Viktor Goraya ukrajinski je homoseksualac. Pobjegao je iz domovine nakon što ju je 2022. okupirala Rusija i uspostavila svoje vrijednosti i zakone. Među ostalim, kriminalizirala je homoseksualizam.
U izbjegličkom kampu u Engleskoj, Goraya upoznaje Daniela koji radi na stambenom zbrinjavanju izbjeglica, zaljubljuju se i Viktor uskoro seli k Danielu, upoznaje njegovu obitelj. Istodobno u Britaniju na vlast dolazi populistička predsjednica, te uskoro, obzirom da unatoč strogim pravilima koja to zabranjuju, nalazi posao, Viktora netko prijavljuje te biva deportiran u Ukrajinu.
Ondje izbjegava zatvor, ponovno bježi, ovaj put do socijalističke Španjolske gdje se može prijaviti za azil. Daniel mu se pridružuje planiraju tražiti državljanstvo, no u Madridu na vlast dolazi ekstremna ljevica koja uvodi repatrijaciju. Svaki povratak u Ukrajinu za Viktora bi ovaj put značio smrtnu kaznu, pa s Danielom u očaju kreće u ilegalni povratak u Britaniju preko La Manchea. Krijumčari ih pljačkaju, bez novaca i dokumenata ulaze na gumeni čamac, koji ni pola kilometra od obale tone. Daniel pogiba. Viktor je spašen.
Zvuči li vam ili ne ova priča stvarno ili moguće, ona to nije. Opis je to dijela zapleta serije Years and Years, koprodukcije BBC-a i HBO-a koja je svjetlo dana ugledala 2019. godine i sa svojom do detalja razrađenom fabulom distopijske akceleracije budućnosti, danas opet udara u pleksus stvarnosti koja nam se nakon premijere serijala događa. U takvom stanju stvari i svijesti, nevjerojatnog ubrzanja nemogućih scenarija, svjedočimo promjenama kojih smo možda i malo svjesni.
Jedna od njih je pitanje važnosti i sadržaja onoga što zovemo javnost. Ne samo informiranim elektoratom, već i stručnom javnosti, medijima. Javnosti kakvu smo znali, koja traži argumentirano i informirano tumačenje stvarnosti, koja je zainteresirana za pitanja javnog interesa. U svijetu koji se mijenja i javnost i javni interes i zakoni i norme i pravila postaju daleki, mutni i nejasni. Mijenjaju se.
Prije sedam godina, kada se dogodio referendum o Brexitu, dokazano je kako je javnosti, dakle svekolikoj javnosti, elektoratu, građanima Britanije, servirana kampanja temeljena na lažima, od onih o sustavu javnog zdravstva kojem EU oduzima novce, do onih o imigrantima koji kradu Britancima poslove i nadiru iz zemalja poput Turske da promijene britanski način života. Dokazale su to i parlamentarne istrage i slučaj Cambridge Analytice, no Brexit se dogodio i Britanija se eto već sedmu godinu, kroz pandemiju, terorističke napade, pregovore s Bruxellesom, padove vlada, političke farse i izmjene konzervativnih premijera, pokušava iskoprcati iz scenarija koji u globalnoj shemi kaosa stoji kao jedan od temeljnih kamena. U to doba zamjeralo se BBC-u da je one koji su govorili laži uzimao kao „drugu stranu“ bez stvarnih argumenata, činjenica.
U tom koprcanju nakon Brexita, vlada za vladom, nikako ne uspijeva zatvoriti migrantsku politiku onako kako bi htjela, kako je to Boris Johnson obećao. Zakonski ćemo „vabiti“ u Britaniju visoko kvalificirane radnike, ovi drugi nam ne trebaju. Sve je izgledalo sjajno. Zatim je došla Liz Truss, pa Rishi Sunak, vremena su se i opet promijenila. Broj ljudi koji prelaze La Manche se povećao. Predstavljen je novi zakon o imigraciji kojim se onima u potrebi, a što propisuje međunarodno pravo, uskraćuje pravo na azil. Izazvalo je to buru.
