Dok su iz moskovskog predgrađa dolazile stravične vijesti o terorističkom napadu na kulturni centar, Bog zna što je bilo u glavi Vladimira Putina. Čovjek koji se na tron izdigao iz obavještajnog miljea, čovjek koji je svoj imidž počeo graditi na krvavom gušenju čečenske pobune, čovjek koji je za svoje vladavine doživio dva zastrašujuća teroristička napada na ruskom teritoriju. Onaj na moskovsko kazalište Dubrovka i onaj na školu u sjevernoosetskom Beslanu.
Čovjek koji je opstao anektirajući Južnu Osetiju i Abhaziju, Krim, okupirao istočne ukrajinske regije, čovjek koji je pomagao Basharu Al-Assadu u ostanku na vlasti i borbi protiv ISIS-a, čovjek koji je u bitku za Mariupolj i njezin konačni čin, osvajanje Azovstala, poslao čečenske borce koji su nakon pobjede klicali „Bog je velik, Allahu Akbar“, čovjek koji je rat u Ukrajini pokušao legitimirati idejom civilizacijskog sukoba. Za njega, neovisna Ukrajina dio je propalog, dekadentnog Zapada, posrnulog liberalnog moderniteta, progresivnih vrijednosti, multikulturalnosti, a Moskva je treći Rim, duhovni i kulturni centar tog antizapadnog dominiona koji čuva tradicionalni red i vrijednosti nasuprot progresivnog kaosa. Ukrajina je, kaže Putin, i nacistička tvorevina, a on je, pa bit će u takvoj bajci, Staljin, ako već nije Nikola Prvi. S vlastitim Rasputinima u hodnicima Kremlja, želio je Putin u posljednjem valu nacionalističko-imperijalističkog plana posijati svoju laž po dijelovima svijeta kritičnim prema zapadu, dijelovima svijeta u kojima su nepravde povijesti i dalje žive rane. Sijao je Putin sliku sebe kao spasitelja, stvaratelja novog svijeta. I kao da je u toj opijenosti samim sobom na koncu i povjerovao samom sebi. Povjerovao da je spasitelj. Povjerovao u novu rusku bajku koja se htjela proglasiti istinom.
Ono što mu je bio u glavi dok su stizale snimke straha i urlika, dok su brojevi mrtvih i ranjenih rasli iz minute u minutu, vrlo brzo je u obraćanju javnosti izrekao. „Jesu li radikalne, pa čak i terorističke organizacije zaista zainteresirane napadati Rusiju koja se danas zalaže za fer rješenja u eskalirajućem sukobu na Bliskom istoku?“
Propagandna klopka se lomila. U prvim satima i danima nakon napada, pokušavao je svim silama za napad optužiti Ukrajinu. Kada je odgovornost preuzela jedna od ISIS-ovih izvedenica te kada su uhićena četvorica napadača, narativ o „nepoznatim nalogodavcima“ i dalje je hranio u javnosti.
Samo nekoliko tjedana ranije, u drugom javnom obraćanju, obavještajne podatke o mogućem terorističkom napadu koje su podijelile američke službe, Putin je odbacio s gnušanjem. „Upozoravam, reći ću direktno, na nedavne provokativne izjave određenih zapadnih struktura o potencijalnom terorističkom napadu u Rusiji. Sve to izgleda kao očigledna ucjena i pokušaj zastrašivanja i destabilizacije našeg stanovništva.“
Pokušaj zastrašivanja i destabilizacije ruskog društva dogodio se ipak iznutra. Preciznije, oni koji su izveli brutalan napad u kojem je ubijeno najmanje 137 osoba, simbol su svega što i dalje vrije diljem svijeta, ali što vrije usred i na obodima novovjekog Putinovog ruskog imperija.
