U tjednu za nama mladić od 20 godina, čiji motivi su i dalje nepoznati, pucao je na Donalda Trumpa i za dlaku promašio. Nezamislivo je kako bi se situacija razvijala da je kojim slučajem došlo do fatalnog ishoda, ali i ovako, dovoljno strašno, američka politička agonija ušla je u novu fazu.
Kako će atentat na bivšeg američkog predsjednika i samo tri godine mlađeg takmaca Joea Bidena, koji svoju potpredsjednicu naziva Trumpom, a ukrajinskog predsjednika Putinom, utjecati na američku političku zbilju i rezultat izbora, još je rano procijeniti, no u velikoj slici stvari, slušajući sve ono što se izgovara protekla dva dana na Republikanskoj konvenciji, sve ono što je Trump predstavljao i predstavlja, sada se čini jačim. Iako je sam kandidat, personifikacija politike uvreda i ruganja, sa zavojem na uhu usred konvencije malo pridrijemao. Atmosferu u zemlji slobodnih i domu hrabrih ovaj put neću analizirati, previše je tekstova o tome proteklih dana, a novi dani će se redati do studenog. Istodobno, okupio se s ove strane Atlantika, u povijesnom Strasbourgu natopljenom krvlju Europljana, novi saziv Europskog parlamenta kako bi, među ostalim, glasao i za novu-staru predsjednicu Europske komisije. Uspjelo se novo EU rukovodstvo, ograditi od novostvorene desne političke obitelji Orbanove, kojeg je pak Komisija tijekom mađarskog predsjedanja Vijećem EU-a, odlučila bojkotirati zbog stanja vladavine prava, ali primarno zbog njegova samostalnog paket-aranžmana i odlaska u Kremlj Vladimiru Putinu. Prvi europski lider koji je otišao onome koga traži Međunarodni kazneni sud, bez koordinacije, bez ičijeg znanja. Čije će ruke u zrak za Von der Leyen već ćete znati dok ovo čitate, kao i je li bilo nekih iznenađenja. Teško vrijeme pred Europom s onakvim transatlantskim stanjem i problemima s istoka i juga.
Malo nade ili ideje kako se ipak može dalje u ovom mučnom nizu mučnih povijesnih trenutaka dalo nam je možda Europsko prvenstvo u nogometu. Kažu da nogomet nikada nije samo nogomet. U desetljećima popularnosti tog loptaškog sporta, stigli smo u fazu globalnog utjecaja neviđenih razmjera. Upravo stoga, ova kolumna naoko nije posvećena globalnoj politici, ali jest. U svakom mjestu na svijetu u kojem je Bog rekao laku noć, pronaći ćete jednog dječaka, sve više i jednu djevojčicu, koja udara loptom u zid ili juri prašnjavim putem. Ta lopta je za njih mogućnost. Svijet. Gledala sam ih kroz godine stalno i svuda. Koliko je želje da budu primijećeni među momcima koje sam gledala kada se iz favela na obroncima spuštaju uglavnom na Copacabanu igrati po cijele dane na vrućem pijesku. Koliko je onih koji u velegradima afričkog, najmlađeg i najbrže rastućeg kontinenta svijeta, žele biti primijećeni i koji su mi jednom na prijateljskoj utakmici Senegala i Gvineje Conakry, čuvši odakle sam, nudili da pogledam njihove sinove kako igraju, iako nisam Mamić. Koliko je generacija stasalo sanjajući uz sve one koji su pisali lijepu i plemenitu povijest nogometa. Onu ljudsku, koja ujedinjuje, stvara heroje, priznaje poraz, slavi i tuguje. Ona koja inspirira i pruža nadu da će baš oni biti poput Ronalda ili Modrića, poput svih onih koji su pisali najljepše stranice igre, ne samo onim što su pokazivali na terenu, nego i životnom pričom, mjestom iz kojeg su došli. Koliko god se govori o enormnom utjecaju novca koji korumpira, koji je nogomet stavio u cjenovno nedostižnu orbitu, bilježio brojne afere, toliko se govori i o dalje prisutnom huliganizmu i svim popratnim obilježjima onoga što je ružno u nogometu.
Ključna riječ ona je protiv koje su ujedinjene sve UEFA-ine kampanje, a zove se – rasizam. Respect. Ne rasizmu. Piše to na onim plavima trakama što nogometaši na velikim svjetskim natjecanjima nose oko ruke ne bi li promovirali i nultu stopu tolerancije na rasizam, ali i kampanju FootbALL koju je UEFA kreirala upravo kako bi ojačala inkluzivnost i promovirala egidu kako nogomet zaista jest tu za sve.
Još na proljeće, super zvijezda Real Madrida, Brazilac, Vinicius Junior, plakao je na press konferenciji zbog opetovanih rasističkih ispada protiv njega koji traju otkad je prije šest godina počeo igrati za kraljevski španjolski klub. Predsjednik La Lige, moćni Javier Tebas, u intervjuu Politicu ovog proljeća izjavio je kako Španjolska, u usporedbi s drugim europskim državama ima puno manje rasizma. Dvadeset godina nakon prijateljske utakmice na Santiago Bernabeu, u kojem je uz suigrača Ashleya Colea bio podvrgnut strašnim rasističkim uvredama s tribina, o incidentu je u intervjuu tek nedavno govorio Shaun Wright-Philips. Danas bi kaže, odšetao s terena.
Danas, barem u utorak navečer na ulicama Madrida, Španjolska je pokazala da može biti i da jest drugačije mjesto. Je li to samo zbog pobjede ili ono što gledamo u danima nakon finala pruža neku novu nadu? Ono što se polako gradilo u Njemačkoj iz utakmice u utakmicu te kulminiralo prvo u finalu, a onda na ulicama Madrida, stvar je koju bi svaki Čeferin svijeta uhvatio grčevito i ne bi pustio. Na njemačkim stadionima na kojima su igrali Španjolci dogodila se afirmacija nove Europe, one Europe koja je već dugo tu, koju se, misle mnogi izabrani i u Strasbourgu ovih dana, a i oni na Republikanskoj konvenciji u Milwaukeeju, može negirati, koju se može zaustaviti.
Ta Europa personificirana je u dva igrača koji su obilježila prvenstvo. Najmlađem strijelcu u povijesti, šesnaestogodišnjem (sada s godinom više) Yamalu i strijelcu prvog pogotka u finalu, 22-ogodišnjem Nici Williamsu. Ni Yamal nije bio pošteđen rasističkih ispada. Također proljetos na jednoj televiziji prpošni komentatori izgovorili su: „Ako ne uspije, može uvijek stajati kraj semafora…“ Stajanje kraj semafora, ne onog na Camp Nou, nego uličnog, rezervirano je za one, govorimo otvoreno, druge boje kože, oni koji dolaze i u Europu prelaze preko Ceute i Melile, preko Sredozemlja, one koji prose ili prodaju na ulicama, one koji godinama žele biti dijelom društva u koje kada dođu ostaju na margini. Jer ako ne uspiju, uvijek mogu nazad kod semafora. Kao Englez Saka kada je promašio penal na prošlom europskom u finalu i pretrpio neviđenu salvu rasističkih uvreda.
Vratimo se Yamalu. Njegova priča mladića iz obitelji migrantskog porijekla, koji je život mogao okrenuti na svaku moguću stranu, nije samo priča o migracijama i rasi, to je priča o mladosti. Hrabroj, drskoj, novoj, koja ide, juri, koja zabija. Koja se veseli, koja želi, koja nema nikakvog straha. Pogledajmo malo oko nas. Mladost je isključena iz odlučivanja i politike. Američka politika politika je metuzalema, ne samo dva predsjednička kandidata. U ovom sazivu Europskog parlamenta, kao i u prošlom, malo je mlađih od 30. U klupama dalekih institucija, parlamenata i vlada, oni ne vide slične sebi. Ni mlade, a ni one druge boje kože, da ne zaboravimo. Europljane. U tradicionalnim institucijama države ili politike oni ne prepoznaju i ne vide one koji slušaju trap, u Yamalovom slučaju jednog od najpoznatijih španjolskih zvijezda drilla, Morada, ne vide one koji su hrabri i neustrašivi, bore se i ne odustaju. Sustav koji je talentu takvih razmjera ipak omogućio da maloljetan donosi odluke dokaže i pokaže svijetu što je to što je moguće ako se potencijal vidi, hrani i na kraju pusti s lanca u ekipi koja te podupire, sustav je koji bi da se hoće mogao biti i novi sustav europske politike, participacije, akcije i pogleda prema budućnosti. Yamal nije maskota, on je potpuna ravnopravnost za vrijeme koje dolazi, vrijeme koje se mijenja. On je kontrapunkt starosti, onoj koja ne zna tko se kako zove ili one koja narod zaluđuje pa drijema nakon atentata. On je onaj kojeg oni ne bi.