Premijer Sunak sastao se s francuskim kolegom Macronom te tražio da se dogovore da London plaća Parizu obuzdavanje i zaustavljanje migranata. Delikatna tema za Francusku koja grca u svojim problemima i rastu desnice upravo na sjeveru zemlje, u kojem se u Calaisu 2015. formirala tzv. Džungla, izbjeglički kamp apokaliptičnog izgleda, poput onoga u kojem je Viktor Goraya upoznao Daniela. Macron je obavijestio Sunaka kako je Francuska i dalje EU, te kako bi se o bilo kakvom takvom dogovoru trebalo pričati u Bruxellesu. Iz Bruxellesa, resorna povjerenica zadužena za migracije Ylva Johansson, javila je Westminsteru da je njihov zakon protivan međunarodnom pravu i da to baš ne može tako.
Sama Europa i dalje ni sama ne zna što bi kako s izbjegličkim pitanjem, migrantskom i politikom azila, a geopolitički jasno, nakon što je s Libijom potpisala sporazum o opskrbi plinom, talijanska premijerka Meloni tvrdi kako je za porast broja izbjeglica na Sredozemlju pak kriv Wagner i ruski utjecaj u Sahelu. Karte se na vjetru nisu slagale najbolje za Rishija Sunaka i njegovu vladu. No bura je udarala na male refule dok nije udario onaj najjači, finalni penal tako jako da se u bastionu nepristranog izvještavanja prodrmalo kao u doba Brexita.
Za one koji sve ove dane nisu pročitali nijedan tekst o slučaju o kojem govorimo, Gary Lineker, legenda engleskog nogometa i voditelj najpopularnije nogometne emisije na britanskom javnom servisu, usporedio je Sunakov zakon i retoriku prema migrantima s nacističkom Njemačkom. BBC-em kažu upravljaju ljudi bliski Konzervativnoj stranci, te je tvit poznatog nogometaša koji kao vanjski suradnik vodi najpopularniju emisiju o nogometu, doveo do Linekerove suspenzije iz programa zbog kršenja smjernica objave sadržaja na društvenim mrežama.
Kalif umjesto kalifa uvijek svatko želi biti, pa tako i rukovodstva javnih televizija, uglavnom i često u zemljama autoritarnih obrisa reagiraju i prije no što migne vlast ili reagiraju uz znak vlasti pa čekaju. Javnost možda bude uz njih. No ono što je britanska javnost pokazala u slučaju Lineker, pokazuje kako sve lađe još nisu potonule iako je svakog dana sve više mrtvih u različitim morima svijeta.
Migrantskim sudbinama se u olovnim geostrateškim vremenima manipulira i potkusuruje, temelj međunarodnog prava ruši se ne samo od strane autokratskih agresora, nego u strahu i političkoj sebičnosti i u kolijevkama demokracija, u državama koje je migracija na valu kolonijalizma izgradila. Moralno propitivanje takve prošlosti, ono što perfidno radi Putin želeći promijeniti javni diskurs globalnog juga ne pridonosi pravoj raspravi. Onoj koja će morati uslijediti tijekom aktualne krize ili nakon nje, ako Zapad ili liberalna demokracija opstanu i žele opstati u novonastalim okolnostima.
Prava rasprava oko jednakosti, jednakih šansi i budućnosti europskih država i globalnih normi morat će se povesti kad-tad. Klica onoga čemu bismo svi kao bića koja još uvijek žive u slobodi trebali težiti leži upravo u tvitu koji je Lineker objavio nakon tjedna mučne tišine i rasprave oko BBC-jevog postupka i čekanja rješenja.
“Koliko god teški bili proteklih nekoliko dana, to se jednostavno ne može usporediti s potrebom da napustite svoj dom od progona ili rata kako biste potražili utočište u dalekoj zemlji. Dirljivo je vidjeti empatiju prema njihovoj nevolji od mnogi od vas. Ostajemo zemlja pretežno tolerantnih, gostoljubivih i velikodušnih ljudi,” napisao je Lineker nakon što mu se BBC ispričao, te objavio kako će revidirati pravila o korištenju društvenih mreža.
Manjak samopouzdanja BBC-a dogodio se s Brexitom. Pravilo nepristranosti primijenjeno je u slučajevima kada su pred auditorijem sjedili i u kameru govorili ljudi koji su svjesno lagali. Laž je uzeta kao druga strana u raspravi. No to nije bio samo slučaj s BBC-em. Svijet se mijenja, svijet se promijenio. Javnost se mijenja ili se promijenila. Javnost koordinira Elon Musk koji svima govori da je novinarstvo bez veze i da su svi svoji urednici i da je svačije mišljenje jednako važno. Javnost više nema stručnost, hijerarhiju. To je po novoj artikulaciji „dirigirana stvarnost“ kojom su nas „zarobljavali“. A sada svi sve znamo i svi na sve imamo pravo.