U sudnicu pred kamere vrlo su brzo nakon napada dovedena četvorica muškaraca. Natečenih lica, pretučeni i mučeni. Policijske snimke puštene u javnost pokazuju kako su ulovljeni u nekoj šumi, na snijegu, bačeni na pod, udarani kundacima i nogama dok su oko njih lajali psi. Najmlađi od napadača, devetnaestogodišnjak, donešen je u sudnicu na nosilima, s kateterom, bez jednog oka. Tijekom ročišta nekoliko puta je ostajao bez svijesti. Na prikazane snimke iz moskovske sudnice skočile su udruge za ljudska prava.
Terorizam, složni su svi pa tako, sjetimo se, ujedinjeni i Putin i George W. Bush nakon 11. rujna 2001. – nema opravdanja. Kako se tretiraju teroristi od strane onih koji ne priznaju međunarodne sudove pravde? Bez milosti. Od 2001. do danas, u doba terora, gledali smo to u nebrojeno slučajeva.
Napadači na Moskvu, četvorica u rasponu od 19 do 30 godina, bili su osuđeni već puno prije trenutka kada su krenuli u ubilački pohod. Tadžici, izgubljeni u limbu između privremenog rada u Rusiji gdje ih se tretiralo kao pse, do jada i bijede koju su ostavili u domovini, izrasloj na krvavom ratu u kojem je vječni vladar, moskovski satelit, suspregnuo i jaki politički islamistički pokret. Desetak milijuna radnika iz različitih srednjoazijskih država takozvanih „stanova“ godinama su na dnu ruskog „hranidbenog lanca“, u goroj poziciji i od Kavkažana, „bezgramotnijeh dikara“ („nepismenih barbara“), kako su ih kroz stoljeća vrijeđali Rusi. Bez prava, zlostavljani, česta meta rasističkih napada. Nakon ovog napada na Moskvu, zabilježeni su nebrojeni napadi na migrante iz srednjoazijskih država. U jednoj Telegram grupi, prenosi BBC jedan od njih je napisao „Ovo je strašno. Daj Bože da su napadači Ukrajinci…“
ISIS-K jedna je od afilijacija Islamske države stara oko desetljeća, sa sjedištem u Afganistanu. K je oznaka za Korasan, povijesnu regiju koja je obuhvaćala dijelove Irana, Afganistana i šire središnje Azije. Tvrde kako je napad u Moskvi trebao osramotiti talibansku vlast i obeshrabriti ruske investicije u Afganistanu. Slično obrazloženje dali su i prije godinu i pol nakon napada na rusko veleposlanstvo u Kabulu. Ili kada su prije sedam godina napali metro u Sankt Peterburgu. Ideja uspostave islamske države u središnoj Aziji širi se radikalizacijom različitih skupina. ISIS-K ima sve više mladih članova iz „stanova“. Poruke šire Telegram grupama, svojim medijskim kanalom Amaqom te kao po priručnicima o nasilnom ekstremizmu, koje godinama pišu međunarodne organizacije, svoju ideologiju grade zamamnom pričom o nekada bogatom carstvu sunca usred kontinenta, mitom, lažima, pričom koja prodire u umove nejednakih i diskriminiranih, onih kojima se gdjegod došli reducira sve ljudsko u njima. Neki povjeruju u bajku, a drugi, doslovno nemaju što izgubiti. Jedan od uhićenih posvjedočio je da mu je za napad plaćeno oko pet tisuća eura, što je u Tadžikistanu dvogodišnja plaća.
Tadžikistan je najsiromašnija bivša sovjetska republika. Na vlasti joj je već trideset godina isti čovjek. Korupcija, politička represija te, već spomenuto, nakon građanskog rata 90-ih, politički islam gurnut na margine i u ilegalu, u kojoj se mladi sve više radikaliziraju. U Rusiji su gastarbajteri bez prava, koji rade sve ono što neće Rusi, stanovnici države, koja poput ostatka zapadne hemisfere, ima ozbiljan demografski deficit. Kako piše jedan od najpoznatijih stručnjaka za to područje, povjesničar Richard Foltz, o Tadžicima se u Rusiji govori, onako kao što Trump govori o Meksikancima – onima koji donose drogu i kriminal.
