U nekoj emisiji javnog televizijskog servisa prije koji dan, jedan je europarlamentarni zastupnik govoreći o temi migracija kao ključnom izazovu za budućnost, izgovorio rečenicu: "Vrijeme je da preuzmemo kontrolu."
Koliko su god migracije ozbiljna i goruća tema već barem desetljeće, otkad su zemlje članice Unije u intenzivnom razdoblju od 2013. do 2015. osvijestile što se događa u svijetu oko Europe same, nisam mogla ne nasmijati se onome što sam čula. Take back control, preuzmimo kontrolu, ključni slogan Brexita, našao se, slučajno ili namjerno, u epicentru, ovaj put, novog europskog migracijskog narativa, ali i politika. Slogan stvoren u PR laboratoriju stratega Brexita, Dominica Cummingsa, bio je namijenjen ne bi li britanskim zapostavljenim glasačima, kojima se pričalo da dolaze drugi da ih zamijene, utjerao strah u kosti. Kao što znamo, slogan je upalio, Britanci su napustili Uniju i mislili da su preuzeli tu kontrolu jednom za svagda. Od referenduma, mijenjale su se konzervativne vlade, ali ni Theresa May, Boris Johnson, niti Liz Truss ili Rishi Sunak nisu uspjeli ostvariti svoj plan. Spriječiti ljude da dolaze, regulirati migracije, preuzeti kontrolu. Brodovi su i dalje stizali preko kanala, ljudi su ginuli, a ideja o izmještanju lokacije za tražitelje azila ni manje ni više nego u zemlju najgoreg genocida druge polovice 20. stoljeća, Ruandu, činilo se, i dalje se čini, kao neki loš filmski scenarij. No, stvarnost je čudnija od fikcije, a preuzimanje kontrole, desetljeće nakon velike izbjegličke krize, u jeku trećeg svjetskog rata, postaje evo i europski slogan uoči formiranja nove Europske komisije na čelu s Ursulom von der Leyen, čiji povjerenici će biti ispitivani u EU parlamentu u prvom tjednu studenog. Uoči današnjeg Europskog vijeća, gdje će na dnevnom redu svoje mjesto naći i migracije, jasno je da se fronta novog europskog migracijskog slogana proširila i da osim Viktora Orbana sada uključuje većinu država članica EU-a. “Centar se drži”, uskliknula je nakon EU izbora Ursula von der Leyen. Pitanje je kakav to centar Europa ima usred geopolitičkog kaosa bez presedana od kraja Drugog svjetskog rata. Netom uoči izbora, uz protivljenje Orbanove Mađarske i Tuskove Poljske te apstinenciju još pokoje zemlje, u Europskom je parlamentu napokon izglasan Pakt o migracijama i azilu koji se krojio cijeli prvi mandat Von der Leyen. No, već je s potezima koje gledamo posljednjih tjedana, od novih uvođenja policijskih kontrola na granicama između pojedinih država, do ukidanja prava na azil, jasno da je nervoza velika. Iako jedan blok država, predvođen Španjolskom traži da se novousvojeni Pakt odmah počne primjenjivati, druge, na čelu kojeg su i tri najveće EU ekonomije traže posebni legislativni okvir koji će regulirati proces deportacija. Ubrzanje procesa deportacija, osim u predizbornom programu Europskih pučana, smjernicama nove Komisije, našlo se pak i u pismu 17 europskih država, među kojima i Hrvatske. Nalazi se prijedlog o hitnoj legislativi za ubrzanje deportacija također i u nacrtu zaključaka Europskog Vijeća koji su procurili. To, kako bi rekli briselskim rječnikom, jačanje momentuma za preuzimanje kontrole ima i svoje realno uprizorenje. Sastanak Europskog vijeća događa se samo dan nakon što je s talijanskih do albanskih obala doplovio brod imena Libra, koji je u prvi detencijski centar za off-shore procjenu zahtjeva za azil, doveo 16-orica muškaraca, desetorica Bangladešana i šestorica Egipćana. Meloni je s albanskim premijerom Edijem Ramom dogovorila ovaj aranžman, a prije no što je prvi brod zaplovio, sama je sebe pohvalila u talijanskom parlamentu, nazvavši dogovor Rima i Tirane – modelom koji svi trebaju slijediti. Ni manje ni više, za posjeta Italiji, pohvalio ju je i britanski socijaldemokratski premijer Stramer te ubacio koji milijun u kasu outsourceanja migracija. Dok valjda i on ne upogoni tu Ruandu.