Pardon, ima jedan bolji kojeg možda ne bi. Nico Williams. Mladi Bask u intervjuu španjolskom Esquieru rekao je isto ovog proljeća kako su svi ljudi poput njegovih roditelja – heroji. Zašto? Zato što mu je majka hodala trudna preko pustinje, davala zadnji novčić švercerima i stigla do španjolske enklave Melile, na teritoriju Maroka. Do one visoke žice koju ste često gledali u dnevnicima, s koje vise očajni ljudi u pokušaju prelalska. Porijeklom iz Gane, s bratom koji je rođen u Baskiji i dobio pravo baskijsko ime, zvijezda je kluba metalaca, no ni u biskajskom zaljevu nije bio pošteđen rasizma. Kako bilo, sada se kao prvi španjolski strijelac afričkog porijekla u finalu upisao u povijest. Kapetan Morata u emotivnom dočeku u Madridu klicao mu je od srca i njemu u čast održao jedan mali kratki najavni govor koji je izmamio suze na oči Williamsove majke, koja je svog prvorođenog Inakija već gledala u nacionalnoj vrsti. Mlad kao Yamal, krenuo je svojedobno i Ansu Fati. Španjolska se mijenja i ovo prvenstvo joj je još jednom pomoglo da shvati. Europa treba snagu i mladost za budućnost, budućnost koja se mijenja u sadašnjosti koliko se mi god grčevito borili protiv nje. U hodnicima Strasbourga ili konvencijskom centru Milwaukeeja. Pedro Sanchez hvali se s politikom integracije, no u zemljama s takvom raznolikošću, od kojih je u Europi ključna Francuska, imati vlade ili parlamente koji ne predstavljaju promjene u društvu pokazatelj je ne očuvanja europskih vrijednosti i identiteta, nego nerazumijevanja koliko su oni koji dolaze bitni upravo za očuvanje tih vrijednosti i identiteta i da se u starim i idejno oronulim društvima tim novima moraju dati šanse, a ne držati ih marginalizirane u getima.
Dugo i često radila sam kroz karijeru priče iz Francuske. Nebrojeno puta potezala se tema da sastav nacionalne skupštine nije isti kao onaj nacionalne nogometne vrste. Kada sam razgovarala s Lillianom Thuramom, koji aktivno radi na različitim programima borbe protiv rasizma u Francuskoj, ponovio je ono što već svi znaju. 1998. i pobjeda na Svjetskom prvenstvu za Francusku je bila društveno iznimno važna. „Black, Blanc, Beur“, u priejvodu – crna-bijela-arapska, bila je prekrštena francuska trobojnica, a na Trijumfalnim vratima bio je projiciran natpis – Zidane-predsjednik. Svim onim malim dječacima ili djevojčicama, vidjeti upravo Zidana ili Thurama, Henryja i ostale, značilo je da mogu, da živjeti u okolici stadiona St. Denis, koji je sedam godina kasnije erumpirao u nasilju i borbi protiv Sarkozyjeve policije, a još sedamnaest kasnije postao poprištem terorističkog napada, znači da se može izaći iz tog blata, blata usred Europe koje te ne pušta van jer nemaš tu privilegiju koja se primarno sagleda u boji kože i prilikama koje iz tog izlaze, ne u inteligenciji ili sposobnostima.
U društvu koje kusa posljedice vlastite povijesti, utjecaj izjave Kyliana Mbappéa rezonirao je globalno. Upitana za istu u intrevjuu CNN-u, Marine Le Pen izjavila je kako on kao nogometaš koji zarađuje milijune nije baš reprezentativan da govori o stanju u društvu i poziva na političku akciju. Upravo jest i utjecao je svojim pozivom. I to je ta snaga. U europskoj i američkoj izbornoj godini pitanje migracija i identiteta i dalje je ključno pitanje koje, kažu, dijeli. U stvari, pravo je pitanje – dijeli li zaista? Ili nam to samo netko govori jer ne zna što bi u stvari. I onda se puca. U školama ili u predsjedničke kandidate. Kako ćemo dalje ovako? Tko će na koncu zaista dati pobjednički gol?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!