U staroj su Grčkoj kraljevi polisa sklapali ekeheriju, rekli bismo danas, primirje, kako bi se svim sudionicima olimpijskog natjecanja omogućio siguran put i povratak kući. Ratovalo se tada između polisa, brutalno i često, učili smo to u školi. Tradicija iz devetog stoljeća prije naše ere obnovljena je tek devedesetih godina prošloga stoljeća, uz plemeniti cilj u doba novog preslagivanja svijeta, ali se, za razliku od starogrčkog principa koji su uspostavili i uoči svakih olimpijskih igara osobno jamčili kraljevi polisa, nikada u novoj eri nije ostvarila.
Nijedne olimpijske igre od 1990-ih na ovamo, nisu dakle pomogle da sukobi i ratovi u svijetu stanu. Novovjeki kraljevi i vođe, možda su manje principijelni od onih starogrčkih ili je moderno vrijeme uz navodni napredak civilizacija samo dovelo i do napretka ratovanja. Ljudi i dalje ginu, dok drugi njihova roda pokazuju za što su dobro i plemenito u drugoj vrsti natjecanja sposobni. Sukobi su se u ovom novom vremenu otkad je nanovo zazvano primirje, prelijevali i na same igre. Sjetimo se napada na izraelske sportaše u Münchenu ili bojkota igara u Moskvi zbog sovjetske invazije na Afganistan. Ratovi ne staju, a za otvaranja pariške olimpijade bili smo svjedoci da se rat koji traje posljednjih godina za našu globalnu svijest i podsvijest, nesmiljeno vodi u svakoj sekundi i protiv antičke Grčke, bogova s Olimpa i njihova suvremenog uprizorenja. Ovom dolinom suza, znanom kao svijet sve je teže hodati. Ponekad se čini kao da će kraj vremena, a onda se sjetimo da je uvijek bilo tako, i svako doba je nosilo svoje pa gledamo i opet ovoga ljeta da svaki plamen na koncu upali ili rasplamsa – čovjek. I misleći da raste i pobjeđuje, samo nesmiljeno uništava samo sebe. U takvom brzom svijetu, sjećanja su čudna stvar. Neka su stalno uz nas, nosimo ih u prednjem džepu, uvijek ih možemo dozvati, kao da su neki poslušan pas koji nam stalno treba da se osjećamo dobro. Neka su pak potisnuta ili naoko potpuno izgubljena, a onda se ipak dogodi neka sekunda koja ih vrati pred naše oči, potpuno jasne kao da ih nikada nismo izgubili.
Od prošlog tjedna u novo kolektivno sjećanje čovječanstva upisao se napad na malo mjesto na Golanskoj visoravni u kojem je ubijeno dvanaestero djece. Rakete su, kaže Izrael, došle iz Libanona. Odmazda slijedi i u Bejrutu biva ubijen jedan od čelnika Hezbollaha. Istodobno, zaštitno lice zloglasnog Hamasa, njegov politički vođa, biva ubijen u Teheranu. Iran najavljuje osvetu. Svijet, kao i u travnju ove godine, strahuje od eskalacije. Pitanje je mogu li se odgovori i odmazde i dalje „strateški ograničavati“. Puno je globalnih uloga u igri, doba je mučno i opasno, a svatko, kao i u mnoštvu drugih slučajeva u povijesti, vjeruje da je to što gledamo moguće obuzdati. A onda sve totalno ode k vragu. Ako nema kraljeva polisa koji ne samo da žele i mogu uspostaviti ekeheriju na nekoliko tjedana, onda je valjda ta borba na koncu ipak ono što ljudi žele, ono kakvi smo? Zato valjda hodamo tom dolinom suza. Da bi nam kad prestanemo bilo bolje. Prestaje li dok smo ovdje?
Sjećanje na Majdal Shams, potisnuto pariškom borbom Olimpa i Da Vincija, živo se vratilo nakon vijesti o pogibiji dvanaestero djece u tom gradiću na Golanskoj visoravni, koji se smjestio negdje između svjetova, zaboravljen zbog onih velikih i važnih ratova i vojski koje su se oko njega borile od vremena kada je ostao s jedne strane linije razgraničenja. Gubici dječjih života u svijetu danas postali su dobar TikTok ili Instagram Reels. Patnja vrti algoritam. Dolina suza. Ako netko pati više od mene, plakat ću lakše zbog njega. Ili glumiti da plačem. Ili samo na tome zaraditi novac ili lajk. Ono malo virtualne pažnje što mi je ostalo, mog preživljavanja. Onih tridesetak novčića zgrnutih tamo negdje oko posljednje večere.
