Već desetljeće Europa izdržava opasnu šok terapiju čiji valovi dolaze i iznutra i izvana. Globalna financijska kriza, kriza eurozone, izbjeglička kriza, brexit, pandemija, rat u Ukrajini, natuknice su koje imaju nekoliko zajedničkih nazivnika, a jedan od onih koji kada se izgovori ili napiše naoko zvuči isprazno, jest kriza demokracije.
Doba disrupcije, prekretnice, entropije, sve su to kitnjasti naslovi knjiga koje se izdaju ovih dana kao na traci, dok ljudi, zatvoreni u svoje balone od stvarnog do digitalnog svijeta sve simpatičnijim smatraju autoritarne modele vladavine i ponašanja. Ova, još jedna kulminirajuća godina krize, ujedno je i mega predizborna godina. Hrvatska, Europska unija, SAD, Ukrajina i Rusija, svugdje se 2024. očekuju izbori. Vrijeme je da se bude beskrupulozniji nego ikad. Slijedi poplava populizma, arogancije, bahatosti, neznanja okićenog u celofan praznih parola… Riječi, njihov smisao, kontekst, analiza, znanje i razumijevanje, sve se gubi i nestaje pod topotom želje za ostankom na vlasti ili grabljenjem za njom.
U takvom okruženju, teško je razaznati artikulirane, ozbiljne i odgovorne glasove.
U takvom okruženju, uz pomoć Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj, nakon prošlogodišnjeg serijala Budućnost Europe, krećem od ove subote u 20 sati na N1 televiziji u novi izazov, novi projekt, seriju Glasači 2024.
U doba kada su svima puna usta budućnosti, s budućnosti nitko ili malo tko razgovara, uključuje je u debatu. Europa, stari kontinent, Unija koja nije iznjedrila big-tech kompaniju poput Mete ili TikToka, pada u kognitivnoj bitci koja se vodi za budućnost. Mladi u Europi, pokazali su izbori u Francuskoj, Italiji, Švedskoj, sve više glasaju za desnicu, sve više im je simpatičan autoritarni oblik vlasti. Je li tome razlog samo to što netko na njih „utječe“ u džungli virtualnog javnog globalnog prostora, što ih netko “targetira” ili njima manipulira? Možda, no razlog sve većeg razočaranja ili nezainteresiranosti za tradicionalnu politiku te potpuno nepovjerenje u političke stranke u doba općeg nepovjerenja u institucije i sustav, treba tražiti upravo u tim oblicima organizacije i takvom sustavu koji se pokazuje sve više manjkavim da se uhvati u koštac s izazovima budućnosti.
Obrazovni sustavi pretromi su adaptirati se na akceleraciju tehnoloških promjena, kroz generacije koje više ne poznaju iz prve ruke nijedan aspekt analognog svijeta, a ne poznaju niti ikoga tko ima direktno iskustvo Drugog svjetskog rata, polje udaljavanja onih koji će birati i birani su, sve se više širi. Europske institucije shvatile su u kojem grmu leži problem i još su na prošlim europskim izborima 2019. kampanju upregnule upravo kako bi zainteresirali mlade da izađu na izbore. U prosjeku, mladi su se odazvali pozivu više nego ikada. Iz istraživanja je jasno kako mladi žele biti aktivni i angažirani, ali ih izborni proces sve manje zanima, ako ne vide što se u tom procesu tiče njih i njihove budućnosti.
Mlađi od trideset godina čine petinu europskog biračkog tijela, a od 705 zastupnika u Europskom parlamentu samo ih je šestoro mlađe od 30 godine. “Koga vi zastupate?”, možda su riječi koje zvuče isprazno, no kada ih čujete na prosvjedima koje mladi, primjerice, organiziraju zbog klimatskih promjena, teme koja duboko tišti generaciju Z, te riječi režu jako duboko jer budućnost je malo ili nikako zastupljena u parlamentima europskih nacionalnih država.
Veliko je pitanje i tko je i kakva će biti naša budućnost. Je li ona u digitalnoj autoritarnosti, demografskom padu Europe, čiji će se mehanizmi vlasti i upravljanja odbijati adaptirati na promijenjene okolnosti i generirati sve više nejednakosti i točaka loma? Je li ona kinesko-ruska kolonija? Je li ona kontinent koji će „pasti“ u povijesni zaborav ili htjeti opet pokoriti svijet s novim malim ili većim „reichovima“? Ili je ona bastion demokracije, ljudskih prava, ne manje zagaslo sunce suvremenog svijeta koji se ljulja u temeljima? To ne znaju ni oni koji za promišljanje budućih scenarija dobivaju ogromni novac.
