U svijetu postoji jedno carstvo: Ako Turci, a vala i ostatak Evrope s akcentom na Bosnu i Hercegovinu, budu imali sreće, Sumeyye Bayraktar, djevojački Erdogan, će djeci ili unucima u egzilu pričati o njihovom dedi ili pradedi, a svom babi – Recepu Tayibu Erdoganu.

Kćerkama, možda i unukama, jer sinove i unuke to baš i neće zanimati, pokazivat će slike sa svog vjenčanja i govoriti kako se toga dana, zahvaljujući tatici, osjećala kao princeza iz bajke. Reći će im da se za Selcuka Bayraktara udala jednog vedrog istanbulskog dana, da im je na svadbu došlo 6.500 (slovima: šest hiljada i petsto) ljudi, od čega tri predsjednika – Albanije, Pakistana i Libana – i jedan član Predsjedništva, onaj iz BiH, Bakir Izetbegović.

Neće im, naravno, objasniti razliku između predsjednika i kolektivnog šefa države, jer ni ona to najbolje ne konta. Kazat će, zatim, kako je babo ili dedo Selcuk tada bio, o čemu su i kod nas pisale novine, biznismen u vojnoj industriji, da im je kum bio načelnik Generalštaba, Hulusi Akar, te kako je jedan mali dio Istanbula bio blokiran zbog njene svadbe.

Neće opisivati fortifikacijske prepreke postavljene da narod ne smeta slavlju, već vjenčanicu, buket, meni, sokiće, kolačiće… Ne budu li Turska, a vala i ostatak Evrope sa akcentom na Bosnu i Hercegovinu, imali sreće, Sumeyye Bayraktar će djeci ili unucima o njihovom dedi ili pradedi, a svom babi – Recepu Tayipu Erdoganu, pripovjedati u predsjedničkoj pala i sa hiljadu, da hiljadu!, soba, plaćenoj šest stotina miliona dolara, napravljenoj čisto da vođi ne bude tijesno i da mu žena ne gubi stvari vazda nešto preslagujući kako bi, do prvog narednog nereda, stvorila dojam da u kući ima još slobodnog mjesta.

U njemu caruje drugarstvo: Bakir Izetbegović je uvijek znao izabrati prijatelje. Senad Šahinpašić Šaja, Fahrudin Radončić, Amir Zukić, Asim Sarajlić…tek su neka od imena onih u koje predsjednik Stranke demokratske akcije ima povjerenja koliko i u Sebiju Izetbegović. Karakter onih sa kojima se druži, inače, podosta govori o čovjeku. Jednako, ako ne i više, govore osobine onih kojima se divi. „Viđamo se dosta često i to prijateljstvo je zaista nešto više od uobičajenih prijateljstava koje državnici grade i njeguju zarad interesa zemalja koje predstavljaju…

Alija je bio iskusan, mudar lider kada je upoznao Taipa. Što u ratu, što u zatvoru, proveo je u teškoj tegobi sa svim vrstama ljudi skoro dvije decenije. Bio je znalac ljudskih duša i prepoznavao je ljudske vrijednosti i slabosti na prvi pogled. I Erdoganovu vjeru, liderski kapacitet i nadolazeću snagu je odmah prepoznao. Kada se dijelio sa dušom pozvao je Erdogana i ostavio mu u emanet da pomaže Bosni i Bošnjacima. Učinio je to bukvalno sa samrtničke postelje“, rekao je Bakir Izetbegović za turski list „Yeni Safak“. Na svadbi Sumeyye Erdogan i Selcuka Bayraktara, Bakir i Sebija Izetbegović sjedili su do Tayipa i Emine, babe i majke od mlade. E to je, što jest – jest, dokaz kako je njihovo, familijarno „prijateljstvo je zaista nešto više od uobičajenih prijateljstava koje državnici grade i njeguju zarad interesa zemalja koje predstavljaju“.

Šta je jedna bolnica za milion vojnika: Na jednoj od fotografija sa raskošne, carigradske i carske svadbe, Sebija Izetbegović u Erdogana, a preko muža, gleda sa kezom od uha do uha i pogledom kakav imaju tinejdžerice kada su blizu Justina Biebera ili tako nekoga. Ne, nema tu, da odmah ušutkamo mahalu, nikakvih tajnih odnosa, privlačnosti i afera u začetku. Sebija je, kao i Bakir, samo opčinjena predsjednikom spram kojeg su i on i ona, što bi se reklo, pusy smoke. Uostalom, Izetbegović je hiljadu i sedamsto puta morao objasniti zašto je, čim se dohvatio izborne pobjede, vlastitu suprugu prekomandovao iz bivše Vojne bolnice na Koševo, u Univerzitetski klinički centar.

Erdogan nikome ništa ne objašnjava: one što pitaju budalaštine, on lijepo zatvori na robiju. Pitanja, međutim, ostaju da, kazali bi majstori fraza, vise u zraku. Odgovori se, pak, nameću sami. Samo treba posložiti činjenice, funkcije i ovlasti, pa sve začiniti friškim odlukama. Dakle, zet Recepa Tayipa Erdogana je, je li, biznismen u vojnoj industriji. Kum zeta Recepa Tayipa Erdogana je general po činu i načelnik Generaštaba Turske. Recep Tayip Erdogan, po sadašnjim ovlastima, imenuje načelnika Generalštaba armije koja je po brojnosti druga u NATO-u. Samo Amerikanci imaju više aktivnih vojnika od Turaka, gdje je preko milion ljudi u uniformi i na raznim poslovima. Načelnik, general i kum, inače, odgovara premijeru, što je funkcija na kojoj je bio Ahmet Davutoglu. „Davutoglu, koji je 2014. godine i sam postao premijer, podneo je ostavku navodno zbog nesuglasica sa Erdoganom, sada predsednikom Turske.

