Sigurnost kojom su Ursula von der Leyen i društvo u izbornoj noći pohrlili povikati da se centar drži te da će Europa, vođena tim snagama ostati i opstati ma kakvi izazovi joj nadošli, nešto je s čim se teško mogu složiti. Prvi izbori nakon pandemije, s visokim troškovima života diljem Unije i ratom na granicama, pokazali su i dokazali zabrinjavajući rast radikalne desnice, posebno u državama koje su od kraja Drugoga svjetskog rata trebale držati taj centar, Francuskoj i Njemačkoj.
U Francuskoj, desnica je pobijedila, u Njemačkoj je bila druga. Pobijedila je i desnica Giorgie Meloni još jednom i u Italiji. Slobodarska stranka u Austriji, unatoč proruskim pozicijama desnice i dokazanim korupcijskim skandalom s ruskim novcem prije koju godinu, pobjeđuje, ali se više nikakva „europska trojka“ ne uzbunjuje kao u doba Jörga Heidera. Koliko god govorili da europski nisu isto što i parlamentarni izbori, europski zajednički politički i javni prostor u kojem se bira i raspravlja o zajedničkoj europskoj politici i dalje ne postoji, kampanje i europska politika zarobljene su ili realizirane u nacionalnim okvirima, u kojima se birače realno mulja porukama da se u Bruxelles ide „boriti za nacionalne interese“. No, opći uspjeh radikalne desnice ne leži samo u nezadovoljstvu do zla boga politički nekreativim i birokratskim političkim mainstreamom i nije samo reakcija na ekonomske ili socijalne nedaće. Ljudi glasaju za desnicu jer vjeruju njezinim idejama. I to se mora glasno reći. I u tome je stvar. U svijetu algoritama koji polariziraju i nude novovjeku ideologiju, u bolna mjesta nezadovoljstva, nerazumijevanja, nesigurnosti i nejednakosti udara se u mozgove ljudi kao prstima u otvorene rane. I do njih se stiže odmah. Od toga se ne smije bježati i vjerovati da će se sve poravnati te da će se centar stalno i zauvijek održati. U doba rata vrijednostima, Kremlj trlja ruke gledajući europski rasplet. Unatoč novoj europskoj regulaciji digitalnog prostora, upozorenjima zbog stranog uplitanja u izbore, antiliberalne ideje poharale su europski prostor. Dio su i globalnih tendencija, ali i autentičnih europskih nikada riješenih duhova iz prošlosti. Vidjeli smo u Njemačkoj u nekoliko navrata tijekom proteklih godina uhićenja zavjereničkih skupina koje su htjele nasilno svrgnuti vlast i uspostaviti novi Reich, vidjeli smo kartu poslije izbora koja pokazuje veliku podjelu Njemačke na istok i zapad, kao da se povijest koju znamo nije ni dogodila. Sve ovo vrlo je opasan trenutak za Europu, Uniju koja želi biti bastionom vladavine prava. Upravo vladavina prava, a ne neka politička opcija treba biti europsko sidro. Je li moguće u svijetu koji se raspada, a pravo i pravda više ništa ne znače, ustrajati graditi Europu na tim načelima? Hoće li ili ne članovi Europskog vijeća, europski šefovi država i vlada, poduprijeti poziv Ursule von der Leyen da se napravi sanitarni kordon prema radikalnoj desnici? Jedna od njih, talijanska premijerka Meloni, koja je pokazala potporu Ukrajini, postala je prihvatljiva političarka koja vodi treću najjaču europsku ekonomiju, a za one „sitne“ stvari kod kuće, gleda joj se kroz prste. Iako je Politico objavio da je križaljka za četiri ključne pozicije u europskim institucijama dogovorena i prije sastanka europskih čelnika idućeg tjedna, s iskustvom koje imam iz prošlih pregovora 2019. jedino je jasno da ništa nije gotovo, pogotovo u vremenu koje je puno ozbiljnije i delikatnije od onog prije pet godina.
Normalizacija radikalne desnice već se dogodila diljem kontinenta dok dobivaju sve više glasova i ulaze u sve više nacionalnih vlada. Takvi premijeri sjede u Europskom vijeću, neki od njih godinama aktivno rade protiv te „Europe centra“ i bivaju sankcionirani zbog kršenja vladavine prava. U topotu ratnih bubnjeva, granice se zamućuju i prelaze ne samo vojnom silom s istoka.
U velikoj geopolitičkoj igri, u borbi za našu kolektivnu sigurnost s ukrajinskim frontom koji izdržava, pitanje vrijednosti jest ključno. Iliberalni političari diljem Europe to znaju. Može li preigravanje na iskustvo i na procedure pomoći, mogu li ljudi poput Donalda Tuska obzirom na važnost njihove države i institucionalne utakimice u nogama biti oni koji će progurati nekoliko novih duplih paseva i zadržati one koje je i sam pobijedio na nacionalnim izborima u Poljskoj na obodu odlučivanja?
„Oni koji najbolje guraju negativne emocije trijumfiraju, a u javnosti se negativnim emocijama daje prioritet…“, zavapio je Emmanuel Macron na press konferenciji nakon poraza njegove stranke na europarlamentarnim izborima. Doba mržnje, dezinformacija, doba manipulacije emocijama, doba politike podjela i poticanja bijesa, doba grubosti, doba informacijskog i svakog drugog geopolitičkog nadmetanja, doba kriza, nejednakosti i nesigurnosti, doba nerazuma, zaista, nudi malo prostora pozitivnim emocijama ili nadi. Socijalne razlike, isključenost velikih bazena ljudi iz političkog ili svakog drugog i potencijalno dobrog života u Francuskoj, nije stvar od jučer. Od sinova i kćeri imigranata u demografski najmlađim prostorima Europe, francuskim urbanim središtima, do poljoprivrednika i radnika koji su u Francuskoj manifestirali svoje nezadovoljstvo artikulirani u pokrete Žutih prsluka. Dijelovi su to iste slagalice, akcije i reakcije, koja uz to authohtno previranje tijekom povijesnih procesa, ima i koordinaciju koja više od desetljeća radi na stvaranju takve atmosfere u liberalno-demokratskim društvima. Političke posljedice već smo vidjeli. I u SAD-u i referendumom o Brexitu.
Ljudi žele sigurnost, a u tim okolnostima imati čvrstu ruku, onu koja drugima reducira prava, da zaštiti dominantnu, preplašenu i stalno ugroženu grupu, nešto je što je poželjno. Pokazala su to brojna istraživanja diljem Europe. Autokratski lider nije nešto mrsko Europljaninu.
U tom narativu koji je, vidjeli smo, etablirao svoju poziciju na biralištima diljem Europe, na isključivosti i redukciji, na obećanju zaštite i zatvaranja, narasli su veliki i izmišljeni dezinformacijski narativni koncepti od „velike zamjene“ do „rodne ideologije“. Ti izmišljeni koncepti danas se u mainstreamu koriste kao da su činjenica. Guraju se te ideje i TikTokom i X-om, i ulaze u svakodnevicu. One su postale mainstream. Ne taj centar Ursule von der Leyen, koji se možda drži nekom inercijom u velikom historijskom kontinuumu i dosadno i suhoparno komunicira. Jesu li Europljani za pučansko sidro glasali također iz straha, ne od radikalne desnice same, nego od gledanja samima sebi u oči pred unutarnjim zovom koji ih gura prema maltene stvaranju kršćanskih vojski koje udaraju na migrantske najezde s juga i istoka? Jesmo li mi u 1938. kako stalno govori Timothy Snyder i citira ga Kaja Kallas ili smo pred nekim novim Srednjim vijekom? U tom srednjovjekovnom ratu Putin bi bio partner, kolikogod diljem Afrike i Bliskog istoka gurao za Europu opasan i razdirući narativ o osveti za kolonijalni jaram. Mitovi i laži napravili su, kako se god okrene, užas i nakon 1938. i tijekom Srednjeg vijeka.
„Moramo ići dublje, okupirati pozicije, okupiti saveznike (…) više nije dovoljno biti ljut. Moramo preuzeti Bruxelles.“ Izjavio je to koncem prošle godine Viktor Orban, onaj koga Mađari opetovano biraju na izborima, onaj koji predsjedanje Vijećem Europske unije preuzima prvog srpnja. Početkom ožujka, Orban je bio u SAD-u, gdje se na Floridi susreo s Donaldom Trumpom, u mađarskom veleposlanstvu u Washingtonu sa Steveom Bannonom, a Benjamin Harnwell, desna Bannonova ruka također u ožujku, pred sudom u Rimu, oslobođen je optužbi za prijevaru, koje mu je talijansko državno tužiteljstvo pokušalo dokazati zbog ulaganja u svojevrsnu ideološku gladijatorsku školu koju je još prije prošlih europskih izbora pokušao uspostaviti u samostanu u središnjoj Italiji.
„Duboka država EU nagazila nas je jer je prestravljena od postojanja bilo kakve akademije za trening populista i nacionalista“, rekao je Benjamin Harnwell po izlasku iz suda.