Povijesno veliki narod, Tadžici, sljednici su drevnih Sogdijanaca srednjoazijske kulturne elite koja je dominirala putem svile te je stvorila novu perzijsku renesansu s glavnim gradom Buharom koja je u srednjem vijeku parirala Bagdadu. Boljševici su ih pak puno stoljeća kasnije gledali kao ključan problem, sljednike srednjoazijske islamske civilizacije.
Sovjetskim restrukturiranjem, reduciran im je teritorij i izbrisano povijesno naslijeđe, a kroz cijelo moderno doba ostali su najsiromašniji dio nekadašnjeg sovjetskog prostora.
Mali Putin, predsjednik Emomali Rahmon vlada čvrstom rukom, a jedno od opravdanja za represiju mu je upravo i sprječavanje širenja radikalnih učenja islama iz susjednog Afganistana gdje je tadžička populacija veća no u domovini.
Terorizam je najgori užas. Ali u današnjem svijetu nejednakosti i diskriminacije, sile i rata, laži i manipulacija, sve je više slučajeva u kojima terorizam ulazi u prostor egzistencijalnog očaja. Na dnu ljestvice, bez prava. Keš u ruke, bajka u usta, puška i eksploziv u ruku. Totalna socijalna isključenost, bilježe UN-ove agencije, jedan je od ključnih „push“ faktora u nasilni ekstremizam. Putin dakle može upirati prstom u koga hoće, ali jedini smjer koji bi bio ispravan je ogledalo. Godinama je, gradeći svoju mistično-nacionalističku agendu i potplaćujući sebi slične male voždove, mislio da je to recept. Pokrenuo je vojni pohod na Ukrajinu misleći da će biti blitzkrieg. Mislio je da će proširiti ideju novog svijeta, njegovog svijeta, novog ruskog imperijalizma na zemlje koje su godinama prolazile svoj užas, u posljednjim desetljećima upravo zbog islamističkog terorizma, diljem Sahela. Bacao je svoju Wagner vojsku na područja Sudana, Nigera, Malija, Burkine Faso. Manipulirao je migrantskim tokovima puštajući prije pandemije ljude preko Bjelorusije na Poljsku. S Assadom je igrao prljavo protiv na početku pobunjene mladosti u Siriji, da bi pakao završio upravo sa stvaranjem ISIS-a, a onda njegovom likvidacijom. Sada kaže, igra „konstruktivnu ulogu“ u krizi u Gazi, koju samo on vidi u svojoj križaljci. I čudi se što se napad u Moskvi dogodio. I opet se vraća bajci. O samom sebi. O konspiraciji. O trulom zapadu o kojem glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova već danima na X-u objavljuje videe razvrata i propasti sa samo jednim hashtagom #Zapad. Valjda nije tako jednostavno. Ne bi trebalo biti. Može li s pričanjem bajki i stvaranjem slike svijeta po svojoj mjeri pobijediti Ukrajinu koja na svojoj strani ima istinu i elementarnu želju za opstankom. Može li s pričanjem bajki da je upravo on lučonoša pravde na Bliskom istoku, još ikoga nakon svega uvjeriti?
Terorizam je u svijetu sile i geopolitičke napetosti varijabla koja se pojavljuje iznenada, ali varijabla koja u jednadžbi može biti i najlakša i najteža. Terorizam udara iznenada, uništava, ostavlja duboke rane. Protiv njega dakle možeš lako, represijom, eliminacijom, hapšenjem, zatvaranjem, jačanjem svoje vlasti. Bolje no s ratom, koji moraš objašnjavati i tumačiti. Sila! Jedan je od pokliča ruske vojske. No kako ćeš dakle protiv bajke o dubokoj nepravdi i nejednakosti, o fanatičnom spasenju, o ljudima koji postaju teroristi za novac jer će se pet tisuća eura naći na računu žene i četvero djece, u nekoj globalnoj nedođiji gdje je i Bog rekao laku noć. Nije li ta bajka u stvari ista kao ona koju godinama stvara sam Putin?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!