Pročitajte novu kolumnu Ivane Dragičević.
Novi izvještaj Europske komisije o kulturi i demokraciji, pokazao je i dokazao ono što je znano i poznato otkad je definirano u doba antičke Grčke, da sudjelovanje građana u kulturnim aktivnostima ima pozitivan utjecaj na njihov građanski i demokratski angažman te na socijalnu koheziju, neovisno od socio-ekonomskog porijekla ili obrazovnog statusa.
Nadalje, u izvještaju piše kako „kulturne aktivnosti imaju snažnu emotivnu, izražajnu i suradničku dimenziju koja stvara prostore za dijalog, društvena okupljanja, dijeljenje i slavljenje socijalne interakcije i suradnju“.
Iskreno, zbog utvrđivanja očiglednog sam se nasmijala nakon što sam pročitala cijelo izvješće, a odmah zatim i zapitala u kakvom mi to svijetu i na kakvom kontinentu živimo, kada je potrebno nanovo tkati socijalno tkivo i utvrđivati ono što čini to društveno tkanje. Kada sam bila dijete malo sam znala o političkim sustavima, demokraciji, autokraciji, ali u svijesti i u kasnijim djelima su mi ostale osnove tog obaveznog odlaska u kazalište, kino i na koncerte. Htjeli-ne htjeli to je bio dio školovanja, na te predstave išli su oni čiji roditelji nikad nisu, išli su oni koji su kasnije u životu postajali liječnice ili direktori, vodoinstalaterke ili kuhari. Svatko je o tome što je vidio ili čuo imao obavezu izraziti se, razgovarati, pisati. Svi su mogli imati mišljenje i stav, jer umjetnost to omogućava. Dopušta samo osjećaj, ne kažnjava i ne osuđuje ako izostane analiza.
Ne moraš biti Ursula von der Leyen ili Josip Broz Tito da shvatiš kakvu ulogu kultura ima na zajednicu, koliko u tumačenju zbilje i odnosa znači neki fiktivni junak ili antijunak te koliko su drugačije i participativnije društvene spone koje u sebi imaju tu davno opisanu i od Aristotela definiranu katarzu. Na tom putu, kao i na putu jačanja zapuštene demokracije i participacije, ta ista kultura u svim svojim raznorodnim oblicima u današnje multimedijalno doba, mora tražiti teme koje korespondiraju s ljudima, načine tog okupljanja i suradnje koji udaraju u srca i u glave, kultura danas mora biti relevantna, aktualna, autentična. Možda će neki u umjetnosti bježati od aktualnosti i tražiti opet „samo nešto lijepo“. Ako je lijepo ono što budi bilo kakakv osjećaj, a ne služi samo za tupi eskapizam, dat ću mu u ovo gluho i glupo historijsko doba koje poziva na akciju, prolaznu ocjenu.
Vikend za nama na globalnim kino blagajnama bio je vikend s najvećom zaradom od prije početka pandemije. Dva filma, puštena u opticaj u istom danu globalno su premašila pola milijarde dolara, Barbie je zaradila duplo više od Oppenheimera. U to je li takva belosvjetska navala u kino dvorane dio komodifikacije apokalipse o kojoj piše Srećko Horvat, neću ulaziti, no činjenica je da je apokalipsa oko nas pogodila žicu koja je aktivirala otklon od kućnih streaming servisa i inicirala potrebu da se anksioznost trenutka, nakon pandemijske zatvorenosti, po prvi put ovako masovno podijeli s drugima, ako ništa, onda barem u mraku kino dvorana diljem svijeta. Inflacija tekstova o fenomenu Barbenheimer, inflacija filmskih kritika, osvrta i analiza. Malo koji od njih pisao je o emociji koja se artikulirala iza kino zarade, o emociji koja je navela brojne žene na plač tijekom gledanja Barbie ili mnoge da zbog preplavljujuće i bolne nelagode, napuste dvoranu tijekom Oppenheimera.