Inovacija postfašističke premijerke, kako je zove francuski dnevni list Le Monde i dogovor s vodstvima Tunisa i razorene i podijeljene Libije, nije ništa drugo no kopija modela koji smo već imali i koji je propao. Onog kojeg je Silvio Berlusconi uglavio s Gadafijem. Plaćanje da, kako je to nekad davno vrlo “slikovito”, opisao libijski smaknuti pukovnik, “zadrže crni val od slijevanja prema Europi”. Bilo je to još prije velike destabilizacije Sredozemlja, arapskog proljeća, ratova i povezanih demografskih, geopolitičkih, klimatskih i svakih drugih predvidivih trendova. Još 2018. kad je rotacijsko EU predsjedanje držala Austrija, kojoj je u novoj Komisiji dodijeljen resor migracija, na summitu u Salzburgu, sjećam se kao danas, Donald Tusk, tada predsjednik Europskog vijeća, rekao je maltene da ima dogovore s nekim državama (nije pjevao), da outsourcea centre za prihvat u sjevernoafričke države. Egipatski predsjednik al-Sisi s gnušanjem je odbio takvo što, kao što su to 2015. u doba najveće krize i tzv. balkanske rute, isto odbile i države Zapadnog Balkana, bila sam i na tom summitu u jesen 2015. u Bruxellesu kada ih se gnječilo. Nedugo zatim, postignut je sporazum s Turskom. Erdogan je ne malo puta, kao u davna vremena Gadafi, prijetio Europi “puštanjem migrantskog vala”. Ljudi i njihove sudbine postale su tako ulozima u vrijeme vječnog rata, gdje se, kako piše Mark Galeotti, sve pretvara u oružje.
Može li Europa preuzeti kontrolu? Već spomenuti Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća tijekom Junckerove komisije, vratio se na poljsku političku scenu kao premijer i pronositelj demokratskih proeuropskih vrijednosti za razliku od na izborima poražene desničarske stranke Pravo i pravda. No, Tusk je po pitanju migracija odmah stao uz Orbana, a evo proteklog vikenda, suspendirao je pravo na azil za one koji dolaze iz Bjelorusije jer, rekao je svojoj javnosti i začuđenim koalicijskim partnerima, Putin preko migracija vodi hibridni rat. I njegovi prethodnici iz Prava i pravde, kao i Orban, bili su novčano kažnjavani zbog kršenja vladavine prava. Orban je dobio milijunsku kaznu upravo zbog kršenja pravila o azilu. Ali, vrijeme se mijenja, sada je došlo ono za preuzimanje kontrole.
