Visoki predstavnik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell više se puta poklopio ušima nakon što je lani u listopadu govoreći polaznicima Europske diplomatske akademije, Europu nazvao uređenim vrtom, a ostatak svijeta džunglom. Mlade diplomate u nastajanju usporedio je tada s vrtlarima koji bi trebali što ćešće odlaziti u džunglu, kako džungla, obzirom na globalne okolnosti, ne bi došla u europski vrt koji se kiti najboljom kombinacijom političkih sloboda, ekonomskog prosperiteta i društvene kohezije na svijetu.
Osim što Borrellova analogija zorno pokazuje onaj dio europskog tkiva koji je i dalje duboko problematičan i zbog kojeg brand Europa danas pozitivno ne rezonira u dijelu svijeta, ocvali španjolski diplomat klizeći je tada uletio ravno u ruski narativ koji Vladimir Putin brižno gradi i izvozi, upravo na temi kolonijalizma, pokušavajući istodobno stvoriti novi svijet po njegovom ukusu i pravilima.
Taj narativ, pažljivo se u Putinovom zaštićenom vrtu gnoji, podrezuje i zalijeva, ali i formalno artikulira svako malo, a posebno precizno u novom konceptu vanjske politike Ruske Federacije, objavljenom posljednjeg dana ožujka ove godine. U dokumentu, kao dio istog, novog svijeta u nastajanju, Rusija nudi zagrljaj toj Borrellovoj džungli i prihvaća je kao svoju, onu koju razumije, kojoj pomaže, s kojom je, veli, na istoj strani povijesti. Svijet prema Putinu, prolazi kroz revolucionarne promjene i upravo, kako piše, svjedočimo stvaranju jednakijeg multipolarnog svjetskog poretka, od onog koji je stoljećima osiguravao rast kolonijalnih sila kroz otuđivanje resursa ovisnih teritorija u Africi i Aziji. Nema veze što se sve u međuvremenu u povijesti dogodilo, Putin je odlučio ispisati povijest koja je isključivo u njegovom interesu. Kao vrtlare emisare u sestrinske džungle, Vladimir Vladimirovič odaslao je još davno paravojske koje su kao privatne korporacije kupile rudnike, nudile plaćenu zaštitu i (para)vojnu obuku. Paravojska nazvana po najdražem Hitlerovom kompozitoru, koja malo diže ustanke u tom prijateljskom svijetu, malo se naljuti pa poziva na puč kod kuće, da bi se njezin vođa, nakon najave da će se baviti samo Afrikom, pojavio na summitu Rusije i Afrike u Sankt Peterburugu, slaveći vojne udare u Sahelu kojima se, među ostalim, istjeruju državljani i kompanije iz zapadne Europe, napose Francuske. Upravo uoči tog istog summita, Putin je objavio novi autorski tekst u kojem, otvarajući još širi zagrljaj prema Africi, jače udara i po kolonijalnom fonu, i postavlja sebe i Rusiju u emancipatorsku ulogu Afrike iz prošlosti, u sadašnjosti i za budućnost. Oprašta dug afričkim državama, obećava im svo potrebno žito, svu ljubav, svo razumijevanje, ali i sav „soft power“, kulturnu i sportsku suradnju. Nova Afrika, kada već nije uspjela progovoriti kineski u desetljeću pekinškog prodora na kontinent, progovorit će valjda zagrljena s Putinom, ruski u budućnosti kakvu želi. Ili će napokon shvatiti da je emancipacija za budućnost u njoj samoj, da kremaljski žrvanj u sebi ne nosi ništa revolucionarno.
Putin je sve samo ne naivan, glup ili lud. Zatvara put prema Europi s juga već dugo, a Europa, danas kasni u reakciji prema okupatorskom i autokratskom režimu koji eto rastvara svijet kakvog smo znali. S ruskim napadom na Ukrajinu, Europa je još jednom pokazala kako je nedostatak ozbiljne sigurnosne i vanjske politike u svijetu geopolitičkih preslagivanja njena Ahilova peta za koju svi znaju i u nju je ciljano gađaju. Iako se Ursula von Der Leyen rastrčala sklapati strateška savezništva po svijetu od Čilea do Filipina, teško je zamišljati kako će se stvari odvijati dalje s razarajućim ciljevima Rusije koja ne preže ni od čega.
Godinama radeći na temama o kojima i danas pišem, pitam se kako je zapadnoj Europi, fundamentalno promicalo pasti na koljena i tražiti oprost za užase robovlasništva i kolonijalizma, kako se ni u jednoj od situacija koje su se razvijale pred našim očima samo u posljednja dva desetljeća, nije moglo suštinski uhvatiti u koštac sa sistemskom nepravdom i nejednakosti koja i dalje ubija današnjicu i unutar Europe same i koja tako olako omogućava ovakvu Putinovu novovjeku pervertiranu manipulaciju zbilje. Kako je teško udariti samom sebi pljusku. Je li to više i moguće u ovakva vremena ili je baš sada potrebnije no ikada?
