Danas hvala nebesima ne nedostaje izvora informacija, više ih je no potoka, rijeka i pripadajućih ušća pa stoga javno izrečenu poruku predsjednika na sajmu knjiga možemo, nadam se, tumačiti kao poruku iz centra moći o gubitku povjerenja u novinarstvo, ali i u sustav u kojem djeluje i iz kojeg je ponikao koncept demokratskih i objektivnih medija.

Predsjednik se ovaj put nije brecnuo na novinare koji su mu pod usnama držali buket mikrofona, ali nije ni morao. I on i premijer i ministri i saborski zastupnici i direktori javnih i privatnih poduzeća godinama su novinare kitili različitim epitetima, uvredama, zasipali tužbama. Rusija, koja je, eto, veli predsjednik, dno dna, ubija i tamniči novinare i sve koji kažu da je riječ o ratu, a ne specijalnoj vojnoj operaciji, svakome tko u pitanje dovede išta što Vladimir Putin radi, često se gubi svaki trag.

Otkad je rat počeo, ugašene su sve profesionalne medijske kuće u Rusiji ili su redakcije preselile u inozemstvo, na taj truli zapad, odakle slobodno izvještavaju. Taj zapad, truo kakav jest, omogućio nam je pak i put u taj vrli novi svijet u kojem je na njemu istom, kojeg Putin želi potčiniti, naraslo toliko toga iz te slobode da je dovelo do Brexita, Trumpa…

Narasli su „ovi“ i „oni“ mediji, narasle su paralelne „istine“, paralelne „činjenice“. Jer isto teži to što je zemlja jednima ravna ploča, a drugima i dalje lopta. Jer, kažu ovi s ravne zemlje, to je napokon ta prava demokracija i sloboda. Dosta je „mainstreama“ kliču. Valjda je to ustalom zemaljsko roblje pod vodstvom multimilijardera. Downstream s krupnim kapitalom je nova paradigma.

Novinari koji rade u tom zapadnom univerzumu, u tim medijima koji su prema riječima Zorana Milanovića, korak do Putinovih, i dalje rade na pokušaju razotkrivanja korupcije, manipulacije. Rade to sve više i neovisni novinari. Oni koji su dotaknuli srž zla platili su životom, evo u suvremeno doba usred Europe, usred zapada, malteška novinarka Daphne Caurana Galizija i slovački novinar Jan Kučijak.

Slijedili su trag iz Panama Papersa te su ih smaknule ruke bliske tajkunima i, u oba slučaja, socijaldemokratskim političarima na vlasti. Nalogodavci su uz sve sudske procese, priznanja i hvatanje neposrednih počinitelja, poznato nepoznati. Imenima ubijenih novinara se sada kite novinarske nagrade i zazivaju ih neki drugi europski političari za koje nitko ne jamči da sutra neće sami jamiti jer nagledali smo se i Lux i svakavih drugih Leaksova. Na tom trulom zapadu.

Sjetimo se 2015. napada na Charlie Hebdo u Parizu. Šefovi vlada i država svih država svijeta okupili su se i primili za ruke s preživjelim članovima redakcije satiričnog lista. Godinu uoči referenduma u Britaniji i američkih izbora, godinu nakon aneksije Krima i okupacije Donbasa. Svijet je već bio promijenjen.

Nagledali smo se svega i svačega u neposrednoj prošlosti i u našem sokaku koji je zapad želio biti i opet navodno postao. Od rata u kojem se, kao i u svakom, osim onoga na fronti, vodio i onaj propagandno-medijski te je teško bilo naći novinara koji je ostao novinar te razotkrivao pljačke, ubojstva, ratne zločine u vremenu smrti, kaosa, dirigiranih izvora i pristupa informacijama. Malo je bilo političara koji su stajali na strani istine, pravde, neovisnih medija. Pekmez je na koncu uvijek sladak te novac stoji iza svake ideologije. Povijest je jedna velika i raznolika priča o onima koji su u pekmeze raznih okusa močili prste. U suštinu ljudskog bića ulazi se kroz istu tu ljudsku povijest, bez konačnog zaključka o njezinoj prirodi, dobroj ili lošoj.

