Diplomacija postoji otkad je svijeta. Ono što je kasnije definirano kao sposobnost, znanje i vještina, metoda komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja sukoba, poznavali smo na različite načine u antičkoj Grčkoj, carstvima Maja i Inka, u starom Egiptu...
Diplomati su u suvremenoj političkoj povijesti od dvadesetog stoljeća naovamo, igrali ključne uloge u razumijevanju drugog pa posljedično i sprječavanju kriza ili sukoba ili potpuno suprotnom, raspaljivanju vatre i aktivnom ulasku u ratove. Po diplomatima su nazivane doktrine, sporazumi, razvijane škole međunarodnih odnosa. Njihove vještine bile su iznimno važne i cijenjene u vremenima velikih promjena, samo u našim životima doživjeli smo ih toliko da ih se teško svih i sjetiti. Globalni izazovi sadašnjosti i budućnosti, klimatske promjene, migracije, globalna javnost i big-tech utjecaj na istu, umjetna inteligencija miješaju se u 21. stoljeću s ciklusima zaduživanja, nejednakostima unutar država i posljedičnom političkom polarizacijom, lista je duga i kompleksna. Povrh svega tu je rat na nekoliko ključnih geopolitičkih frontova i pitanje što je danas sve sigurnost i obrana i na koji način je u ovako akcelerirajućem vremenu kriza moguće pronaći novi multilateralni konsenzus u svijetu. Svijetu u kojem puno više aktera nego 1945. ima nuklearnu bombu, svijetu koji kao da ne brine za budućnost, barem ne onu mirnu i demokratsku koja se sanjala nakon zadnjeg globalnog rata. O tome će biti riječi i ovoga mjeseca uoči Opće skupštine Ujedinjenih naroda, na Summitu budućnosti.
Kako je dakle moguće razgovarati u svijetu u kojem je razgovor nemoguć? I tko smo mi mali, prema tom velikom svijetu?
Svjedočila sam ove godine posljednjem javnom govoru Budimira Lončara, posljednjeg šefa diplomacije države poznate pod akronimom SFRJ, savjetnika dvojice hrvatskih predsjednika, karijernog diplomata s veleposlaničkim adresama u ključnim državama svijeta u povijesno važnim trenucima. Govor je održao 26. travnja ove godine, u rezidenciji brazilske veleposlanice u Zagrebu gdje mu je dodijeljeno najviše brazilsko državno odličje povodom njegova stotog rođendana. Lončar je kroz godine karijere zaslužio najviša državna odličja brojnih država svijeta, s čim se nijedan živući Hrvat, pogotovo ne diplomat, ne može pohvaliti. Na tom događaju bilo je malo uzvanika, među njima i bivši hrvatski šef diplomacije Mate Granić.
Obratio se tada Lončar okupljenima na engleskom i hrvatskom. Jedina sam koja je snimila taj govor. Jedan dio mislim da je važan da ostane zapisan zauvijek pa ga prenosim. Citirao je Havela rekavši da živimo u doba u kojem je sve moguće i ništa nije izvjesno. „Nestaje međunarodni poredak koji je nastao na rezultatima Drugoga svjetskog rata, alternativni se ne nazire. Danas u Europi, u blizini Europe, Africi, svjedočimo ratovima koji uz sav ostali užas prijete opstanku čovječanstva. To su velike riječi kada se izgovore, ali ja sam sa svim svojim dugogodišnjim iskustvom i svojom profesionalnom i ljudskom savješću, zaista često na rubu razmišljanja jesmo li ušli u eru samouništenja.“ Kako Hrvatska od osamostaljenja nije razvila nijedan relevantan think tank ili forum koji okuplja ili generira globalno isto tako relevantne ljude koji kreiraju i promišljaju o pozicioniranju naše zemlje u međunarodnim odnosima ili ih trasira, često sam razgovarala s Lončarom o njegovim iskustvima iz prošlosti koja je nosila svoje izazove i u kojoj je propala država bila relevantan faktor. Danas kada je Hrvatska dio Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza, kada globalnog multilateralizma s ruskom agresijom na Ukrajinu i svim globalnim previranjima više i nema, a ta multipolarnost koja nam se predviđa ne obećava puno za demokratski svijet, reducira se u našem malom kutku svijeta javni prostor i kao da se ne dopušta racionalno i pragmatično razgovarati o varijablama prošlosti dosta bitnim kako bi se razumjela sadašnjost i kako bi se odgovorilo na izazove budućnosti. Nebo koje danas paraju klimatski uvjetovane oluje i dronovi koji dolijeću s istočnog fronta, sužava se, umjesto da se oblaci rastjeruju, ne bismo li se ohrabrili da tražimo rješenja i, ne daj Bože, iz ovog malog kutka svijeta, nudili odgovore u međunarodnim odnosima.
