Fenomen se kolokvijalno naziva sindromom kuhane žabe: u najkraćemu, riječ je o društvu u kojemu se desetak posto glasova za ekstremnu desnicu ne računa u ozbiljnu opasnost, već u demokratski folklor i onaj, kako se zove, „koalicijski bazen“ za desni centar.

Moderni demokršćanski centar onda za formiranje parlamentarne većine formira koaliciju i minorna folklorna ekstremna desnica uđe u vladu, pa dotad bizarne, rubne teme tiho i neprimjetno postanu društveni mainstream i dio onoga, kako se zove, „javnog diskursa“.
Prije gotovo devedeset godina – samo jedan historijski primjer – na lokalnim izborima u Njemačkoj demokršćanska je Alijansa u saveznoj državi Braunschweig popušila od socijaldemokrata, pa formirala većinu s bizarnom nekakvom naplavinom desničarskih debila koji su bulaznili o židovskoj zavjeri i meketali o „vraćanju arijevske Njemačke arijevskim Nijemcima“, iako im ni sam partijski lider, potkapacitirani jedan provincijski kaplar, nije imao ni arijevsko porijeklo, niti uopće njemačko državljanstvo. Pouka priče? Debili su za nagradu ušli u vladu Braunschweiga i dobili ministarstvo unutarnjih poslova, ministar unutarnjih poslova potom je lideru debila – stanovitom Adolfu Hitleru – sredio njemačko državljanstvo, i bizarne, rubne teme uskoro su tiho i neprimjetno postale središnje teme njemačkog društva: kad je židovska zavjera postala podrazumijevajućom činjenicom, u rubne su se folklorne teme već računala meketanja o istrebljenju Židova i bulažnjenja njemačkoj od Pariza do Moskve.

Zašto vam sve ovo pričam?

Pravo silovane žene na pobačaj, što se zna, u hrvatski je taj, kako se zove, javni diskurs na mala vrata ušlo prije desetak godina, kad je svijet obišla vijest iz brazilskog Recifea, gdje je devetogodišnja N. pobacila nakon što ju je trudnom ostavio pedesetogodišnji očuh. Nadležni brazilski nadbiskup po hitnom je postupku ekskomunicirao iz Crkve i nju, i majku, i liječnike koji su sudjelovali u abortusu – ukratko, sve osim očuha! – a razliku između silovanja i pobačaja Hrvatima je tada rastumačio profesor moralne teologije na splitskom Bogoslovnom fakultetu dr. fra Luka Tomašević. Komentirajući slučaj iz Brazila u Slobodnoj Dalmaciji – uzgred, u broju od 8. ožujka, na Dan žena! – fra Luka je autoritativno objasnio kako „za silovatelja nema ekskomunikacije zato što je čin silovanja različit od abortusa, koji se smatra jednakim ubojstvu“.

I bio je to po prilici jedini glas u državi koji se na tu osjetljivu temu usudio uopće progovoriti, a kamoli osuditi djevojčicu i njenu majku. Prije nego što je legendarni studentski kapelan Damir Stojić ustvrdio kako je ionako medicinski dokazano da silovana žena ne može zanijeti.

Kako smo se tada smijali fra Luki i don Damiru! Pobačaj kao ubojstvo, istina, odavno je već bio općenita podrazumijevajuća činjenica, ali pravo brutalno silovane devetogodišnje djevojčice na abortus još uvijek je bila tabu tema, taman po mjeri suhomudih provincijskih fratara i suhokurcih studentskih kapelana, redikula kakvi su jedva prebacivali prag i za ulazak u Feralov Greatest Shits, a kamoli za onaj, opet sam zaboravio, da: javni diskurs.

Danas, međutim, desetak godina kasnije – kad modernom hrvatskom demokršćanskom centru za formiranje parlamentarne većine treba minorna, folklorna ekstremna desnica – dosad bizarne i rubne folklorne teme tiho su i neprimjetno postale dijelom javnog diskursa. Moralna, društvena i zakonska neprihvatljivost pobačaja za silovane žene ili djevojčice pri tom ne samo da je javni diskurzivni mainstream, već sama središnja tema predizborne kampanje.

Kako se i kad točno to dogodilo, nitko ne zna: nakon trideset godina praćakanja u mlakoj vodi nismo ni primijetili da gotovo nijedan ginekolog ne želi više raditi pobačaj, pa smo se, eto, silno iznenadili kad se o potpunoj i bezuvjetnoj zabrani abortusa, umjesto u rubrici Greatest Shits, počelo govoriti u udarnim terminima nacionalnih televizija. I kad su umjesto redikula u mantijama o tome počeli govoriti favoriti s izbornih lista, doktori ekonomskih nauka, znanstvenice s Instituta Ivo Pilar i profesori s Filozofskog fakulteta.

A debili su samo stvar izveli do konzistentnog zaključka: ako je pobačaj ubojstvo, a složili smo se da jest, onda nema i ne smije biti društveno prihvatljivih iznimki. Pitanje „smije li silovana žena pobaciti?“ – štoviše, za potrebe lakšeg razumijevanja izvedeno do brutalnog kraja: smije li pobaciti devetogodišnja djevojčica koja je ostala trudna nakon što ju je silovao pijani očuh? – plitka dakle retorička zamka u kojoj su se katolički pro-life aktivisti nekad nemoćno koprcali, danas ne samo da je posve legitimno, već ga naglas postavljaju sami katolički aktivisti, kako bi plastičnije i reljefnije objasnili nedokučivost Božjega plana, prisnažujući ga primjerima realiziranih i uspješnih ljudi začetih silovanjem.