Puno puta sam se u karijeri našla u situacijama na afričkom kontinentu gdje me spasilo samo to kada bih rekla odakle sam. U Alžiru sam jednom morala dugo dokazivati da nisam Francuskinja kako bi ljudi otvoreno razgovarali sa mnom, na drugim mjestima vrata su uvijek otvarali nesvrstani ili Šuker i Boban, nešto kasnije Modrić, nikada, ali baš nikada – Europa. Svaka priča s ljudima u Africi, kontinentu tolike veličine i s toliko razlika, uvijek je u nekoj instanci vodila temi kolonijalizma, ropstva ili migracija i posljedično korumpiranoj vlasti, dugu koji generacijama guši, razvojnoj pomoći koja ne rješava dugoročne strukturne probleme. Ljude s naših prostora, unatoč prvoj razlikovnoj kategoriji, boji kože, smatrali su svojima, sestrama i braćom. Nisu im to bili ni Rusi. Europa koja danas pokušava govoriti o svojoj strateškoj autonomiji, novim formama proširenja, politikama okrenutim prema budućnosti, toj nesigurnoj, a klimatski neutralnoj, kada sklapa partnerstva, kaže, ne misli samo na svoj vrt, nego i na te svoje partnere. Cilj je to i njezine politike Global Gateway, koji predviđa 150 milijardi eura ulaganja u Afriku. No, zašto se o tome tako malo čuje, zašto o tome ne govore oni koji mašu ruskim zastavama i pale Macrona izrezanog iz kartona od Ouagadougua, preko Bamaka do Niameya?
U mom dokumentarnom filmu Lavovi Tarange snimanom u Senegalu prije 13 godina, detaljno je opisano sve ono što i dalje mori Afriku. Mlado, potentno i sve nestrpljivije stanovništvo, države golemih prirodnih bogatstava koje, poput urana u Nigeru, crpe drugi, Francuzi i Kinezi, a lokalnom stanovništvu, poglavito u siromašnim državama, ne donose nikakvu opipljivu korist i razvoj, nego bolesti zbog nepoštivanja okolišnih i zdravstvenih standarda. Krhka sigurnost u svim njezinim značenjima, od sigurnosti hrane, klimatske sigurnosti, do nasilja i terorizma. Film je sniman s početkom arapskog proljeća. Kada su požari harali Rusijom, u ljeto 2010., Putin je ograničio izvoz žitarica kako bi kod kuće očuvao politički mir. No, posljedično poskupljenje kruha, kao temeljne namirnice na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku, zapalilo je iskru društvenih promjena, koje su u većini slučajeva neslavno propale, od Tunisa i Egipta do Libije i Sirije. Val koji je predvodila nezadovoljna mladost ugušio se i opet u raznim geopolitičkim interesima, terorizmu i korupciji. Val se nije spustio niže u Sahel.
Danas se taj trenutak i kratki povijesni prozor nade koji se otvorio prije desetljeća rijetko spominje. Danas se diskurs, s novim naočalama svijeta, opet vraća na neokolonijalizam. Van ga kao lavu iz vulkana usisava Kremlj.
Sahelski prsten nesigurnosti, ogromno prostranstvo Sahare bilo je u prošlom desetljeću, pa i dulje, predziđe i grobnica tisuća onih koji su s druge strane pustinje pokušali prijeći do sanjane Europe, one koja je godinama plaćala, primjerice Gadafiju, da „problem“ zadrži s one strane Sredozemlja. Paralelno, tuareška plemena u Maliju ili Nigeru, bila su nezadovoljna odnosom središnjih vlasti prema njima, te je često dolazilo do oružanih sukoba, a istodobno su se u nepreglednim prostranstvima od Adenskog zaljeva, pa sve do Atlantika, nastanjivali islamisti, koji su razarali nesigurno i siromašno socijalno tkivo. Sahara je, kao sjecište raznih puteve i interesa, odavno militarizirana, a još za mandata Donalda Trumpa kraj Agadeza u Nigeru, jednoj od ključnih karavanskih postaja kroz povijest, a kasnije i migrantske rute, američka je vojska držala svoju „ergelu“ naoružanih MQ-9 dronova. Od Roga Afrike, Somalije, Eritreje i Etiopije, preko Sudana, Čada, Srednjoafričke Republike, do Burkine Faso, Nigera i Malija, prostiralo se ogromno pješčano more izazova koji su ispreplitali klimatske, demografske i socijalne probleme, s pitanjem razvojne pomoći, investicija, obrazovanja, zdravlja. Demokratske vlasti, uvijek je u nekoj instanci razarala korupcija. Od veljače prošle godine, u prostoru Sahela dogodili su se vojni prevrati prvo u Maliju, uoči rata u Ukrajini, a onda i u Burkini Faso. Iz Malija se nedavno povukla i druga najveća UN-ova mirovna misija na kontinentu MINUSMA, uspostavljena u ljeto 2013. baš kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Stajala sam tada na Elizejskim poljanama, gledajući vojnu paradu na Dan pada Bastilje, nacionalni francuski praznik, na koju su kao počasni gosti bili pozvani hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kao čelnik nove EU članice te glavni tajnik UN-a Ban ki-Moon, upravo zbog misije u Maliju. Marširali su od trijumfalnih vrata francuski specijalci upravo pristigli iz Sahare i uspješno provedene antidžihadističke operacije Serval u Maliju. Koračali su počasno i hrvatski vojnici Elizejskim poljanama. Josipović je najavio da će Hrvatska sudjelovati u UN-ovoj misiju u Maliju. Mala razglednica iz povijesti. Svijet se brzo mijenja, no ako se dobro u njega gleda, uvijek će se naći uzroci i posljedice, nerazriješene i priče koje se stalno ponavljaju, pa je tako moguće tražiti, ne kraj povijesti, nego njezinu novu verziju i razumijevanje iste na putu prema budućnosti.
Još u travnju ove godine, nakon puča u Sudanu i posljedičnog kaosa koji ondje i dalje traje, a o kojem se gotovo uopće ne izvještava, pisala sam o Africi i njezinoj važnosti za našu budućnost. Za okruglim stolom summita u Sankt Peterburgu kao najveći podupiratelj saveza s Rusijom istaknuo se proteklog tjedna jedan od novih lidera koji su na vlast došli vojnim udarom.
Održao je govor na forumu, koji je uspomoć digitalnog infrastrukturnog inžinjeringa širenja narativa, postao jednim od najgledanijih i najdjeljenijih videa prošloga tjedna. Ibrahim Traore, časnik vojske Burkine Faso, rođen je 1988. i danas je najmlađi predsjednik jedne države na svijetu. Na vlast je došao u rujnu prošle godine, pučem i to drugim za redom u manje od godinu dana, obzirom da mladi vojni časnici, nisu bili zadovoljni razvojem događaja nakon prvog vojnog udara. Nisu čini se bili zadovoljni ni građani države čije ime na lokalnim jezicima znači „zemlja poštenih ljudi“. Toliko nagomilanog povijesnog očaja i iz njega iznjedrena kakva takva nada, nakon preuzimanja vlasti od strane mladih vojnika, ogledala se u dvije stvari. Prva je bio naslov lokalnih novina L’Observateur Palgaa – „Ibrahime, intimni božji prijatelju, možeš li nas spasiti?“
Druga su bile fotografije mladog predsjednika pučista, vojnika s crvenom beretkom, ozbiljnog lica i prirodno podignutih obrva, na najvećoj tržnici u glavnom gradu Ouagadouguu, koje su postavljene uz one Thomasa Sankare, prvog predsjednika Burkine i Isusa Krista. Mladog vođu puča, bio je glas najboljeg studenta geologije, a zatim i top pitomca vojne akademije. Dokazao se u borbi protiv džihadista na sjeveru zemlje, ali i u sklopu UN-ove misije MINUSMA u susjednom Maliju. Veze s Wagner grupom nikada nije opovrgao, ali ni potvrdio. Na svoj prvi međunarodni skup, onaj u Sankt Peterburg, stigao je kao naručen za slikanje, s isto tako mladim suradnicima u uniformama s crvenim beretkama. Zahvalio je Putinu što je odlučio poslati žito Africi i održao taj, društvenim mrežama brzo diseminirani govor. U govoru je i