„Hrvatska pred cijelim svijetom ostaje jedini kandidat ispred svoje skupine – i ulazi u Vijeće sigurnosti! Hrvatska je pobijedila! Uspjeli smo! (…) Kroz gužvu uspijevamo podignuti pločicu s imenom Hrvatske, kojom se javljamo za riječ. Susprežući uzbuđenje koliko je moguće, zahvaljujem na povjerenju zemalja članica UN-a, dakle cijeloga svijeta. Ovo je stvarno poseban trenutak u životu svake suvremene države.“ Dio je ovo iz autorskog teksta bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, objavljenog na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova 28. listopada 2007., nakon što je Hrvatska postala nestalnom članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, izglasanom u Općoj skupštini na dvogodišnji mandat. U hrvatskoj klupi toga je dana, kako je opisala Grabar u tekstu, sjedio i Budimir Lončar. Posljednji šef diplomacije države koja je bila poznata po akronimu SFRJ, vanjskopolitički savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika, čovjek čije su diplomatsko iskustvo i veze sa svijetom značajno, ako ne i odlučujuće doprinijeli povijesnom trenutku za Hrvatsku, koji opisuje Grabar.
Prvog rujna ove godine, sjedila sam na jednoj večeri na Brdu kod Kranja, uoči početka Bled Strategic Foruma, utjecajnog vanjskopolitičkog skupa koji Slovenija organizira gotovo dva desetljeća. Slovenija koja je baš s tim prvim rujnom započela svoje predsjedanje Vijećem sigurnosti UN-a. Kao mala zemlja, i svojim članstvom u Vijeću sigurnosti žele se pozicionirati kao netko tko može pregovarati sa svima, netko tko vjeruje u multilateralizam, brine o demokraciji i pitanju klimatskih promjena. Pogledala sam u telefon, na njemu je bila poruka „Umro je Budo.“ Okupljenima na večeri priopćila sam vijest. Mislim da bi Budimiru Lončaru, bez obzira na sve što je prošao u životu, bila iznimna čast da je čuo što su okupljeni na večeri rekli o njemu.
Vanjskom politikom profesionalno se bavim više od četvrt stoljeća. Proputovala sam svijeta, sudjelovala i govorila na različitim međunarodnim forumima, poznavala, intervjuirala i privatno razgovarala sa svjetskim intelektualcima, predsjednicima, premijerima, ministrima. Diplomacija, kao i novinarstvo, dopušta da sjedneš sa svakim, da razgovaraš sa svakim. Sviđao ti se ili ne. Budimir Lončar od većine koje sam upoznala razlikovao se po tome što mu je do posljednjeg daha, toliko poetskog, bilo iskonski stalo. U njegovom oku do kraja je vrlo iskreno tinjala iskra koja se žarila kada se govorilo o međunarodnim odnosima. A kako bi diplomacija živjela u punom obimu, tu su bili stalni odlasci u kazališta, na izložbe, na predstavljanja knjiga, tribine. Na tim mjestima od aktivnih sam diplomata sretala rijetko koga. Pamtim i danas što mi je napisao 2018. nakon promocije moje prve knjige “Nejednaki” u atriju Muzeja za umjetnost i obrt: „Mnogi pišu danas o nejednakosti, ali to je sve knjiški osvrti, s podacima, Piketty, Branko Milanović… ljudima trebaju živi primjeri, emocija, oni se moraju positovjetiti. Zato je vaša knjiga važna.