No čitati se mora, kritika je moguća jedino kada se sagledaju svi izvori, usporede se, analiziraju, kontekstualiziraju, kada se u doba kaosa i straha, nedoumica i nesigurnosti može pokušati stajati s nogama na zemlji koja se ljulja. Ne možemo odustati i od gorih i od najgorih jer kamo ćemo kao ljudi i gdje smo uz svu tu maglu dezinformacijske digitalne i hibridne svakodnevnice?

Prošli tjedan nazvala me kolegica Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, a sada i predsjednica Europske federacije novinara te zamolila da snimim kratak video o napadima i prijetnjama koje sam primala tijekom karijere, povodom konferencije i Dana borbe protiv napada na novinare. Puno kolega snimilo je svoje poruke, ja jednostavno nisam stigla, no zamislila sam se oko upita i prevrtila opet film natrag.

Desetljeća rada i onoga što sam sama prošla i onoga što sam gledala i doživljavala. Kolege koji su ubijani, pretučeni, ucjenjivani, kojima su uništeni životi, karijere, kojima su se raspale obitelji, koji su se prerano razbolijevali i prerano umirali, koji su nakon blistavih karijera preko noći završili na cesti, koji su se propili ili izgubili bitke s ovisnošću, pucale su psihe nakon desetljeća susreta s ljudskom tugom, bijedom, ratovima, zločinima. Bilanca je to onoga što je u fundamentu novinarske profesije – prenositi informacije, davati im kontekst i analizirati za javno dobro i za stvaranje informiranog elektorata koji je onda u demokraciji u mogućnosti donositi suverene i relevantne odluke i na biralištu i u zajednici i društvu. Novinarske glasove pokušavale su zataškati vlade, tajkuni, interesne skupine. Ginulo se na frontu, svom ili tuđem.

U analogna vremena, novinar je bio i vox populi, glas ugroženih, obespravljenih, postavljao je pitanja u njihovo ime, imao je snagu srušiti premijera, otkriti korupcijski skandal. Povijest novinarstva slavna je slika vremena u kojem je ono bivalo i radilo.

Javna i društvena korist onoga što je bilo novinarstvo uvijek je bila snažnija poluga pred propagandom, dirigiranim izvorima, manipulacijama. Demokracija je uvijek pobjeđivala autokraciju jer je imala kontrolne mehanizme, imala je zainteresiranu i kritičnu javnost, imala je snagu argumenta i slobodu s odgovornošću. U takvom rasporedu snaga biti novinarom bila je čast i ponos. Nepovjerenje u novinarstvo danas dio je široko raširenog skepticizma koje se razvilo u odnosu na sve institucije, no i dio je velike krize same profesije.

Vrijeme se mijenja ili se već promijenilo. Još i dalje ne znam je li toliko fundamentalno sve otišlo u nepovrat, da je istodobno i vrijeme da se kopačke objese o klin, dok još nije kasno.

Prema podacima o povjerenju u institucije (https://ourworldindata.org/trust) povjerenje u medije u 2020. u Hrvatskoj je bilo 54 posto, u Srbiji 30, Njemačkoj i Finskoj 80 posto, no sličnih gotovo 80 i u Mijanmaru. Dakle društva s visokim povjerenjem ili su visoko demokratska, slobodna i bogata ili izrazito autoritarna. U doba globalnog rata i dezinformacijskog kaosa, dosta često slušam kako se u škole treba uvesti medijska pismenost. Pitam se tko bi se njome bavio i kako? Tko će predavati kritično mišljenje u digitalno doba djeci u vrtićima kojima više olovka ne treba niti je relevantan sam čin pisanja u doba „swipeanja“ i tipkanja.