I Barbie i Oppenheimer (samo) su filmovi. I kao filmovi, pogotovo kao mainstream filmovi, su dobri i inteligentni i potrebni. Teško i bremenito vrijeme nejednakosti i nesigurnosti u kojem živimo traži hrabrost. A hrabri su i pisci i redatelji oba filma. Svijet kojem nad glavom visi nuklearna katastrofa, treba ideju katarze, treba junake, treba ih i svijet kojem nad glavom visi slom liberalne demokracije, bez koje, vidjeli smo u Kini i Rusiji, taj u oko nam kao trn u svakoj analizi usađen kapitalizam – može nastaviti živjeti bez ikakvih problema.
U globalnim medijima proteklog tjedna zbog zasjenjenosti Barbenheimerom izostali su tekstovi i analize o pismu koje su glavnom tajniku UN-a i predsjedniku Svjetske banke uputili veliki svjetski ekonomisti poput Josepha Stiglitza, Danija Rodrika i Thomasa Pikettyja, a na listi dvije stotine potpisnika našli su se i Ivo Josipović i Jadranka Kosor.
„Živimo u vremenu iznimno visoke ekonomske nejednakosti. Ekstremno siromaštvo i ekstremno bogatstvo simultano su rapidno narasli prvi put u 25 godina. Između 2019. i 2020. globalna nejendakost rasla je brže no ikada od Drugoga svjetskog rata. Najbogatijih deset posto populacije trenutno posjeduje 52 posto globalnog dohotka, a siromašnija polovica globalne populacije zarađuje njegovih 8 i pol posto. Milijarde ljudi suočile su se visokim cijenama hrane i glađu dok se broj milijardera u prošlom desetljeću udvostručio.“
Potpisnici stoga od čelnih ljudi dvaju institucija kojima su pisali traže da se obzirom na totalno ignoriranje ciljeva održivog razvoja, a vezano na zajedničku globalnu transformaciju ekonomije prema klimatski neutralnoj, krene u detaljnu analizu nejednakosti nacionalno i globalno uključujući široki politički konsenzus i nove metode analize globalne distribucije bogatstva. Aktualni način procjene napretka u borbi protiv nejednakosti ne uzima u obzir koncentraciju dohotka i bogatstva među superbogatima. „Znamo da tako visoka nejednakost podriva sve naše društvene i okolišne ciljeve. Korodira našu politiku, uništava povjerenje, obogaljuje naš kolektivni ekonomski prosperitet i slabi multilateralizam. Također znamo da bez oštre redukcije nejednakosti, zajednički gol okončanja siromaštva i sprječavanja klimatskog kolapsa bit će u jasnom sukobu.“
Prije pet godina u svojoj knjizi Nejednaki pisala sam o svijetu kojeg sam upoznavala godinama i koji u svojim nejednakostima može i mora naći budućnost, ali te nejednakosti ne mogu biti nejednakosti mogućnosti. Netretirana i akcelerirana dohodovna nejednakost udaljuje, uništava, stvara anksioznost, pobunu, postaje plodno tlo za razvoj najgoreg, ilustriranog historijskom parafrazom na koricama moje knjige. Nakon Nejednakih, doći će Nesigurni. Baš onako kako govori i novi strateški dokument koji je objavio glavni tajnik UN-a, a ostao je u sjeni kino uspješnica proteklog tjedna.
Naziv mu je – Nova agenda za mir.
„Razdoblje poslije Hladnog rata je završilo i krećemo se prema novom svjetskom poretku i multipolarnom svijetu (…) mogućnost globalne devastacije, bilo od nuklearnog naoružanja, klimatskih promjena, rata, pa čak i tehnologije, trče rame uz rame, opipljive su i rastu. Članice UN-a morat će pronaći novi način zajedničkog rada unatoč velikom nepovjerenju koje je zavladalo međunarodnim odnosima (…) Za milijune ljudi izvor razočaranja je u strahotama gladi, raseljenja, nasilja. Nejednakosti i nepravde unutar društava i između nacija omogućavaju nove patnje. Posijali su nepovjerenje u multilateralna rješenja i unapređivanje ljudskih života i ojačali pozive za novim oblicima izolacionizma. Dok se planet zagrijava, marginalizacija raste, konflikti divljaju, mladi ljudi diljem svijeta bez ikakvih su iluzija o svojoj budućnosti. Izbor pred nama je jasan. Ako korist međunarodne suradnje ne postane opipljivija i ako države ne uspiju prevladati kompetitivnosti i prijeći preko sadašnjih razlika i ne uspiju pronaći pragmatična rješenja za globalne probleme, ljudska patnja će narasti.“
Guterresov dokument navodi ekstenzivan set preporuka koji prepoznaje međusobno povezanu prirodu svih tih izazova na temeljima UN-a – povjerenju solidarnosti i univerzalnosti. Među preporukama našla se i paradigma kojm bi se spriječile sve forme nasilja, u njoj je, osim fokusa na ljudska prava, medijaciju i stvaranje socijalne kohezije istaknuta svrhovita participacija žena u procesu odlučivanja. U središtu drugog seta preporuka novi su oblici ratovanja, koji se samo nadovezuju na nekada ograničavanu borbu u nuklearnom naoružanju, a sada rasplamsanu tolikim intenzitetom, da boli sama pomisao na realizaciju.
Filmovi ne mijenjaju svijet, no tjeraju na razmišljanje, otvaraju nam zatvorena ili neznana vrata, pomažu na način na koji možda ne može nešto drugo. Ako su aktualni i relevantni i ako potaknu emociju, oni su, kako nam kaže eto i na početku spomenuta studija, korisni.
Oppenheimer nikako nije bio Prometej jer vatra koju je „oteo“ bogovima nije donijela dobro svijetu, nego vječni strah koji se protegnuo na novo stoljeće. Oppenheimerovo iskustvo, život i zapisi, vrijedni su promišljanja i mimo filma. Svakome bih preporučila iznimnu seriju njegovih eseja i predavanja, sabranih u knjizi „Otvoreni um“, objavljenoj 1955. U njoj je za ono o čemu pišemo i razmatramo danas iznimno aktualan i važan posljednji, ispis predavanja na Columbiji 1954. „O izgledima umjetnosti i znanosti“. Zašto je to Oppenheimerovo „otvoreno“ o kojem govori bitno u današnjem skučenom svijetu nepovjerenja o kojem pišu i potpisnici pisma o nejednakosti i Guterres u planu za globalni mir? „Neophodan element u davanju značenja dostojanstvu čovjeka i u omogućavanju donošenja odluka temeljem iskrenog uvjerenja jest otvorenost čovjekova uma i otvorenost kojeg god medija dostupnog za suradnju ljudi, slobodnom od ograničenja, slobodnom od represije i slobodnom od možda najustrajnijeg od svih ograničenja – onog statusa i hijerarhije.“
A to ograničavajuće doba statusa i hijerarhije, o kojem Oppenheimer okružen muškarcima u Los Alamosu, nije ni sanjao, ruši se danas zaglušujućom bukom.
U prvoj sceni filma Barbie, parafrazi Kubrickove Odiseje, poput čovjekolikih majmuna koji rasparčavaju kosti neke praživotinje, djevojčice se igraju s lutkama koje imaju oblik beba. Obelisk koji s neba pada uz Straussovu „Tako je govorio Zaratustra“, u pink filmskoj verziji biva Barbie, prva lutka u povijesti koja je dobila oblik žene. Tresak je zaglušujuć’ i izaziva…pa, ako ništa, pobjedu na kino blagajnama. Ako apokalipsa nije uništenje, nego otkrivenje, onda nam je, ako ništa, filmski vikend s basnoslovnom zaradom pokazao kako su ljudi možda ipak spremni potrošiti nešto na svoju budućnost. Nadam se da su im rizici jasni, pa je onda možda u stvarnom svijetu i uzmu u svoje ruke.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!