog HDZ-a – iznuren od svakodnevnih progona zloglasne komunističke ginekologije, ali odlučniji nego ikad – mladi Karlo, već prekaljeni HDZ-ovac, rodio se u klinici u Petrovoj.
Htio je odmah na listu za one prve višestranačke izbore, zakazane za svibanj, ali Tuđman ga je natjerao da najprije završi vrtić, školu, fakultet i političku akademiju Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Kad se stoga nakon točno dvadeset godina došao i formalno učlaniti u HDZ, istu dakle stranku i istu gradsku organizaciju koju je onomad osnivao, mladi je Karlo shvatio koliko su daleko odmakli od one barake na Jarunu, i poželio da je Tuđman još uvijek živ. Zato su ga, eto, desetljeće kasnije u Osijeku preplavile emocije. Gledao je u publici mlade ljude koji se još nisu ni rodili kad se on rodio.

– Gospodine Ressler, molim vas, samo još posljednje pitanje – uhvatite ga vi stoga na izlasku iz kolumne. – Imate li na kraju, nakon svega, neku poruku za hrvatsku mladež?
– Naravno – reći će mladi spitzenkandidat, pa se okrenuti prema čitatelju. – Ne gubite vrijeme. Život počinje začećem.