Prije skoro tri godine Bakir Izetbegović je bio siguran da ima dobru ideju i da će mu, ako sve ispadne kako treba, a drugačije i ne može, Ustavni sud izdati potvrdu o političkom uspjehu tako što će, u najkraćem, ukinuti Dan Republike Srpske i krsnu slavu tog entiteta.

Prije dva, tri mjeseca, Miloradu Dodiku se referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine nije činio kao dobra ideja, već kao posljednja mogućnost da se vrati na poziciju direktora svih Srba zapadno od Drine, izgubljenu ulaskom SDS-ove koalicije u državnu vlast i SNSD-ovskim sklapanjem skupštinske većine u RS-u pijačnim metodama. Istina, šta će i kako, ali tačno, s tim referendumom napraviti, kako će ga izvesti i odluku primijeniti, ni sam predsjednik Republike Srpske nije bio načisto. No, u tom mu je trenutku sve iza prekosutra izgledalo kao daleka budućnost. 

A onda se, kako to biva u životu, literaturi i Bosni i Hercegovini, sve preko noći promijenilo. Ustvari preko dana, ali to sada nije bitno.
Tri su duge godine na Ustavnom sudu guslali o nečemu što se, realno, može riješiti za pet radnih dana sa trudničkim radnim vremenom. Jer, sve je sa tim Danom Republike i pratećom krsnom slavom kako i piše u Izetbegovićevoj apelaciji, gdje, uz ostalo, stoji da je „deveti januar 1992. godine datum kada je ‘Skupština srpskog naroda u BiH’ usvojila ‘Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH’ na područjima ‘srpskih autonomnih regija i oblasti, te drugih srpskih etničkih cjelina u BiH'”, kojom je predviđeno i “teritorijalno razgraničenje s političkim zajednicama drugih naroda Bosne i Hercegovine”, iz čega “jasno proizlazi namjera da se formira država dominantno jednog, srpskog naroda, uz apsolutno isključivanje i diskriminaciju svih drugih naroda i gaženje njihovih prava”.

“To će se kasnije pokazati i tokom agresije na BiH, kada je na tom teritoriju izvršeno sistemsko i plansko etničko čišćenje svih koji nisu Srbi, uz činjenje brojnih drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava, što će kulminirati genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici”. Bošnjački je član Predsjedništva još naveo kako je “sasvim izvjesno da se ovaj datum u Republici Srpskoj proslavlja kao datum isključivo vezan za srpski narod, pri čemu se priređuju crkvene svečanosti proslave ovog praznika”.

Trideset i nešto mjeseci trebalo je, dakle, Ustavnom sudu da zaključi kako je, fakat, devetog januara 1992. Politički definirano rastakanje Bosne i Hercegovine i najavljeno ono što će se kasnije provoditi puškama, te kako je, na kraju, Dan RS-a ratno-vjerski praznik kojim ne samo da se negira činjenica da su i u manjem entitetu konstitutivni Bošnjaci i Hrvati, već i to da, možda, postoji poneki Srbin ateista, odnosno da je RS, makar formalno, sekularna kao i ostatak Bosne i Hercegovine, iako krsne slave imaju i MUP i škole i bolnice i trafo stanice….

Uglavnom, kada su se konačno susreli sa predmetom i eto, stigli ga riješiti, u Ustavnom su sudu uspjeli odabrati najgori mogući trenutak. Takav da je njihovom odlukom ustvari zadovoljan baš onaj što je i Ustavni sud, čim stigne, planirao ukinuti: Milorad Dodik lično.

Pravo i pravda rijetko se, gotovo nikada, ne sretnu, a kada se, ipak, dogovore naći, ne zna se šta je gore – vrijeme ili mjesto susreta. E baš to, da se pravo i pravda sretnu, ali kada i gdje ne treba, dogodilo se u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, zahvaljujući kojem je Bakir Izetbegović, valja mu priznati, ostvario pravnu pobjedu, a Milorad Dodik došao u političku win-win poziciju. Šta god sada, nakon proglašenja Dana RS-a neustavnim, napravi Savez za promjene, ići će ili na njihovu ili na štetu partnerstva sa SDA, a najprije oboje.

Ostanu li u institucijama države bez zadrške, Dodik će ih preko svoje mreže medija žive odrati. Iskoriste li sadašnje pozicije u vlasti da se opiru odluci suda, zakrvit će sa Strankom demokratske akcije, što, možda, neće paralizirati vlast ali će je sigutno čini gorom nego do sada. Povuku li se iz Sarajeva, htjeli ili ne, uključit će se u utrku u srpskom nacionalizmu, u čemu je Dodikova prednost nedostižna.

Dovoljno je, ilustracije radi, uporediti izjave predsjednika i bivšeg predsjednika RS-a, Milorada Dodika i Dragana Čavića. Inače, istog onog Čavića što je uoči izbora 2006. mjesto mandatara Vlade dao tadašnjem vođi opizicije i pretvorio ga u vlasnika i direktora manjeg entiteta, u mikro Putina iz Laktaša, koji je, eto, rekao da Dan Republike “ne može ukinuti nijedan sud u BiH, pa ni Ustavni sud, niti bilo kakva voluntaristička volja bilo kojeg pojedinca ili bilo koga u Sarajevu”.

„Ustavni sud BiH je potvrdio svoje političko djelovanje i nema nikakve dileme da ćemo svi mi iz Narodne skupštine RS, koji smo glasali za deklaraciju u vezi sa ovim pitanjem, ostati apsolutno pri tome da ta deklaracija u potpunosti ostvari svoju primjenu”, kazao je Čavić u pokušaju da ima stav, a ne zvuči kao Dodik na baterije.
Tako je, na kraju, pozicija pobjednika na sudu SDA-u zapravo zakomplicirala život: izgubi li Savez za promjene, ta će stranka, na vlastiti užas, otvoriti prostor za povratak SNSD-a u Vijeće ministara. Ako nekome treba objašnjavati šta to znači, e njemu pomoći nema.

Neće, dakle, biti nikakvo čudo ako, bez obzira na odluku Ustavnog suda, Dan Republike Srpske ostane deveti januar, pa ako se Savez za promjene krene nadmetati u što primjetnijem obilježavanju, a SDA odjednom oslijepi i izgubi sluh. Kada su politički interesi u pitanju, onda se ne mora, što rekao drug Tito, zakona držati kao pijan plota. Pogotovo kod nas, gdje zakoni i procedure ionako postoje reda radi i gdje se, ma koliko Izetbegović tvrdio suprotno, mogu komotno nepoštivati.