Mozak se mijenja kao i procesi razmišljanja i poimanja. Na društvenim mrežama iskaču mi reklame i kampanje za tečajeve o medijskoj pismenosti koje provode ljudi ili organizacije za koje nikada nisam čula, ubiru novce bez ikakvog opipljivog mjerenja rezultata, dok medijski i kognitivno kao društva tonemo u sunovrat. Digitalna i medijska pismenost u Hrvatskoj morala bi se poboljšati, stoji u europskim izvješćima.

Iako je prema Reutersovom reportu za 2022. u Hrvatskoj pristup on-line izvorima vijesti iznimno visok, čak 87 posto, država nema nacionalnu politiku medijske pismenosti, a prema izvješću Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a, tek 8 posto stanovnika Hrvatske imalo je mogućnosti naučiti kako kritički razmišljati o medijskom sadržaju. Ključni izvor informiranja u našoj zemlji su društvene mreže, a samo 23 posto ljudi provjerava informacije koje ondje nađu prije no što ih podijele. Selo gori, a babe i djedovi se češljaju.

Nakon preuzimanja Twittera, najbogatiji čovjek na svijetu je napisao nekoliko “istina prema Musku”. U jednom tvitu veli: „Široka verifikacija Twitter računa demokratizirat će novinarstvo i ojačati volju naroda.“ U drugom tvitu dometnuo je: „Vi predstavljate problem – novinari, koji misle da su jedini izvor legitimnih informacija. To je velika laž.“

Jesu li društvene mreže u vlasništvu najbogatijih ljudi svijeta mediji koji su tu umjesto novina? I jesu li svi ljudi koji su otvorili svoje račune, te vlasnicima platformi te oglašivačima putem njih dali toliko svojih podataka da bi svaka Cambridge Analytica isciktala od sreće, novinari? Jesu li društvene mreže rezultat demokratskih potreba u eri digitalne transformacije ekonomije pa i demokracije ili je poslovni model za razmjenu ljudskih iskustava postao samostalni organizam koji je uništio demokraciju kakvu znamo? Je li mesijansko ponašanje najbogatijeg Zemljanina koji teži Marsu i njegova arbitraža nad slobodom, demokracijom i istinom ono što smo željeli ili ono što se moralo dogoditi? Je li svačije mišljenje o svemu jednako važno i relevantno? Stvara li to totalnu demokraciju ili potpunu anarhiju ili nešto novo, treće, bez naziva, opipljivo, ali neopipljivo?

Jedna nova studija u budućnosti novinarstva u doba poljuljanog povjerenja pokazuje kako je u novim brzo promjenjivim okolnostima, put za opstanak novinarstva dvostruk. Prvi je put iskonska verifikacija informacija, kako bi ljudi razumjeli vrijednost relevantnog izvora. Drugi put je angažirano novinarstvo, koje mora na sebe preuzeti novu ulogu kontekstualizacije svijeta i procesa.

Ovaj drugi put zahtijeva vraćanje fokusa na reportere koji surađuju sa zajednicama oko sebe. „Vjerujte mi, ja sam novinar“. Rečenica je koja može biti točna samo ako ima vrijednost, ako ste s nekim u vezi i odnosu. Onda vam se može vjerovati. U doba kada su on-line napadi postali novinarskom svakodnevicom, mora se jasno definirati što se događa. Napadi motivirani populizmom usmjereni su jako često protiv žena i manjina, što se onda više ne može promatrati kao puko „trolanje“ ili kritika novinarstva.

To onda postaje govor mržnje koji je dio političkog okvira borbe protiv slobode govora koje danas ima i ime – cenzura rulje. Dio je to kolektivne, nasilne akcije ušutkavanja novinara koja je različita od cenzure koju pokušavaju provesti države, korporacije, paradržavne organizacije… Korištenje nasilnog diskursa kako bi se kontroliralo novinare dodatno je u digitalnoj džungli s dezinformacijskim akterima i umjetnom inteligencijom iskompliciralo osjetiljiv odnos između govora mržnje i demokratskog prava slobode govora.

Pew Centar objavio je kako je u posljednjem desetljeću broj ljudi u novinarskim redakcijama prepolovljen. Pandemija je povećala štetu. Istodobno, broj sindikalnih podružnica po redakcijama je eksplodirao. Neke analize pokazuju kako je 2020. godina s pandemijom postala prekretnica nakon koje se otvaraju dugoročne posljedice za medijske ekosustave kakve smo poznavali, strukturu industrije, korisnička iskustva, monetizaciju.

Jasno je da novinarska industrija ovakva kakva je bila do sada ne može opstati. Puno ljudi u akademskim i novinarskim krugovima argumentira da je došlo vrijeme za sveobuhvatan i sustavan pristup javnom financiranju novinarstva. Prema Reutersovom istraživanju pet je globalnih trendova bitnih za budućnost novinarstva. Prebacili smo se iz svijeta u kojem su medijske organizacije čuvari informacija, u svijet u kojem mediji i dalje stvaraju novinarsku agendu, no platformske kompanije kontroliraju pristup publici.

Prebacivanje prema digitalnim medijima načelno ne stvara informacijske balone, već automatizirani slučajni odabir ili izloženost vode ljude prema sve različitijim izvorima informacija. Novinarstvo gubi bitku ljudske pažnje i u nekim državama javnog povjerenja. Poslovni modeli koji financiraju novinarstvo su pred izazovom, slabe profesionalno novinarstvo i mediji postaju sve ranjiviiji prema komercijalnom i političkom pritisku. Vijesti su pak s druge strane različitije no ikada, a najbolje novinarstvo je u mnogo slučajeva također bolje no ikada i udara na sve, od najmoćnijih političara do najvećih privatnih kompanija.

U mračno doba starog režima u školi smo pisali zadaćnicu. Tema je bila – moje buduće zanimanje. Bila sam sedmi razred osnovne škole, učenicima tog uzrasta u to se doba posvećivala velika pozornost oko profesionalne orijentacije. Pisala sam nešto mladenački zaneseno o istini i pravdi i slobodi. U to, kažu, mračno doba starog režima o kojem puno nisam ni znala pisala sam dakle o tome da svatko mora imati glas i da je pravda važna u svakom društvu i kako je istina ono za čime se traga. Pisala sam kako želim postati novinarka.

Nakon nekog vremena profesorica hrvatskog jezika objavila je kako su zadaćnice poslane na neki natječaj, a ubrzo zatim da sam dobila nagradu nekog republičkog zavoda za usmjereno obrazovanje te da ću biti pozvana na ceremoniju u gradsku vijećnicu u Ćirilometodskoj. I danas je negdje na polici knjiga o Zagrebu koju je dobilo nas nekoliko učenika te mala diploma. Godine su prolazile, nemam pojma ni gdje je ta zadaćnica ni što sam više točno pisala pod tim velikim riječima o slobodi, istini i pravdi, no evo me puno desetljeća kasnije i dalje se potpisujem kao novinarka, s još puno pospremljenih nagrada na polici.

Dragi ljudi, mi smo vam na istoj strani. I zemlja je okrugla. Tako ćemo lakše dalje.

Pisali su nam razni u komentarima godinama da smo kurve, pederi, strani plaćenici, korporativni plaćenici, klijenti Sotone i Sorosa. Po novoj artikulaciji digitalno kreirane rulje smo d(no)vinari i crvi. Iako su crvi prema Darwinovom Podrijetlu vrsta jedna od najvažnijih vrsta u povijesti planeta jer razgrađuju organske tvari i hrane Zemlju i dalje je, uz sve što radim i što me zanima, jedino što mogu i dalje ponosno napisati na vizit-kartu da sam – novinarka.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.