Jeste li pitali djecu u vrtiću kakav bi oni svijet nacrtali? Što je za njih Europa? Jesu li srednjoškolci s CGTChatom ušli u planiranje scenarija? Propituju li osnovnoškolci tko i kako širi dezinformacije? Je li AP skraćenica za apostole Petra i Pavla čija učenja se sve više izvitoperuju na satovima u kojima bi se više trebalo podučavati temelje i važnost religije u svjetskim procesima, a manje se baviti vjerskim pitanjima i dogmama?
U doba kada se svatko kune u vlastitu slobodu na način da se drugo ili ultimativno isključuje ili se nekom new-age mantrom „manifestiranja“ promovira eskapizam i neuključivanje u pitanja bitna za zajednicu, generacija kojoj je budućnost sadašnjost možda bi nas ipak mogla ugodno iznenaditi.
Radeći na ovom serijalu shvatila sam da ćemo morati što prije odustati od sadašnjosti. Metajezika, birokracije, korupcije, klijentelizma, svega onoga čega u svijetu budućnosti, koji već u nekom paralelnom svijetu žive mladi, naprosto nema. Dok se u doba krize demokracije i globalnog poretka kakav smo znali, svi brinu oko budućnosti ili se u nju kunu, zelenu-digitalnu, ovakvu-onakvu, možda bi napokon netko mogao tu budućnost nešto pitati. Ne budućnost kakvu bismo krojili po mjeri, budućnost mediokriteta koja usvaja kancerozne modele koje svakodnevno živimo, kojima svjedočimo i od kojih mladi iz Hrvatske bježe glavom bez obzira. Upravo trebamo podržavati disruptivnu budućnost, onu koja izaziva, kreira, djeluje. Onu koja angažira i koju se angažira. Onu koja bježi iz kalupa u kojem joj se ex-cathedra govori što je tema ili netema.
I zato vam unaprijed hvala što ćete pratiti projekt Glasači 2024. idućih šest subota. Prema konceptu serijala koji u šest epizoda pokriva šest, kako ih zovem, ključnih poglavlja. Pitanje budućnosti demokracije, povjerenja u politiku i institucije, participaciju i aktivizam mladih, društvene mreže i utjecaje, suvremenu pop kulturu, radikalizaciju, nejednakosti… Sve ono što će roditelji gledati na televiziji, mladi će moći pratiti na YouTubeu i društvenim mrežama. Mislim da je vrijednost projekta i to što će na internetu pohranjeni na jednom mjestu, pod jednim zajedničkim nazivnikom, ostati sati intervjua s hrvatskim i međunarodnim stručnjacima koji se bave mladima, kao mali testament vremenu u kojem živimo. U Hrvatskoj nema podatka o tome koliko mladih izlazi na izbore, no naš je problem što na izbore uopće ne izlazi pedest posto onih s pravom glasa. Tko se time bavi? Tko je još sam, nakon onog nesretnog državnog tajnika za demografiju Strmote, naglas nešto rekao i napustio prostoriju?
U procesu rada, najviše su me razveselili mladi ljudi iz različitih dijelova Europe i Hrvatske, od Atene i Beča do Slavonskog Broda i Vukovara, koji razmišljaju o svijetu oko nas, imaju pamet, snagu i volju, bez obzira na to što ih stvarnost na dnevnoj osnovi ubija u pojam. Na moju veliku žalost, većina njih ne vidi, barem u ovom trenutku, perspektivu u Hrvatskoj, s obzirom na to da su, kako kažu i istraživanja, korupcija, klijentelizam i stranačka pripadnost viđene kao važan dio mogućnosti za uspjeh u našem društvu. Sjajno je da nova generacija ne pristaje na oportunizam, a za društvo porazno što ih puno želi van, jer nam se u projekciji idućih 50-100 godina može dogoditi da na ovom prostoru više neće biti nikoga tko se Hrvatom ili Hrvaticom zove i koji će onda koristiti euro ili blagodati Schengena ili će mu biti bitno kaže li se Banija ili Banovina.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.