Na konferenciji za štampu Davutoglu je izrazio bezrezervnu lojalnost bivšem šefu, ali nije uspeo da sakrije znakove razočaranja na licu – možda i zapanjenosti što je i na njega došao red. To je stara priča: lojalni satrap koji gradi karijeru napadajući gospodareve protivnike, da bi na kraju i sam bio odbačen… Prema novinskim izveštajima, Davutoglu je ostavku podneo zbog upornih Erdoganovih pokušaja da proširi ovlašćenja predsedničke funkcije koju obavlja. Ako su novinski izveštaji tačni, to znači da Erdogan više ne želi da trpi čak ni najblaži otpor koji mu je Davutoglu možda pružao. To znači da Erdogan sada sam drži svu vlast, zasad bez ikakve kontrole…“, piše Dexter Filkins u tekstu pod naslovom „Poslednji sati turske demokratije“, objavljenom u „The New Yorkeru“ i, u prevodu Đorđa Tomića na srpski, na „Peščaniku“. Ono pitanje što visi u zraku, dakle, glasi: hoće li biznismena iz vojne industrije paziti kum iz Generalštaba kojeg je na funkciju postavio biznismenov punac i brine li ga, generala, to što će morati podnositi račune premijeru kojeg će namontirati predsjednik, ujedno i punac biznismena, a možda i sljedećeg prvog ministra? Naime, jedan od kandidata za nasljednika Ahmeta Davutoglua je drugi Erdoganov zet – Berat Albayarak! Je li, dakle, vjenčanjem Sumeye i Selcika, uz kumstvo Hulusi Akara, čija budućnost ovisi o Recepu Tayipu Erdoganu, napravljen savršen splet interesa političke moći, vojne sile i kapitala?

Naravno da nije, jer Erdogan je pošten čovjek, vjernik, državnik koji je kćerkino vjenčanje organizirao na kredit. Jest’ da će ga ono zaklati financijski, ali jebaji ga, jedna je babina mezimica i nema se svaki dan prilika skupiti odabrano društvo od 6.500 zvanica, među kojima nije bilo nikoga kome bi se želudac okrenuo od Erdoganove izjave: „Mi svoju snagu ne crpimo iz medija ili kapitala, već je direktno dobijamo molitvama onih ugroženih koji u molitvama suzama natapaju svoje serdžade“.
Dolarske obloge umjesto kemaloterapije: Islamska i kastinska Turska nastaje na ruševinama republike koju je uspostavio Kemal Ataturk, da bi je Erdogan prvo raskovao, a onda krenuo u duboke promjene društva koje sve manje liči na sebe od prije samo nekoliko, eto dva, desetljeća.

No, ta Turska što se briše, nikada, sada je vidljivije no prije, nije bila uzor Izetbegovićima, ma koliko je i u njoj cvjetala korupcija. Zapravo, ona je, ta korupcija, crvena nit ranijih i sadašnjeg režima u Ankari, ali i ono u čemu, uz izuzetnu alergiju na sekularizam, najviše liče SDA i AKP. Nije, dakle, stariji Izetbegović „Bosnu i Bošnjake u emanet“ ostavio Turskoj kao takvoj, jedinoj zemlji sa muslimanskom većinom i sekularizmom zaštićenim Ustavom – osim Francuske koju je Ataturk kopirao, te Irske, niko u Evropi nema ništa slično – već Turskoj Recepa Tayipa Erdogana: Osmanskom carstvu 2.0; zemlji koja odbacuje decenije modernizacije, emancipacije, prosvjetiteljstva i evropeiziranja, u kojoj se zagovara uvođenje šerijatskog uređenja i gdje su slobode pojedinaca na nikada nižem nivou, a ne može se reći kako su ikada bile na zavidnom.

Jer, valja priznati, Ataturk nije volio ni manjine ni kritičare, bez obzira na to što je kazao, recimo, da je lijek za probleme sa slobodom štampe u još više slobode. Turski demokratski poredak kao Ataturkova ostavština se u svoj svojoj nakaznosti prikazuje u liku Recepa Tayipa Erdogana, potvrđujući da se najmanje loš od svih oprobanih sistema lako, užasavajuće lako, može pretvoriti u najbolji za one što javno i napadno prakticiraju vjeruju, dok tajno gomilaju bogatstvo. Istina, većinu od onoga što danas prolazi Turska, mi smo već, u radikalno drugačijim okolnostima, doživjeli. Samo što je sve bilo, kažimo tako, u manjem formatu.

Također, završni radovi konzervativne revolucije su kod nas, ipak, neizvodivi – iz niza razloga, a niti jedan nije vezan za želje Bakira Izetbegovića, već isključivo za ograničene mogućnosti – za razliku od velike zemlje na dugom putu unatrag, u vrijeme prije nego je zdravo tkivo trulog carstva spašeno kemaloterapijom koju je AKP odbacila, izabravši alternativne metode. Recimo, dolarske obloge za uplakane roditelje kojima se, eto, kćer udade i ode, sve pred hiljadama zvanica, plus Bakir i Sebija Izetbegović na počasnom mjestu.