"I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će uskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt." (Erich Maria Remarque, Na zapadu ništa novo)
Arman Soldin rođen je u Sarajevu pred sam početak rata. S nepunih godinu dana, kao beba, s obitelji je napustio opkoljeni grad u jednom od prvih zbjegova. Svoj novi život, identitet i državljanstvo našao je u Francuskoj. Tijekom godina, beba izbjeglica, stasala je u divnu mladu osobu. Perspektivan nogometaš Stade Rennaisa, ipak je odustao od karijere na travnjaku i zamijenio je blatnjavim terenima svjetskih nedođija. Armana Soldina, video novinara Agencije France Press, sa svoje trideset i dvije godine ubila je ovaj tjedan ruska vojska u ukrajinskom Bahmutu, gradu paklu koji mjesecima opsjedaju borci paravojske Wagner, siju teror i smrt.
Zbog smrti Armana Soldina izraze sućuti šalje predsjednik francuske republike Emmanuel Macron. Zbog smrti Armana Soldina, istragu za ratni zločin pokreće francusko državno tužiteljstvo. Zbog smrti Armana Soldina na noge skaču europske novinarske udruge. Rat je zlo. Smrt je tuga. No, što je žrtva? Što nečiji odlazak mijenja u nama kao ljudskim bićima? Može li se u gubitku naći smisao?
Na dan Soldinove pogibije, njegova kolegica, s kojom je radio u Ukrajini, Daphne Rousseau, objavila je seriju tvitova, u kojoj se u bujici duboke, iskonske tuge, u šoku obraćala svom prijatelju i svima na svijetu pričala tko je bio.
Armana Soldina svi ste poznavali jednom u životu. Bio je to onaj veseo i pozitivan lik koji vam je dizao raspoloženje, bio je to onaj ozbiljni profesionalac koji je sa šarmom nalazio rješenje u najtežoj situaciji. Bila je to ona osoba koja je otvarala vrata u svakoj svjetskoj mračnoj rupi, jer je bila topla, jer je svaku priču tretirala kao svoju, jer je ljudskom biću pristupala kao bratu ili sestri, jer je svakom biću davala jednaku pažnju. Bio je to onaj čovjek koji je bio pun iskrene ljubavi. U salvi tuge Daphne Rousseau objavila je i video snimljen na dan prvog putovanja iz Kijeva prema Bahmutu 2022. godine. Krupni plan Armana Soldina za volanom, sniman iz profila, koji srčano pjeva ovu pjesmu:
“Nadajući se najboljem, očekujući najgore. Hoćeš li baciti bombu? Umrimo mladi ili živimo vječno, nemamo moć no nikada ne kažemo nikada, sjedimo u rupi u pijesku, život je kratak put…” Forever Young, vječno mlad, želim biti vječno mlad, želiš li i ti biti vječno mlad? Pjesma je koju je srčano pjevao za svog prvog odlaska na teren koji je u posljednih godinu dana Armanu Soldinu postao domom. U tom mraku i užasu, Soldin je nalazio teme koje su pokazivale ljudskost. Arman Soldin, kao svaki pravi novinar, izvještavao je o žrtvi. Kada su ga intervjuirali za AFP-ov blog, rekao je kako ga u životu uvijek vodi misao odakle je došao i da mu to pomaže i u radu u Ukrajini. “Došao sam ovdje prije godinu dana i to mi je promijenilo život zauvijek”, napisao je.
Među brojnim pričama koje je za sobom ostavio Soldin, ona koja ga možda najbolje opisuje kao osobu priča je o ježu kojeg je pronašao u rovu u Bahmutu. “Postao sam tata!”, uskliknuo je kada se pohvalio da je sklepao improviziranu pipetu kojom je uspio nahraniti ranjenog i onesviještenog ježa kojeg je spasio ispod topota vojski u paklu na zemlji. Grijao ga je Arman Soldin krpama koje je našao u skloništu u kojem je boravio na toj prvoj crti čovječanstva. Tražio je od svih koji su ga pratili na tviteru da mu pomognu savjetima i na koncu daju ime životinji koja je preživjela ispod tenkova. Jež je nazvan Srećko. Srećko je preživio.
Najdraža knjiga Armana Soldina bila je “Na zapadu ništa novo”. U jednoj drugoj knjizi o posljedicama prvoga svjetskog rata “Crni obelisk”, Erich Maria Remarque piše: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna je statistika.”
Plakala sam kada sam čitala svaku riječ koju je pisala Daphne Rousseau, jer kada godinama pratite ljudsku patnju, smrti, zločine, mali trenuci ljudskosti koji vas podsjećaju na brojne situacije koje ste proživjeli kada usred zla nalazite komadić nečega što vam drži glavu iznad vode, nešto je što vas iznimno dotakne, nekako prirodno tjera da duboko suosjećate kao da vam je otišao brat. Jer brat je uvijek čovjek. A sin je uvijek mladi čovjek. Mladi život.
Tjedan za nama obilježila je smrt.
Smrt koja je stigla nenadano. Smrt koju nitko nije očekivao. Smrt koja je odnijela mladost. Smrt nakon koje je svatko zavapio i pitao zašto? Kada malo koje zašto može objasniti neobjašnjivo. Kao da bilo koje zašto može objasniti neobjašnjivo. Pitanje čovjeka i čovječnosti. Pitanje dobra i zla. To vječno zašto visi nad nama svakoga dana. Vječno zašto nikada nema dobar odgovor. Nikada nema točan odgovor. No, ne znam zašto, u tjednu za nama svi su se trudili nadglasati u odgovorima na to zašto. Svi znaju zašto, tumače zašto.
Jer teško je shvatiti. I u redu je da se ne shvaća, jer je van razuma. Van onoga što u dobrom značenju smatramo čovječnošću.
Kada se dogodio pokolj u džamiji u novozelandskom Christchurchu, bila je to još jedna vijest koja raspara srce, raspara čovjeka u svojoj čovječnosti, ako ljudskost smatramo nečim što u sebi nosi značenje dobra. Novinarima je posao izvještavati. O smrti, o zločinu, o najgorem u čovjeku i čovječnosti koji svaki put kada se takvo što dogodi baca sumnju na to da je ljudskost nešto dobro. Ono kako je novozelandsko društvo odgovorilo na toliku stravu, nešto je što je duboko pomoglo svakome. Kako se kao odgovor na mržnju i zlo, priča o ljubavi i dobru, kako se grli, liječi, kako se priča o žrtvi. Kako se neko društvo nosi s kolektivnom traumom, za zločinom koji je toliko strašan? Kako se svijet nosi s onime na što slaže nove traume? Male, ljudske, individualne, u moru velikih, kolektivnih, historijskih? Da povijest učimo analitički i kontekstualno, da u društvo kroz svaku poru slažemo kockice empatije, možda bi onda ista zaista bila učiteljica, a ne ogledalo u kojem se stalno gledamo isti, ali stalno stariji, ružniji, gori.
Kada svi zanijeme, jedino što je potrebno čuti je tišina. Gromoglasna tišina. Jedino ona otvara prostor za suosjećanje, za empatiju u boli i dubokoj tuzi, za ljudskost, ako o njoj i dalje možemo misliti s pozitivnim predznakom, za novi početak, za nadu koje mora biti nakon užasa. Ako ne spustimo glavu, ako ne zašutimo, ako se sami ne pokajemo, ako ne zaplačemo, ako se međusobno ne zagrlimo, nikada nećemo krenuti dalje.
Nakon početka rata u Ukrajini 2015. godine, na mnogim zgradama diljem zemlje svjetski i ukrajinski umjetnici crtali su velike murale. U Bahmutu su na dva nebodera koji gledaju jedan u drugog nacrtana dva. Jedan s majkom koja na glavi nosi lovorov vijenac i u vis diže svoju kći, koja na glavi također nosi vjenčić. Na drugom je nacrtan nasmijani otac koji na ramenima nosi sina koji u ruci drži dječji aviončić propelerac i gleda u daljinu. Dalje možemo ići samo ako vjerujemo u budućnost, ako vjerujemo u mlade. Sekunda je uvijek dovoljna da se sve sruši. Kako se uzdižemo iz ruševina, određuje nas prema budućnosti, prema samima sebi, našoj odgovornosti kao ljudi i spoznaji da nikada nećemo ostati vječno mladi. Kao ni svijet.
Tekst je posvećen mom prijatelji Peđi Obradoviću, velikom čovjeku i novinaru, uredniku u redakciji N1 Beograd, koji nas je prerano napustio prošloga tjedna…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare