Stari se svijet raspada, novi se još nije rodio, sada je vrijeme za čudovišta, pisao je davno Antonio Gramsci, a ako nekome nije bilo jasno da se svijet kakvog smo znali raspada nakon ruskog napada na Ukrajinu, Hamasov napad na Izrael i izraelska objava rata pokazali su u potpunosti da je kraj i da smo okruženi čudovištima.
Kakvo je bilo to staro smo valjda utvrdili, ono novo vrlo je teško predvidjeti. Vrlo je teško i napisati nešto nakon salvi reakcija, emocija, analiza, borbe ispraznim objavama na društvenim mrežama koje su erumpirale diljem svijeta. Kao da su svi samo čekali, kao da svi samo i stalno žele pokazati da su čudovišta. Hrani ih se i dalje s 15 minuta slave, par klikova, lajkova, statusom, primjećivanjem u prostoru koji ne postoji, kojem smo dali i predali sebe, koji je vrijedan više no što neke države izdvajaju za školstvo, zdravstvo ili obranu.
Svijet utemeljen na međunarodnom pravu više ne postoji. U smislu politike i geopolitike promjena je s vidljivim obrisima počela prije desetljeća. Financijska, pa migracijska kriza, nakon eskalacije rata u Siriji i formiranja prve ekstremističke tvorevina na svijetu znane kao ISIS. Istodobno su se događale radikalna smjena vlasti u SAD-u te referendum o Brexitu u Velikoj Britaniji, kolijevkama neoliberalnog ekonomskog modela. Liberalne vrijednosti dovedene su u pitanje, autoritarnost se sparila s tvrdokornim fundametalističkim konzervativizmom. Novi kognitivni koncepti i narativi razvijani su u dezinformacijskim laboratorijima i algoritamskim tvornicama profita. Regionalni sukobi koji se nisu rješavali više se nisu mogli držati ispod tepiha. Od Drugog svjetskog rata do danas, u prirodi čovjeka i dalje je opstao osjećaj straha i nesigurnosti od drugog. Rijetko kada smo kao čovječanstvo iznjedrili ono „mi“. Suradnja valjda nikada nije mogla biti opcija jer su se i osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata međugeneracijske traume prenosile i na koncu pervertirale u ovostoljetnom kaosu. Neriješeni sukobi i traume, koji pumpaju emotivne reakcije i u stvarnosti su mjerljivi međunarodnim pravom, koriste se kao žetoni u doba kraja svijeta kakvog znamo. Najveća od svih čudovišta su mutirala i više ih ni za što nije briga. Od Kavkaza do rijeke Jordan. Zločin više nema kaznu. Svi se bore, svi umiru. Svi plaču, svi tuguju. Čudovišta ne dozvoljavaju da se pusti glas, ne dopuštaju razum. Ona jedu, melju, ona su glasna, deru se, ona su uvijek ili glupa ili pokvarena. Ona kolju nedužne i grohotom se smiju.
Europa koja je stvorena kao mirovni projekt nakon najgoreg sukoba u povijesti čovječanstva, nakon zloguke ideologije materijalizirane u konačnom rješenju i holokaustu, prerasla je u prostor ekonomske suradnje, prostor koji kroz Hladni rat, preko pada Berlinskog zida, disolucije Sovjetskog saveza, rata u bivšoj Jugoslaviji, doba terorizma, ekonomske i financijske pa izbjegličke krize, pa do ruske agresije na Ukrajinu, nije postao zajednički politički prostor. Europa nije geopolitički faktor. Europa nema zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Europa se bori s big tech kompanijama koje, vidi se nakon terorističkog napada Hamasa i izraelskog proglašenja rata, na koncu ovog svijeta služe kao otužno ogledalo, kao generator diseminacije užasa. Koji se širi i prži kao napalm. Kako bi doba čudovišta prestalo i kako bi se mogao početi nazirati novi svijet, onaj koji bi dao nadu, moraju se pojaviti heroji. Tako su nam pričali stoljećima. Europa ih nema. Ona sjedi sa strane i čeka.
Dok traje doba čudovišta, uz potpunu nemogućnost poimanja kakav bi novi svijet koji bi nakon ovih užasa trebao nastati, mogu samo pričati bajke.
Prije šest godina napisala sam sinopsis za dugometražni animirani film koji sam prijavila na razvoj scenarija na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra. Sredstva sam dobila, scenarij napisala, film još nisam snimila.
Priča ide ovako.
2025-ta je godina, svijet kojeg poznajemo više ne postoji nakon nuklearnog rata Irana i Izraela. Izbrisano je sve istočno od lokacije na kojoj se nalazi najveći zbjeg u povijesti svijeta i znanih civilizacija. Preživjeli iz novovjekog Babilona stješnjeni su na brisanom prostoru uz visoki neprobojni zid opasan bodljikavom žicom, pun mitraljeskih gnijezda. Lokacija je nekada bila poznata kao bosansko-hrvatska granica. U zidu, pokraj rijeke Save, ostao je ugrađen i komad spomenika nekada znanog kao jasenovački Kameni cvijet.
U tom malom prostoru zbili su se ostaci nekadašnjeg svijeta, svi bivši neprijatelji, teroristi i osloboditelji na vlažnoj i hladnoj zemlji, kraj zida iza kojeg je navodno neki bolji svijet. Kakav? Nitko u stvari nije znao. Nije mu znao čak ni ime.
Jedna obitelj s Bliskog istoka smatrala je da u toj bezizlaznoj situaciji nema što izgubiti. Dok bivši neprijatelji u zbjegu, svi u istom jadu i dalje ne mogu prijeći preko podjela i međusobno se svi poubijaju, uz zvuke pucnjeva, jedna obitelj odluči otići. Mora postojati nešto bolje, mislili su i krenuli usred noći. Dok su se šuljali po mraku, desetogodišnji dječak začuje da nešto šušti u blizini, istrgne ruku iz očeve i potrči za zvukom. Majka, koja je u naručju držala bebu, dječakovu mlađu sestru, instinktivno krikne. Snop svjetla s vrha zida ubrzo biva uperen u njih, a mitraljeski rafal ih pokosi. Nastupi smrtna tišina. U svijetu kojeg smo znali više nema nikoga.
No, dječak se sakrio u bodljikavoj žici uza zid. I to u naručju ranjene divlje svinje. Ona hropće i polagano umire, dječak preživljava sklupčan uz njeno toplo tijelo, sisajući ostatke mlijeka u njenim grudima. Dječak s Bliskog istoka, priča sa svinjom i umiruje je, do njenog posljednjeg daha. Dječak ostane uz nju posljednju noć, izvuče se iz njezinog zagraljaja i polako krene hodati uza zid. Uskoro u zidu pronalazi rupu.
Naslov filma, koji ću, ako svi preživimo doba čudovišta, jednom sigurno snimiti, jest – Romul 2.0.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!