Pa kad su debili već do konzistentnog kraja izveli osjetljivo tabu pitanje zabrane pobačaja za sve trudne žene – konzistentno uključujući i one silovane – nema više nikakvog razloga da se do konzistentnog kraja ne izvedu i protupitanja. Odgovore na njih debili će ionako morati dati kad jednog dana uđu u parlamentarnu većinu i za nagradu dobiju ministarstvo unutarnjih poslova – ili, štajaznam, demografije ili pravosuđa – i kad bezuvjetna zabrana pobačaja bude podrazumijevajuća činjenica. Najzad, prije nego što je uveli u javni diskurs, debili su valjda pripremili teren, pa će na konzistentno izvedeno protupitanje imati spreman i konzistentan odgovor.
Sad kad smo to razjasnili, mogu i konzistentna protupitanja. Evo jednog, ide otprilike ovako: kad pobačaj bude zabranjen, kakva će točno biti kazna?

Može objašnjenje? Može. Nema, naime, zabrane bez suđenja i kazne: bez odgovarajuće sankcije zabrana nema smisla. Kakvog bi smisla imala zabrana prolaska raskršća na crveno ili ubijanja ljudi sjekirom, kad se za to ne bi išlo pred sud i kad ne bi postojala predviđena kazna. Debili će, uopće ne sumnjam, razviti upravo savršene programe prevencije pobačaja i državne skrbi za kolebljive trudnice i neželjenu djecu, ali svejedno će se naći neka samoživa kurva koja će se smatrati gospodaricom svog tijela. Ako će dakle i dalje biti pobačaja, ako smo konzistentno zaključili da je svaki i u svakom slučaju ubojstvo, morat će biti i primjerene kazne.
Neće, jasno, svaki abortus biti isti – dijelit će se to kazneno djelo na spontani pobačaj kao ubojstvo iz nehaja, pobačaj životno ugrožene trudnice kao ubojstvo u nužnoj samoobrani, pobačaj ploda začetog silovanjem kao, hm, ubojstvo iz afekta, i ono četvrto, klasično ubojstvo s predumišljajem – ali kazne će morati biti. Nisu valjda debili mislili uvesti zabranu pobačaja bez ikakve kazne? Naravno da ne, nisu baš toliki debili. Vrlo dobro. Kakva će dakle biti?

Kakva će kazna biti, recimo, za tridesetosmogodišnju Višnju iz Gospića, koja je pobacila nakon što su je u vlastitom domu zvjerski silovala sedmorica provalnika?

Kako god, naime, zabrana bila pravno formulirana, i kakva god da bude kazna – makar novčana ili simbolična – za pobačaj će se, naime, ići na sud. Izvedimo protupitanje do konzistentnog kraja: nesretna Višnja – koja se, uzgred, kod kuće oporavljala od trećeg ciklusa kemoterapije nakon operacije karcinoma dojke, i koja je od one pijane i pohotne sedmorice brutalno silovana pred mužem i troje malodobne djece – nakon što je detaljno ispitana kao svjedokinja u sudskom procesu protiv sedmorice silovatelja, sad i sama čeka suđenje za pobačaj: kakvu su kaznu debili predvidjeli za nju?

Nema „ali“, nema „čekajte“, nema „ovisi“: unatoč bezuvjetnoj zabrani, izvanrednom programu prevencije i fantastično organiziranoj državnoj skrbi, silovana Višnja svjesno je odlučila pobaciti. Neće debili valjda reći da zlonamjerno konstruiram kontekst: ako je pobačaj bezuvjetno zabranjen, izmrcvarena i silovana žena – molim lijepo – mora biti uhapšena, mora biti ispitana, mora biti optužena i mora biti osuđena.

Bit će, istina, mučno, ali Višnja je o tome trebala razmišljati ranije. Njen advokat pozvat će je da do posljednjeg mučnog detalja ispriča kako su je cijelu noć pred djecom tukli i silovali, državni odvjetnik pozivat će sud da njeno svjedočenje zanemari kao irelevantno, pa podsjetiti kako je optužena prije ovog pobačaja već tri puta rodila, citirajući jedan njen stari Facebook status o „čudu rađanja“, ugledni kapelan Medicinskog fakulteta kao sudski vještak prisnažit će kako optužena, da je zaista bila silovana, ne bi ni zatrudnjela, a sudac će joj u obrazloženju presude kao olakotnu okolnost navesti to što je ostala doživotni invalid i što ju je muž ostavio odvevši djecu. Bit će, kažem, mučno, ali bit će konzistentno i pošteno.

Na taj način, za potrebe lakšeg razumijevanja izvedeno do brutalno konzistentnog kraja, protupitanje „koja će biti kazna za silovanu Višnju?“ danas je – to ste shvatili – samo plitka retorička zamka za koprcanje debila, ali ako ste pažljivo pratili nastavu, neće to biti još dugo. Kako se i kad točno to dogodilo, nećete ni znati: tek, silno ćete se iznenaditi kad već sutra to pitanje naglas postave sami ministri u predizbornoj kampanji, obećavajući izmjene Zakona o zabrani pobačaja i oštrije kazne za silovane kurve.

A redikuli s društvene margine meketat će i bulazniti o lomačama za vještice.