Sjetimo se scena s poljske granice tijekom pandemije, ali i nedugo uoči početka rata u Ukrajini, kada su naoružani vojnici, bodljikava žica i suzavac branili ulazak ljudima, koje je, govorilo se i tada, Putin slao preko Bjelorusije prema Europi. Slike su to i koje smo gledali na početku 2020. uoči pandemije na grčko-turskoj granici koju su helikopterom nadlijetali čelnici EU-a, uz pratnju grčkog i hrvatskog premijera, s obzirom na to da je službeni Zagreb tada koordinirao predsjedanje Vijećem EU-a. Migracije i pravo na azil dio su hibridnog rata, kažu nam i danas. Finska je u potpunosti zatvorila granicu s Rusijom i nikoga ne pušta preko, tri baltičke države ostavile su otvorenom mogućnost da učine isto. Ruska prijetnja je, kažu, previsoka. Sve se pretvara u oružje, moramo preuzeti kontrolu. U ciklusu preuzimanja kontrole, borbe hibridnih i vrlo stvarnih krvavih ratova (danas će ukrajinski predsjednik upravo EU glavešinama predstaviti svoj “Plan pobjede”, a zbog rata na Bliskom istoku lideri će se u zaključcima pozvati na svijet baziran na pravilima kojima je u srcu UN-ova povelja), gube samo oni koji su u ovom svjetskom kaosu, zaista zaslužili pravo na azil. Oni kojima zaista jest potreban svijet baziran na pravilima. Oni kojima je potrebna i povelja UN-a i Deklaracija o ljudskim pravima. Oni koje se progoni zbog vjere, boje kože, političkog opredjeljenja, oni koji bježe od ratova, traže neku vrste međunarodne zaštite i dostojanstven život. Bjeloruska ili ruska opozicija, LGBTQI osobe iz Ugande, samohrane majke bez prihoda iz Burundija koje su ostale kao roblje na libijskim obalama ili u centrima za prihvat nakon bombardiranja Libanona. Neki ne mogu doći do te europske granice i da hoće, oni koji su zatvoreni u pojasu Gaze bez šanse da odu igdje. Civili ne mogu na izraelski teritorij, Egipat ne dopušta ulazak na svoj na kojem je dvadeset kilometara duboka zona zabrane ulaska i potpune kontrole. Mogu li čamcima zapoloviti kao oni brojni drugi koji su uspjeli ili se utopili? Ne. Oni su na moru kojim ne mogu ploviti. Njima će se, pretpostavljamo outsourceano, baviti i novi komisijski resor Dubravke Šuice za Mediteran. Ako je Europski parlament potvrdi.
Gube i oni koji bi u normalnim okolnostima i aktivnoj politici povećanja europske konkurentnosti zbog debilizirajućeg učinka negativnog demografskog trenda mogli naći svoje mjesto na europskom tržištu rada, ne samo kao vozači bicikala za dostavu hrane, nego i kao inženjeri ili klimatolozi, oni koji bi tu nedostatnu europsku inovativnost doveli na neku željenu razinu opstanka i održive budućnosti.
Od politike otvorenih vrata i onog poznatog Merkeličinog – Wir schaffen das! (Možemo mi to) pa do novoeuropskog – Take back control, toliko je puno, a toliko malo toga. Demografska europska perspektiva ista je, geopolitička se toliko zakomplicirala da svaki pogled izvan granica plaši, a svaki scenarij unutar naših granica jednadžba je s previše nepoznanica da bi se tako lako moglo mlatarati parolom o uspostavljanju kontrole. Ta Europa u kojoj se želi zadržati kontrolu i bije hibridni rat, teško se mijenjala godinama prema vanjskim okolnostima. U Europskom ili nacionalnim parlamentima, pogotovo u državama u kojima demografija i ekonomija to zorno pokazuju, nema ili je neznatno politički reprezentirana neka druga skupina osim dominantne nacionalne. Nema jednakih šansi za zaposlenje onih koji su došli izdaleka i već su treću generaciju europski državljani. I dalje nema dogovora s trećim zemljama o aplikacijskim centrima za vize, nekoj vrsti burze rada, odnosno puta prema reguliranim i potrebnim legalnim migracijama. Malo su važni apeli onih koji se u tom svijetu baziranom i dalje na povelji UN-a i dalje zalažu za nečija ljudska prava. Tko im je kriv kad dolaze iz dijelova svijeta u kojima se ne zna uspostaviti kontrola. U frižideru punom hrane i svjetlosti, koji se nekada zvao Europom, i vabio je svojim vrijednostima i slobodom, onim što su, govorilo se, europske vrijednosti, sve je manje namirnica s valjanim rokom trajanja, a pogona za litijske baterije u nekom haaškom ili bilo kojem europskom dvorištu nema previše. Skrojene parole namijenjene političkim opstancima u određenim kontekstima malo kome koriste. Ponajmanje samoj Europi, koja nikako da javno kaže da bi i ona sama neki novi svjetski poredak. Koji bi izgledao kao neki stari, u kojem je imala kontrolu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!