Talijansko ministarstvo kulture, još je prije sedam godina dalo dozvolu da se samostan Trisulti uzme u najam za sto tisuća eura u ime Instituta za ljudsko dostojanstvo, samozvani kršćanski think-tank pod Bannonovim patronatom, koji je trebao voditi Harnwell u suradnji s odmetnutim kardinalom i otvorenim papinim neprijateljem Raymondom Burkeom.
Presuda naravno otvara put ponovne uspostave takvog centra. Ona koja je sada na vlasti u Italiji, Giorgia Meloni, već davno je prošla Bannonov tečaj, a kako je Trumpov strateg govorio, a objavio je The Guardian te 2018., njegov „Pokret“, odabrao je Meloni zato što je „prihvatljivo lice.“
Upravo stoga Europa s oba oka mora gledati i preko oceana. Transatlantski saveznik u dubokoj je krizi vodstva. Joe Biden, pokazao je njegov posjet Francuskoj na obljetnicu iskrcavanja u Normandiji, zaista je u problemu zbog godina i percepcije javnosti o njegovoj sposobnosti vođenja prve svjetske sile. Donald Trump oboružan odvjetnicima, protiv svojih realnih krimena, manipulacija, prijevara, bori se kao da je riječ o nekom vjerskom ili ideološkom ratu, a ne kaznenim djelima za koja ga se sudi. Teorije zavjere već davno su postale dijelom modusa operandi, a svaki pokušaj te iste vladavine prava da udari one koji su recimo korumpirani, postaje uzaludan. Sudovi i pravosuđe, postaju u izgradnji narativa instrumenti duboke države za sprječavanje dolaska na vlast onih koje narod hoće. Mučenici i žrtve, usporedbe sa svecima i Isusom samim. U Americi će se tako glasati u studenom. Bog protiv vraga.
Kada sam početkom ožujka bila u SAD-u, snimajući u tjednu „velikog utorka“ i Bidenovog govora naciji pred oba doma Kongresa, epizodu serijala N1 Disinfo vrlo je teško bilo razgovarati s ljudima koji su 6. siječnja 2021. upali u zgradu Kongresa misleći da su prevareni na izborima. Stvarnosti u kojima funkcioniraju naši kognitivni aparati jednostavno nisu bile iste.
S druge strane, ono što europski mainsteram nudi, jest ono što tjera ljude od participacije, od razumijevanja politike u digitalnom kaosu i geopolitičkom nadmetanju. Birokratizacija politike, komunikacija koja je nekreativna, zastarjela, neinspirativna. Kome i kako „prodati“ ideju Europe? Samu po sebi. Kome prodati nadu i kako. Vjeru u budućnost. I volju za participacijom?
Slučaj Hrvatske pokazuje zabrinjavajući trend. Ako se najmanja izlaznost na europske izbore tumači i razočaranošću nacionalnom politikom i nemotiviranošću kohorti mladih i ne samo mladih glasača, koji će iznositi svijet budućnosti, odbijanjem od sudjelovanja zbog svakodnevnih životnih borbi, od inflatornog udara do razočaranosti korupcijom i klijentelizmom, pa sve do opcije onih koji kažu, što me briga, ne mogu ja ništa promijeniti ili meni je dobro imam svoj apartman, Airbnb ili adekvatan prostor zarade da u društvu u kojem živim, ne moram participirati nikako, pa kao ni jedinka s izborenim biračkim pravom u ratu, onda smo u velikom problemu. Jedan Ferrari više manje. Nesudjelovanje uz politike koje se stvaraju, koban su spoj.
Ideja, ona ista koju glasno globalno promovira i u svojim strategijama utjecaja na Zapad aktivno gura Kremlj i Vladimir Putin, ideja suverenizma, jakih nacija, jasnih sfera utjecaja, redukcije ljudskih i manjinskih prava, ženskih prava, nametanje tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, možda je na koncu ta Europa koja nas čeka. Koja će biti. Koja stiže na biralištima, u Europskom vijeću, na ukrajinskoj fronti ili u bliskoistočnom kaosu.
Za svakog mog putovanja u Francusku kupovala sam poneki politički strip, po kojima su poznati. Od 2015. do 2017. François Durpaire i Farid Boudjellal objavili su tri nastavka stripa „Predsjednica“. Koji govori o tome kako Marine Le Pen preuzima vlast u Francuskoj. Istina je kažu čudnija od fikcije. I ozbiljnija. Jer je stvarna. A pred njom se i dalje žmiri.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!