Točno je dva mjeseca od početka rata na Bliskom istoku.
Upad Hamasovih terorista u kibuce na jugu Izraela, brutalni pokolj i masovna otmica nevinih ljudi, pretvorila se u odmazdu izraelskih vlasti na Hamas u pojasu Gaze koji je rezultirao tisućama palestinskih žrtava i humanitarnom katastrofom zbog čega se jučer glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, prvi put u svom mandatu, pozvao na članak 99. povelje UN-a Vijeću sigurnosti. Do sada su se glavni tajnici na njega pozvali ukupno devet puta. Taj članak kaže kako je dužnost glavnog tajnika Ujedinjenih naroda da Vijeću sigurnosti skrene pozornost na bilo koje pitanje koje bi prema njegovu mišljenju moglo ugroziti međunarodni mir i sigurnost. Guterres je u pismu Vijeću sigurnosti pozvao na sprječavanje humanitarne katastrofe te hitan prekid vatre kako bi se civilima u Gazi dostavila pomoć. Istodobno, izraelska ofanziva ne jenjava, a izraelski veleposlanik pri UN-u Gilad Erdan, Guterresovo pozivanje na članak 99. nazvao je pozivom za održavanje „Hamasove vlasti straha u Gazi.“
U vremenu u kojem je vrlo teško išta predvidjeti, nema glasova koji govore o danu poslije, o onome što bi i kako trebalo i moglo biti jer, bojim se, doba totalnog rata, ovog ili onog u Ukrajini, nekog novog u dobu preslagivanja svijeta, kao da nema interesa da se pokuša takvo što. Može li se popraviti nepopravljivo?
Na Bliskom istoku sam posljednji put bila prije jedanaest godina. Bilo je to jedno od mojih zadnjih putovanja dok sam radila kao vanjskopolitička novinarka javnog servisa, medija koji ima i zakonsku dužnost i obvezu analize i kontekstualiziranja tema iz vanjske politike. Snimala sam dokumentarnu reportažu za serijal koji je uređivala Mirjana Rakić. Serijal se zvao Reporteri, a dokumentarac koji sam radila s kolegama Jurom Ožićem Bebekom i Ninom Zubovićem zvao se „Od žice do zida“. Prevezli smo se od Negeva do Golana, rijeke Jordan do Sredozemlja, snimali po tko zna koji put u našim životima ljudske sudbine, traume i bol. Taj put bio je jedan od onih nakon kojih poželite da više to ne radite jer ne možete u sebi provariti toliko priča, teških olovnih čizama tuge, muke, ljutnje i bijesa. Izraelci u vječnom strahu za svoju sigurnost i opstanak, uvijek spremni za novi teroristički napad, Palestinci, građani drugog reda na zemlji koju će zauvijek smatrati svojom. Ovi i oni iz regije koji potiču, vrebaju, provociraju.
Na ovom svijetu puno je mjesta gdje se ljudi mrze, mjesta na kojima je uvijek lako podjarmiti, naljutiti, razbjesniti, podijeliti, stvoriti iskru koja će potpaliti požar. Kao novinari radimo na tome da stvari stavimo u kontekst, da analiziramo. Objektivnost nikada ne znači neutralnost. Novinar je tu ne da daje lažni balans, nego da upozori na nepravde, zločine. U još jednom povijesnom razdoblju užasa, ne novom i ne drugačijem, već samo obilježenom svojom tehnologijom širenja informacija i dezinformacija, novinari i novinarstvo su degradirani od strane čitača i klikača potaknutih razjarenim emocijama koje im podastire business model big tech društvenih mreža. Ljudima u tom kontekstu kao da razum ne radi. Novinari postaju crvi, a niske strasti se kanaliziraju kroz palac koji sumanuto klikće po ekranu mobilnih telefona kao da nema sutra, kao da ne znaju kako je sve vidljivo, kako se svako davanje sebe poslovnom modelu bilježi i koristi za nešto sasvim drugo od te strasti koju u borbi za svoje mišljenje podastiremo u tom lažnom javnom prostoru u privatnom vlasništvu. Ne znam koliko puta sam od 7. listopada dobila pitanje: Što ti misliš o ovome što se događa? Kada sam onima koji su me pitali odgovorila ‘imaš li nekoliko dana da razgovaramo’, puno ih se nanovo razbjesnilo jer su čekali neku moju objavu na društvenim mrežama, neki znak koji bi im pokazao da ulazim u rovovsku bitku, da kličem za ili protiv, da navijam i mašem zastavama.
Kada se sjetim Bliskog istoka, i danas, kao i onda razmišljam kakav je i koji taj dan poslije. Ima li u tom dijelu svijeta uopće mogućnosti da se dogodi dan poslije ili će uvijek živjeti taj dan bijesa ili straha, taj dan odmazde ili intifade, taj dan koji nikada neće proći. U vremenu u kojem se brzo tvita i tiktoka i dijeli i pokolj i horor kao da je bombonijera, u kojem je adiktivnim algoritmom razjarena emocija postala jedinica za donošenje individualnih odluka sheranja, lajkanja ili ulaska u političku i vojnu borbu, nema mjesta za kontekst, analizu ili promišljanje pa barem nekog fiktivnog dana poslije. Nema nade, samo vječno raspirivanje strasti i užasa.
Mogu li Palestinci razgovarati s Izraelcima? Kako se nakon aktualnog sukoba može krenuti i dalje?
Kada sama sebi postavljam pitanja i kada se sjetim Bliskog istoka i razmišljam o njemu, sjetim se uvijek jednog čovjeka.
Na Badnjak bit će jedanaest godina od njegove smrti. Jedanaest godina koliko žalim da sam mogla uložiti malo napora da se ipak vidimo baš taj zadnji put kada sam bila na Bliskom istoku.
Douglasa Hamiltona upoznala sam kao šefa Reutersovog ureda u Beogradu. Bio je iznimno duhovit i pametan i u svojoj sobi držao je male kaveze s kanarincima. U tim nekim vremenima agencijsko novinarstvo nije bila suhoparna dosada, već su veterani i veliki novinari poput Douga imali prostor da pišu svoje analize i reportaže koje su bile vrhunac novinarstva. Doug je postao Reutersov dopisnik u Jeruzalemu i kada sam dolazila nazvala sam ga.
„Nisam u Jeruzalemu. Ne mogu to podnijeti. Previše te povijesti i sadašnjosti. U Haifi sam. Dođi. Pit ćemo sjajno vino.“ Poruka je u koju gledam danas opet dok ovo pišem.
Dan za danom redala su nam se snimanja, vozili smo amo- tamo. Sjedili smo na Valentinovo u Ramallahu u lažnom Starbucksu nazvanom Stars and Bucks na središnjem kružnom toku kraj kojeg je bila instalirana velika bijela stolica sa znakom UN-a, mjesto koje u toj multilateralnoj organizaciji svjetskih država čeka Palestinu,sanjali su. Gledali smo mlade žene koje su sve više prekrivale glave, što je jedan palestinski kolega zvao „Hamas chic“, otpor mladih Palestinaca u Zapadnoj obali na tromi i korumpirani Fatah, valjda zato ni tamo nema izbora i danas. Dan za danom redala su nam se snimanja u kojima smo i tada, jedanaest godina ranije gledali kamo sve to neminovno vodi, na početku drugog Obaminog mandata, prije Trumpovog plana za Bliski istok koji je izuzeo mogućnost postojanja palestinske države, gledali smo nezadovoljstvo i duboku podjelu u samom izraelskom društvu i masovni dolazak naseljenika koji su gradili nova naselja i gradove na području Zapadne obale, gledali smo omču koju je Hamas pleo u Gazi i to da je i bogatom Kataru i Netanjahuu gotovo odgovarala takva situacija, da svatko uzgaja svoj narativ. Gledali smo zid koji je dijelio dva naroda i koji je rastao. Dan za danom redala su se snimanja do zadnjeg dana našeg boravka.
„Izgleda da ništa od nas i Haife. Do sljedećeg puta.“ Poslala sam Dougu poruku.
„Ali vino je zaista dobro. Šteta.“
Sredinom veljače 2012. odletjeli smo s Ben Guriona s mučnim osjećajem u želucu nakon svega snimljenog. Putem smo sretali i hodočasnike kršćane, Židove, Muslimane, koji su hitali svatko na svoj dio Svete Zemlje, svoj dio Jeruzalema, da taknu, kleknu, sklope ruke.
Uvijek sam se pitala kako nekoga može puniti nadom mjesto koje je toliko nabijeno svime onime što nadu ubija i suzbija.
Na Božić te iste 2012. stigla je vijest da Douga više nema. Nije ga pogodila bomba o kojima je izvještavao i kojima je svjedočio cijelog života. Bio je topao dan i vispreni Škot odlučio je otplivati badnjačku turu. Negdje daleko od obale stalo mu je srce.
Osmrtnicu koju je o njemu napisao Crispian Balmer, šef Reutersovog ureda u Izraelu i Palestinskim teritorijama, odašilje sve ono što je odašiljao sam Douglas Hamilton za života: Integritet, inteligenciju, pamet, duhovitost, zdravi sarkazam, razložnost i odmak, a dušu i srčanost. Kada me netko pita što mislim o onome što se događa, pomislim svakoga dana na to što bi Douglas Hamilton rekao? Kako bi on o ovome pisao? Ako u Google tražilicu ukucate njegovo ime i prezime i toponime – Izrael, Palestina, pronaći ćete puno tekstova od prije desetljeća koji su blago za učenje i razumijevanje i ovoga danas. Jednostavni u jeziku, hrabri u izričaju. Previše te povijesti i sadašnjosti, kako mi je napisao u predzadnjoj poruci. Koga ima ondje negdje u tom svijetu da misli o danu poslije? Koga da piše o godinama pred nama?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!