Majdal Shams nije Jeruzalem ni Gaza, nije Damask niti Bagdad, nije Bejrut, Sidon ili Tir da bi našao put u kolektivno sjećanje čovječanstva, koje se vuklo, ako kroz ništa drugo, kroz knjige i škole, filmove ili serije. Ne znam je li se ikada itko iz Majdal Shamsa natjecao na olimpijskim igrama. Ipak, u Jomkipurskom ratu između Izraela i Sirije u „dolini suza“, području podno planine Hermon, najviše planine istočnog Sredozemlja, vodila se jedna od najvećih bitaka tog sukoba. Izrael je okupirao veći dio Golana, dio je ostao na sirijskom teritoriju. Od tada zonu razgraničenja nadgledaju Ujedinjeni narodi, a upravo kroz Majdal Shams, kroz dolinu suza, mjesto u kojem su u ratu u odlučujućoj bici mnogi izginuli, proteže se zid od bodljikave žice. Dolina uz ono suza, nosi i drugo ime – „dolina uzvika“. Ondje su se naime godinama nakon razdvajanja teritorija, jednom godišnje nalazile obitelji, razdvojene s dvije strane žice kako bi se vidjele barem preko te barijere. Stajali su grupno, svaki sa svoje strane, na svom brdu, s dalekozorima. Vikali su preko praznog prostora, a planinski vjetar nosio je poruke o obiteljima, vjenčanjima, smrti, rođenjima. Plakalo se i narikalo, lelekalo i smijalo. Danas imamo Skype i Whatsup, ali zbog rata u Siriji doći do doline uzvika s te strane crte razgraničenja bilo je nemoguće. Izraelski film Sirijska nevjesta dobro opisuje to što je Golan. Pričala sam s ocem nevjeste iz filma.
U Majdal Shamsu bila sam prije trinaest godina. Trajao je sirijski rat, svi su strahovali od eskalacije, a gradić na granici, zaboravljen od svijeta, dočekao nas je raširenih ruku i puna srca. Kao svako sjećanje, i ono na Majdal Shams ima i zvuk i miris i okus. Zvuk vjetra u tišini planine, miris čistog zraka, okus golanskih jabuka i trešnji, sočnog povrća, možda najukusnijeg kojeg sam ikada u životu probala, i široki osmjesi, stajali su bok uz bok s tugom koja je samim pogledom na dolinu i žicu bila nekako stalno prisutna dok si hodao tim zaboravljenim mjestom. Bez bilješki i bez pristupa video materijalima iz tog vremena, teško napamet mogu rekonstruirati razgovore s ljudima, sve ono što smo čuli i o čemu smo pričali, u samo jednoj epizodi povijesti u kojoj uvijek i stalno netko strada. No, sve ono što vidim i gledam danas, u svojoj biti je isto. Stalno isto. Sjećam se igrališta u Majdal Shamsu, ovog gdje su nakon razornog udarca ostali samo dijelovi tjela djece koja su se ondje igrala. Sjećam se svakog igrališta na mjestima stradanja ili muke. Uvijek stoji neki koš. Neki gol. Atletska staza ili barem vrtuljak i ljuljačka. Oni su dobra ilustracija za fotografiju koja će stići do naslovnica novina ili u virtualni instagram loop, uz kap krvi, odbačenu dječju tenisicu. Savršen kadar. Uvijek vječni pokazatelj kako se normalan život prekine u sekundi.
Na Golanu s te dvije strane žice živi narod Druza. Majdal Shams njihov je neformalni glavni grad. Druzi su stari narod ismailita, poštuju dva dijela svoga razdvojenog tijela, iako formalno nisu građani Izraela. Puno je dostupnih izvora o povijesti tog zanimljivog naroda pa ako vas zanima, čitajte dalje.
U centru mjesta stoji spomenik Sultan Al Atrashu, vođi pobune protiv francuskih kolonijalnih vladara koji je doveo do neovisnosti Sirije. Govorilo se kako tijelo pobune može biti u Homsu ili Alepu, no glava je uvijek na Golanu. Odbio je tada Francusku ponudu da se i Druzima da država. Cilj mu je bio samo odjarmiti narod, a ne dijeliti ga, jer, stoji zapisana Al Atrashova izreka: „Religija je za bogove, domovina je za sve.“ No, povijest i sadašnjost Bliskog istoka i ne samo Bliskog istoka, uči nas suprotno. Majdal Shams je, čitam, u posljednje vrijeme postao vibrantno mjesto. Veliki broj mladih, centar zabave, počeli su ga zvati golanskim Tel Avivom. Ali dovoljna je sekunda. Da uništi stvarnost i stvori novo sjećanje. Da podsjeti zašto si u dolini suza.
Bomba na dvanaestero djece, kao i pucnji i udarci mačeta u izraelsku mladost ili leševi palestinske djece u Gazi kojima se ne zna ni ime ni broj, tjeraju nas da ih gledamo u oči, da ne potisnemo sjećanje, da mislimo je li među njima bio neki budući olimpijac ili je dovoljno da su svi oni, djeca, budućnost našeg svijeta, ostali samo živi i slobodni ljudi koji su mogli biti što i tko su htjeli. Svijet je za sve. No neka mjesta stalno su, uvijek i samo dolina suza.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!