“ Osobno, da ne kažem sebično sjećanje, sasvim je u redu u ovom globalnom trenutku. Henry Kissinger, njegov dobar poznanik, Lončarevu karijeru nazvao je „impresivnom“. Negdje krajem 2022. rekla sam mu da bi možda bilo dobro da se organizira razgovor dvojice stogodišnjaka, Lončar- Kissinger o svijetu danas. Kissingeru je taman bila objavljena knjiga o umjetnoj inteligenciji. Iskrilo je Budi u očima, krenulo se u neke prve razgovore. No 2023. netom nakon svog stotog rođendana Henry Kissinger je umro. Stoljeće zvuči puno. A u stvari je dosta malo. Na dan Lončareva rođenja, prvog travnja 1924. objavljena je presuda za Pivnički puč i Adolf Hitler, optužen za izdaju, završio je u zatvoru. Da je povijest kasnije drugačije htjela, možda Hitler ne bi bio ono što je bio pa ni Lončar ne bi kao mladić završio u partizanima kako bi se borio protiv Hitlera. Ali sto godina nakon Lončarevog rođenja, na dan njegove smrti, prvog rujna 2024. prvi put od kraja Drugoga svjetskog rata radikalna desnica dobila je na izborima u Njemačkoj, i to u dvije istočnonjemačke regije. Regionalni lider stranke Alternativa za Njemačku, uskliknuo je na društvenim mrežama samo jednom riječju – pobjeda. Pobjeda se na njemačkom kaže: Sieg.
Istog dana kada je umro Budimir Lončar, objavljena su sva imena članova nove Europske komisije, koja će surađivati s nikad desnijim parlamentom u povijesti. Još im ne znamo resore. Istoga dana, direktorica Carnegie Europe, Rosa Balfour, objavila je precizno oštru i točnu analizu nazvanu “Osmrtnica za europsku vanjsku politiku”. Točan datum smrti još je nepoznat, piše hrabro Balfour. Možda se on dogodio 7. listopada Hamasovim napadom na Izrael i posljedičnom odmazdom na Gazu, možda je to bio 22. veljače 2022. ili još 2014. kada je ruska čizma prvi put kročila na ukrajinski teritorij, a EU je napravio stratešku grešku i nije okončao svoju energetsku ovisnost o Rusiji. Narcizam malih razlika, u stvari je, da parafraziram Balfour, uništio nešto što je u startu, kako piše, bila više ambicija nego realnost. I kako i kamo ćemo sada? Gdje i kako će europska diplomacija koja je sve ove godine bez pravog mandata zastupati nešto što bi ta Europa trebala biti? Stare aspiracije su davno pokopane, piše Balfour, uksrsnuće europske vanjske politike budućnosti zahtijeva drugačije političke elite diljem Europe, one koje nisu zarobljene populizmom i progresivno osvojene od strane radikalne desnice.
U doba dominacije internetskih botova, agresivnih ili populističkih fejkera, izmišljenih konferencija i titula, svijeta prema PR-u na društvenim mrežama, a ne znanju, izraziti poštovanje ozbiljnom globalnom teškašu koji je hodao ovim prostorima teško je samo po sebi jer razotkriva svaku poru onoga u što smo upali, nazovimo je ubojitom mješavinom provincijalizma i primitivizma. Reći će neki, pa to je globalni trend. Izazovi za diplomaciju u 21. stoljeću, kako je već više puta detektirano u mnogim think-tank analizama, uključuju renacionalizaciju, populizam i izolacionizam. U takvim je okvirima teško uopće i biti diplomat jer što je to s čime takvi krećete prema svijetu? S odlaskom Budimira Lončara završila je i jedna era. U novoj eri potrebna je i svježa diplomatska krv, koja shvaća da svijeta nema ako se sa svijetom ne povezuje i komunicira na novim osnovama, ako ga se ne razumije i prema njemu se samo grade zidovi, ona koja je hrabra i odlučna, s integritetom i autentičnošću koja razumije budućnost kao sadašnjost. Gdje uopće da je nađemo? Da citiram Lončarov posljednji govor još jednom: “Jesmo li ušli u eru samouništenja?”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!