opet udarao u sve bolne točke, sve stereotipe, ali i nove, bok uz bok s Kremljom izgrađene narative: „Pitanje koje moja generacija postavlja sebi, a nikako da na njega dobije odgovor je kako je Afrika uz sva svoja bogatstva i dalje najsiromašniji kontinent, gladan kontinent? Kako to da naši šefovi država prelaze cijeli svijet kako bi molili za milost? (…) Osjećamo da su Rusija i Afrika dio obitelji jer imamo istu prošlost. Rusija je podnijela grozne žrtve boreći se protiv nacizma, a naši afrički djedovi prisilno su deportirani u Europu kako bi se borili protiv nacizma. Dijelimo istu povijest jer smo zaboravljeni ljudi svijeta (…) Što se tiče same Burkine Faso, više od osam godina suočeni smo s barbarstvom i najnasilnijom formom neokolonijalizma i imperijalizma. Ropstvo nam se i dalje nameće. Naši stari naučili su nas jedno – rob koji se sam ne može pobuniti, ne zaslužuje da ga itko žali. Mi ne žalimo sami sebe niti želimo da nas itko žali. Ljudi Burkine Faso odlučili su se boriti protiv terorizma, kako bi pokrenuli svoj razvoj. U toj borbi, 20 naroda naše zemlje uzelo je oružje u ruke, oni su volonteri. Iznenađeni smo kada ih imperijalisti zovu milicijama. To je razočaravajuće, jer u Europi, kada ljudi uzmu oružje u ruke kako bi branili svoje, zovu ih domoljubima. No to nije problem, problem su lideri afričkih država koji ne pomažu tim ljudima već pjevaju istu pjesmu s imperijalistima (…)“ Tako je dakle govorio mladi Traore, u novo doba, nova idealna TikTok zvijezda, hrabrog mladog vođe čvrste ruke. Misli li uščuvani i stari europski vrt, da će sve ovo samo nestati ili da će europski vrtlari uspjeti kao emisari u područjima iz kojih ih upravo tjeraju ljudi poput Traorea?
Petog srpnja ove godine Josep Borrell došao je u Niger. „Niger je solidan partner na kojeg se možemo osloniti i politički i po pitanju sigurnosti. Svim snagama podupiremo predsjednika Bazouma. Podupiremo njegovu regionalnu viziju, viziju ekonomskog razvoja koja kombinira sigurnost, s rastom i obrazovanjem“, rekao je to u Niameyu, glavnom gradu Nigera Borrell. Točno tri tjedna nakon ove izgovorene rečenice i fotografije Borrella obučenog u tuarešku nošnju, ostavljene za vječnost, dogodio se vojni puč u Nigeru.
Najveća je to afrička država bez izlaza na more. Velika kao dvije Francuske. Niger je, prema podacima UN-a najnerazvijenija država svijeta, a 43 posto stanovništva zarađuje manje od dva dolara dnevno. Prostor Nigera, čija je istoimena rijeka najdulja u zapadnoj Africi, nastanjivale su drevne civlizacije i kraljevstva, bio je rutom između sahelskih i sredozemnih kraljevstva. Put za zlato, slonovaču, robove… Niger je ujedno najmlađa država svijeta, na najmlađem kontinentu svijeta. Polovica populacije Nigera mlađa je od 15 godina. U Europi, najstarijem kontinentu svijeta, čijom se vanjskom i sigurnosnom politikom bavi 76-ogodišnji Borrell, najmlađa područja, osim prekomorskih francuskih teritorija, su španjolske enklave Ceuta i Mellila, u kojima svoju bolju priliku u ostarjelom vrtu čeka stiješnjena afrička mladost te urbana područja Francuske i Belgije. Upravo ona područja u kojima u potpuno podređenom položaju nejednakih šansi sjedi mladost takozvanog „imigrantskog“ podrijetla, oni čiji djedovi su stigli u Europu kako bi radili, a njihovi, mislili bismo, u vrt integrirani sinovi i unuci, postali ravnopravni vrtlari i baštinici plodova obećane zemlje Europe.
U refleksiji Afrike prema Europi, vidimo kako je stvaranje drugačijeg narativa iznimno teško jer iza imena Europa za njih će i dalje generacijski lako biti udariti pečat historijske nepravde, onih koji su ih više ponizili i porobili no što su ih, smatraju i danas, unaprijedili. Do 2050. u Africi će živjeti četvrt svjetskog stanovništva, naš južni susjed stoga nužno mora biti dijelom našeg zajedničkog vrta. U geopolitičkom preslagivanju i borbi za resurse, jedan od ključnih bit će i upravo taj – ljudski. Aktualno zveckanje oružjem među samim afričkim državama Sahela i zapadne Afrike, nešto je što se u globalnoj konstelaciji nikako ne smije uzimati zdravo za gotovo.
U školi u koju idu svi, a ne samo diplomati, obično se podučava da u vrtu raste ili lijepo cvijeće ili ukusne mrkve, no u džungli, osim nepoznatih i opasnih virusa ili organizama, koji vrebaju, nalazimo i lijekove za različite bolesti i bioraznolikost toliko potrebnu za to da svi zajedno dišemo i preživimo. Ta bitka za budućnost zaista ne smije biti ona koju dobiva lik poput Putina.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare