Jednom davno moj neprežaljeni prijatelj Ante Perković i ja u studentskom magazinu Puls napisali smo tekst naslovljen Obrij me majko ritam mašinom. Naslov je bio parafraza pjesme HC grupe Patareni Obrij me majko motornom pilom, a tekst je analizirao val tzv. CRO dancea koji je s neovisnošću Hrvatske i početkom rata poharao radijske etere.
Smatrali smo to injekcijom u namjernu trivijalizaciju stvarnosti, one u kojoj se paralelno ginulo. Uz to, kao studente nas je okupiralo – može li i glazba u takva vremena pa na dalje, imati smisao ili je sve izgubljeno, kao i naša mladost koju smo dali u obol nastajanju domovine. Mladost u kojoj nam je glazba bila toliko važna, determinirajuća, koja nas je nosila, u kojoj smo nalazili smisao, nikako ne samo zabavu. Glazba koja nas nije tjerala u tor, nego nas je povezivala sa svijetom i taj svijet s našom intimom, uvjerenjima. You name it.
Puno godina kasnije, uoči izdanja njegove knjige Sedma republika, Ante je u jednom intervjuu izjavio kako je pucanj sačmaricom u glavu Kurta Cobaina u travnju 1994. označio kraj iluzije da je glazba išta više od proizvoda. Bio je to, rekao je Ante, kraj ideološke pozadine rock’n’rolla. „Prvi pucanj koji je uništio ideju da glazba može biti više od pukog proizvoda bio je onaj na Lennona, Cobainov je definitivno dokinuo ideju da rock’n roll može dubinski promijeniti svijet“, govorio je Perković u intervjuu za portal Muzika.hr. Te iste 1994. godine, kada je Cobain sebi oduzeo život, upravo na današnji dan, dakle prije točno trideset godina, 29. kolovoza, objavljen je prvi album banda Oasis. Definitely Maybe. Mi smo još bili u ratnom stanju, a na valovima manchesterske indie scene, rastao je novi zvuk. Liam i Noel Gallagher govorili su da nisu otišli na koncert Stone Rosesa, Oasis sigurno nikada ne bi postojao. Bila su to neka druga vremena u kojima se događala povijest. U Britaniji je na vlasti bio John Major, a na valu britpopa, tri godine kasnije dojahao je treći put i Tony Blair.
Ante je s odušljevljenjem dočekao Oasis. Sjećam se dugih razgovora o tome jesu li braća Gallagher ono što su bili i sva ta druga velika, ne nužno krvna braća rock’n’rolla s Otoka, Lennon i McCartney, Jagger i Richards. Tko je tu jači Liam ili Noel, pa rivalitet Oasisa i Blura, sve je to bilo je nešto što nas je zabavljalo i izazivalo žučne rasprave. Ja sam tada uvijek bila više na strani Damona Albarna, no kako je vrijeme prolazilo, sve to obgrlila sam kao zvuk naše mladosti. Bio to britpop ili američki grunge o kojem je Liam Gallagher imao samo ružne riječi. Sve je to lektira naše mladosti. Seattle i Manchester naši globalni glavni gradovi.
Kada Ante više nema, u bespuću globalne zbiljnosti na izmaku prve četvrtine prvog stoljeća drugog suvremenog milenija, kada sve teže pratimo kaos koji nas goni kroz realni i virtualni svijet (koji je više pravi?), kada smo temeljem monoteističkih religija koje su sklopile osnovni kod suvremenih civilizacija i dalje uvjereni da je bratoubojstvo prvo ubojstvo koje je počinio čovjek, Liam i Noel Gallahger, braća osnivači Oasisa, fanatični navijači Manchester Cityja, čije pjesme Citizensi nose na usnama, objavili su (ne)očekivano, da će na ljeto 2025. ponovno svirati seriju koncerata u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj. Pokazali su da brat brata ne mora nužno pokopati kao svi oni koje dva milenija gledamo oko nas u svakom svjetskom rovu. Iskupljenje je ipak moguće. Želimo vjerovati u to.
Kao što je jedan od njihovih albuma postao najbrže prodani album u britanskoj povijesti, kada karte za turneju 2025. krenu u prodaju u subotu ujutro, procjenjuje se kako bi ovo mogla biti i najbrže prodana turneja ikad. U Britaniji koju su tijekom ljeta potresali rasistički napadi radikalne desnice bazirani na dezinformacijama, gdje se nova laburistička vlast bori s krizom stanovanja, na dan objave da se Oasis ponovno okupljaju sve je stalo. Na svakoj naslovnici novina bila je identična fotografija koja krasi ovu kolumnu, videi brojnih starih intervjua braće Gallagher preplavili su društvene mreže. Pet milijuna funti po koncertu, što je procijenjena zarada za Oasis, bio je preveliki zalogaj da se ponovno okupljanje ne dogodi. Britanski mediji analizirali su fenomen u detalje usporedivši ga i s onim već nazvanim Beyonce-blip, masovnim velikim turnejama koje mijenjaju lokalnu ekonomiju. Oasis manija, za nas, generaciju X, možda je i nešto više od nostalgije, a za braću Gallagher, i nešto više od novca.
Osobno, to je podsjetnik na vrijeme i ljude kojih kao da više nema. Gdje se pjevalo i skakalo, a nije snimalo, gdje se razgovaralo dugo u noć, bez selfija, doba iz kojeg su mnogi, poput Liama Gallaghera, izašli ranjeni na različite načine i danas generacijski hodaju s artritisom, Hashimotom i psorijazom, imaju mačke koje se zovu Sid i Nancy i koji su kao djeca ludovali za Madonnom. Djeca koja su bila svjesna koliko ih politika formira i koliko je bitno da budu aktivni. I da pjevanje uglas na stadionima uključuje i odlazak na birališta, razumijevanje društva oko nas i svijeta, bližeg ili daljeg. Doba u kojem se htjelo i znati i zaboraviti. Između 1994. i 2024. trideset je godina. Isto onoliko kao i između 1945. i 1975. kada sam se rodila. To je nekome cijeli, nekome pola, nekome trećina života kojeg imamo u svijetu. Rekli bi Oasis – Whatever:
Always seems to me
You only see what people want you to see
How long’s it gonna be
Before we get on the bus and cause no fuss
Get a grip on yourself, it don’t cost much
Free to be whatever you
Whatever you say, if it comes my way, it’s alright
You’re free to be wherever you
Wherever you please, you can shoot the breeze if you want
Kao i u Engleskoj, i u Hrvatskoj gledamo ovoga ljeta ljude kako napadaju ljude iz mržnje temeljem dezinformacija, kako se svijet mijenja, kako ga i opet ne razumijemo i kako je kao i uvijek u svačijih trideset, šezdeset ili devedeset godina života vrijeme za mali ili veliki rat, za istrebljenje drugog, kako se kupuje, prodaje, oduzima i dodaje na ljestvici čovječanstva. U kojem smo tako kratko. U povijesti svijeta sveukupno nas je na planeti bilo približno stotinu milijardi. Champagne Supernova ili Elon Musk mogli bi još jednom u toj povijesti svijeta učiniti da se stvari i opet promijene.
Someday you will find me
Caught beneath the landslide
In a champagne supernova
A champagne supernova in the sky
Sjećam se s koliko sreće je Ante odlazio, na uspostavit će se, pretposljednji koncert Nirvane, onaj u Ljubljani koncem veljače 1994. Ja sam pogrešno procijenila, nisam otišla s njima i evo se grizem zbog toga već tri desetljeća. Cobain se ubio u travnju te godine, a prvi album Oasisa izašao je u kolovozu 1994. Je li glazba stvarno samo puki proizvod nakon tog pucnja u glavu, jesmo li svi samo jahači doživljaja, tragači za izgubljenim osjećajima, punitelji mašine novca ili oni koji ganjaju slike za Instagram? Kako bilo, Ante, proturječit ću ti. Ako nam pomogne, ako nas ponese, izvuče, osnaži, muzika ipak mijenja svijet, jer ga, ako ništa, liječi. Himne i stadioni, moćno su oružje. Kamo ćemo nakon toga?
Dragi Ante, iz sveg grla, na nekom stadionu pjevat ćemo tvoju omiljenu, kao da si s nama. Ako dobijemo karte, that is. Definitely Maybe.
Maybe I just wanna fly
Wanna live, I don’t wanna die
Maybe I just wanna breathe
Maybe I just don’t believe
Maybe you’re the same as me
We see things they’ll never see You and I are gonna live forever…
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