Tako valjda i vlada ima pravo donijeti zakon koji je protivan međunarodnom pravu. Kada to na Twitteru napiše nogometaš koji vodi najgledaniju emisiju o najpopularnijem sportu na svijetu na Otoku koji je za Brexit glasao upravo temeljem lažnih podataka podastiranih u medijima i kroz društvene mreže shemom Cambridge Analytice i ostalim uporabljenim metodama Dominica Cummingsa i svih koji su sudjelovali u pokretu „Take Back Control“, onda je normalno da se tlo zatrese. Kakav jezik se treba objavljivati kada se analizira vlast, njezina politika? Kakvi trebaju biti mediji, kakva njihova pravila u smjernice u dobu ludila, manipulacija, utjecaja svega na sve i ničega na ništa?
Možda je Linekerova usporedba s nacističkom Njemačkom promašena. Možda je za britansku vladajuću političku javnost mogao usporediti ono što se događa s 1905. i tadašnjim britanskim zakonom o strancima koji je zabranio ulazak u zemlju siromašnima i Židovima iz istočne Europe. Ili s brodom St. Louis koji je do obala SAD-a doveo oko 900 Židova 1939. no ulazak u zemlju im je uskraćen, vraćeni su u Europu i većina ih je u ratu ubijena.
Usporedbi je puno. Jučer, danas, sutra. Nitko ne želi biti uspoređivan s najgorim u povijesti.
Javnost koja je uništena naplavinom zla, upravljačima i vlasnicima društvenih mreža koje nikako nisu uređivani mediji nego neartikulirani, ali vrlo kontrolirani prostor generiranja kaosa, treba naprosto više Linekera. Ako to već više ne mogu mediji i novinari. Ako svatko ima svoj medij i novine. Ako je svatko medij i svoja istina. Ako živimo u paralelnim stvarnostima, gdje se čuvaju pravila nečega čije vrijeme je prošlo i što kao da samo na papiru još predstavlja javnost, javni interes, kao javna televizija.
Nepristranost nije davanje prostora laži. Audiatur et altera pars nije staviti Hitlera naspram Martina Luthera Kinga. Javna televizija ne štiti vlast i vladu. Interes javnosti je znati kako se predloženi zakon britanske vlade o uskraćivanju međunarodne pravne zaštite ljudima u nevolji kosi s međunarodnim humanitarnim pravom. Britanski nogomet, koji je bio poprište užasa, nasilja i refleksije povijesti i vremena u kojem se razvijao, danas s obzirom na rukovodstvo postaje bastion onoga što bi globalni sport, ali i globalna javnost u ružnim vremenima trebala biti. Ono što bi javne televizije, upravo nepristrane, ali na braniku vrijednosti, pravne države, kontekstualizacije politike, trebale biti.
Kada je Gareth Southgate najavio kako će engleski reprezentativni nogometaši klečati na početku utakmice kako bi pokazali svoj stav protiv rasizma, nejednakosti i mržnje, kao da je prejudicirao što će tri njegova prvotimca Marcus Rashford, Bukayo Saka i Jadon Sancho doživjeti nakon što su promašili penale u ključnoj utakmici Europskog prvenstva. Opći rasistički linč doživjela su tri nogometaša koji su na ruletu kaznenih udaraca „promašili ceo fudbal“ satirani su samo zato što su crni.
Rashford koji je bio nacionalni heroj tijekom pandemije kada je siromašnoj djeci u potrebi organizirao cijeli model dostave hrane. Empatija u zajednici na steroidima. Model društva kakav trebamo i čekamo.
Ke Huy Quan, dobitnik Oscara za sporednu mušku ulogu kao četverogodišnjak usred rata u Vijetnamu brodom je s obitelji pobjegao iz zemlje. Proboravio je godinu dana u izbjegličkom kampu u Hong Kongu da bi preko sheme prihvata izbjeglica s osam godina doselio u SAD, a uskoro postao filmska zvijezda ulogama u Indiani Jonesu i Gooniesima. U danu dodjele Oscara pred Los Angelesom potopio se brod s izbjeglicama iz Latinske Amerike.
Bi li stvarni Ke ili izmišljeni Viktor na koncu dobili šansu ili je imali u svijetu kojim hodamo ili prema kojem kročimo, bit će, osim borbe za vrijednosti i pitanje borbe za javnost i javno mišljenje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare