U svom govoru pred Europskim parlamentom u srpnju ove godine, kada je tražila povjerenje za drugi mandat na čelu Europske Komisije, Ursula von der Leyen obećala je da će imenovati novog povjerenika za Sredozemlje.
Ideju je u preliminarnim razgovorima o novoj EU strateškoj agendi među premijerima zemalja članica Unije, na konzultacijama u Zagrebu u studenom prošle godine, iznio malteški premijer Robert Abela. Ulogu novog povjerenika objasnila je Von der Leyen ljetos prije svega kroz okvir sigurnosti, kao ključne odrednice nove Komisije, te migracija, naglasivši da Unija treba razvijati sveobuhvatna partnerstva s južnim susjedstvom i upravljati migracijama na strukturiraniji način. „Sredozemlje je regija koja treba dobiti nepodijeljenu pažnju jer je budućnost dvije sredozemne obale jedna.“ Tako je govorila Von der Leyen na početku ljeta, a u turbulentnom rujnu u kojem su Europljani gubili živote u bujičnim poplavama, uz optužbe za vođenje Komisije čvrstom rukom i netransparentnost prema Parlamentu u informiranju oko novih resora Komisije, u Strasbourgu je napokon predstavila kandidate za povjerenice i povjerenike, provoditelje nove europske petoljetke, prema objavljenim političkim smjernicama.
Samo jedan resor nazvan je jednom rječju – Mediteran. Pojam čije je značenja filigranski, svevremenski, precizno, raskošno, opisao autor vjerojatno najboljeg suvremenog djela o Sredozemlju, Predrag Matvejević. U Mediteranskom brevijaru, među ostalim piše: „Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kulture. Njemu ne pristaju mjerila uža od mediteranskih. Iznevjerujemo ga prilazeći mu sa stajališta evropocentrizma, kao isključivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, promatrajući ga s gledišta panhelenskog, svearapskog ili sionskog, sudeći o njemu s položaja bilo kakva partikularizma, etničkog, vjerskog ili stranačkog. Sliku Mediterana izobličavali su fanatični tribuni i pristrani egzegeti, učenjaci bez uvjerenja i propovjednici bez vjere, službeni ljetopisci i prigodni pjesnici. Države i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zakonodavci dijelili su na sve načine prostor i ljude. Unutrašnje veze odolijevale su podjelama. Mediteran je više nego pripadnost.“
Što dakle nakon stoljeća i stoljeća Sredozemlja kao kolijevke Europe, sjecišta kultura, rodnog mjesta monoteističkih religija, najzdravijih poljoprivrednih kultura, prostora kroz koji su prolazile najznačajnije trgovačke rute, mjesta začetka filozofske i političke misli, mjesta krvavih sukoba, znači ta pripadnost?
Što 2024. godine znači to da je budućnost dvije sredozemne obale ili svih njih – jedna?
O svemu onome što je to Sredozemlje u ovom stoljeću postoji, iskreno se nadam, vrlo plastično sjećanje svih nas iz zemlje Mediterana kakav je nekad bio, a ne znamo hoće li ikada više biti. Sjećanje koje može suštinski razumjeti probleme s kojima se susrećemo danas i izazove kojima gledamo u oči svakoga dana i osvješćujemo da su već tu, a ne u nekoj imaginiranoj dalekoj budućnosti.
Moje je sjećanje Mediterana ono iz prve ruke, ne samo iz njegovog najplićeg dijela, Jadrana, kao praunuke nekadašnjeg gradonačelnika jednog otočkog grada i veletrgovca vinima, kćeri onoga iz zaleđa plodnog rječnog estuarija punog agruma koji se cijeli život predano bavio tim mediteranskim prostorom, već i sjećanje iz prve ruke sa svih ostalih obala Sredozemlja. Onih kojima sam hodala i plovila više od četvrt stoljeća rada, zanimanja i shvaćanja svijeta. Sjećanje obala Sjeverne Afrike tijekom arapskog proljeća, prije i poslije pobune potentne mnogobrojne mladosti koja je željela sve, a dobila ništa. Ono različitih razvojnih, migrantskih, ekonomskih, energetskih, mirovnih paktova europskih lidera s onima s južne sredozemne obale, pa propasti istih. Sjećanje država južne i istočne mediteranske obale u kaosu, ratovima, obala u vječnom strahu od terorizma, nesnošljivosti prema nekadašnjim kolonijalnim vladarima, koju sam vrlo plastično osjetila u Alžiru. Sjećanje obala slobode Tel Aviva i Bejruta u kojem danas eksplodiraju mobilni uređaji koji služe za komunikaciju. Obala Gaze, pradomovina feničkih brodara, nosi sjećanje zatvorene obale bez mogućnosti da se igdje s nje otplovi. Sjećanje plinskih polja pred obalama Izraela ili podijeljenog Cipra. Ono užarene Malte, otoka križara Ivanovaca na kojoj od bombe pod autom u 21. stoljeću gine istraživačka novinarka. Sjećanja pustinja koje oplakuju valovi, požara i suša, olujnih nevremena i bujičnih poplava, ono u kojem jedan život ne vrijedi kao drugi. Obala nenaseljenih zimi, a prekrcanih ljeti. Sjećanje potopljenih gumenih čamaca, prsluka za spašavanje i bodljikave žice. Sjećanje otoka koji geološki pripada Africi, a geografski je najjužnija europska točka. Sjećanje obale koja znači spas, sjećanje groblja brodova, sjećanje Lampeduse.
Teško je znati i pamtiti, sjećati se i predosjećati. Gledati kako mogući trenutak za put prema boljem sutra odlazi u propast.Trenutak kada se stvara Unija za Mediteran, nestaje u sirijskoj pobuni protiv Assada koji je netom prije bio počasni gost francuskog predsjednika na Dan pada Bastilje. Gledati valove koji zapljuskuju te obale tako blizu, a tako daleko. Pratiti britansko-francusku intervenciju u Libiji pa smaknuće Gadafija. Doživjeti tu 2015. godinu, ljude koji dolaze na velika vrata koja otvara Erdogan. Gledati marširanje vojnika Islamske države na libijskim plažama kraj ventila naftovoda koji vodi prema Europi. Gledati silovane afričke žene u zatvorima, koje se nakon što su toliko izmučene da ne mogu više biti korisne ni kao roblje, bacaju u čamce koji plove k južnim obalama Europe. Gledati sve summite Europske i Afričke Unije pa i onaj posljednji koji se dogodio tjedan dana prije početka ruske agresije na Ukrajinu, kada je Ursula von der Leyen govorila da smo jedno i da ćemo krenuti s ravnopravnim partnerstvom i kapitalnim infrastrukturnim investicijama, a tadašnji lider Afričke unije, Macky Sall, odgovorio joj je kako Afrika napokon zaslužuje poštovanje. Kada smo dakle upravo u veljači 2022. zaključili da su tu dvije Unije, ali jedna zajednička vizija do 2030. skoro pa jedna duša, a nas dvoje, samo tjedan dana nakon tog summita, Putin je donio konačnu odluku da promijeni tijek povijesti i da zakorači ne samo u ukrajinsku dušu i europsku dušu do kraja, već posljedično i u dušu Afrike. Da u toj svojoj strategiji promjene svijeta, sije narativ o zlom kolonijalnom zapadu, da mijenja režime, da se na ulicama Bamaka i Niameya pale francuske, a uzdižu ruske zastave, da postavlja nove predsjednike i izvodi vojne pučeve. Da uz kineske infrastrukturne projekte zaokružene strategijom Jednog pojasa jednog puta, ruska ideološka matrica nalazi na plodno tlo u mladim mozgovima kontinenta koji nikada od svog sjevernog susjeda nije dobio pravu šansu na tim, jednakim osnovama.
Ursula von der Leyen svakom je od novih povjerenika, koji još moraju proći saslušanja pred odborima Europskog parlamenta napisala pismo u kojem ih je obavijestila što će to točno raditi. Povjerenici kojoj je namijenila resor od jedne riječi, a s toliko puno značenja, napisala je da će se taj resorni Mediteran nalaziti pod
nadzorom dvije potpredsjednice Komisije one dominantnije, bivše estonske premijerke Kaje Kallas, visoke predstavnice zadužene za vanjsku politiku i sigurnost, kao i pod nadzorom novog potpredsjedničkog resora koji je zapao rumunjsku povjerenicu Roxanu Minzatu, koji nosi tako širok i prozaičan naziv – resora za ljude, vještine i pripravnost. Između ta dva široka puta, bolje rečeno ozbiljna i kompleksna strateška europska autobahna, stoji Mediteran, a u opisu resora na samom početku piše da će povjerenica koordinirati provedbu Novog pakta za Mediteran već objavljene predanosti EU da valom investicija pomaže južnom i ostalom mediteranskom susjedstvu.
Ono o čemu godinama vrište Europljani, sada puno glasnije dokinuti ruskog plina, sirovina i pritisnuti zaključcima Draghijevog i Lettinog izvješća jest hitan strateški preustroj ljudstvom izumiruće europske ekonomije, na inovacijama i digitalnom okrenutu europsku zelenu energetsku i inu budućnost.
Nakon što je ljetos čula da nam se sprema povjerenik za Mediteran, koordinacija mediteranskih think-tankova, zavapila je da je ključno da mandat tog i takvog povjerenika sadržava razumijevanje za duboke društvene, financijske i sigurnosne učinke klimatskih promjena za regiju. Sredozemlje se zagrijava 20 posto brže od svjetskog prosjeka, prema poznatim klimatskim modelima. U srpnju ove godine u Dubrovniku je zabilježena najviša temperatura mora u povijesti. Požari, poplave, dizanje razine mora, svakoga dana svjedoci smo da i kod nas na Jadranu, tako više ne može i čekamo vrijeme i trenutak da strateški u društvu razgovaramo o održivoj gradnji, dizajnu gradova i promjeni ekonomskog modela, koji bi to što akcelerira izdržao, a ne bi stalno i uvijek zahtijevao samo izvanrednu pomoć tek kada se katastrofa dogodi. Klimatske izbjeglice još pak nemaju međunarodno priznati status.
Svi će raditi sve, rekla je novinarima Dubravka Šuica, nova povjerenica resora nazvanog jednom rječju. Mediteran. Oni su europski povjerenici, ne predstavnici država članica, zagrmila je pred novinarima Ursula von der Leyen. No, dok nema zajedničkog europskog političkog prostora i sve se kampanje za EU izbore vode na nacionalnim razinama, s nacionalnim bremenom na političkim leđima, teško je u toj istoj europskoj javnosti, koja je i dalje fragmentirano nacionalna jer ne postoje ni paneuropski mediji, prezentirati resore i kako drugačije nego kroz nacionalne prizme. Povjerenica za Mediteran, Dubravka Šuica, novinarima je izjavila kako su svi ti novi resori jednaki. Iako je teško razaznati kako će se prebroditi preklapanja jer, veli von der Leyen, radit će se sinergijski i linearno, jasno je da će postojati suboordinacija. Problem je jedino da uvijek kada ima sto babica i kada nema jasne podjele poslova u kući, dijete na koncu bude kilavo, a suđe neoprano.
„To je sjajan portfelj, i za nju i za Hrvatsku, prigoda da svojim angažmanom fokusira aktivnosti Europske unije na zemlje Mediterana. Hrvatska već nekoliko godina članica grupacije EUMED-9, a sudjeluje i u svim drugim mediteranskim inicijativama i forumima“, poručio je Andrej Plenković, nacionalni premijer za resor dodijeljen europskoj povjerenici iz nacionalne, a europske države Hrvatske. Povjerenica je novinarima, objašnjavajući svoje reference za funkciju, među ostalim, valjda na zbilj, a ne nahvao, rekla kako se na neki način nastavlja tradicija Dubrovačke republike koja je imala konzulate u svakoj od sredozemnih zemalja. Teško sredozemno sjećanje ove 2024. seže do Dubrovačke republike, jer danas taj ključni hrvatski adut Mediterana kakav je nekad bio, a više nikada neće biti, u svijetu najviše prepoznaju kao kulisu iz Igara prijestolja. Jedno sjećanje, bolje reći iskustvo, koje se u našoj europskoj periferiji stalno potire, a o kojem ne prestajem pisati, ono je povijesno puno bliže od Dubrovačke republike, a zbog kojeg hrvatsku zastavu, osim zbog nogometa i Modrića, danas nikada nitko neće spaliti na tim južnim obalama, čije plinske platforme, mostove i ceste su nekada gradili upravo hrvatski inženjeri i radnici. Vještine, radna snaga, dakle „ljudi“ kako je jedno od imena resora potpredsjednice Komisije nadređene onoj za Mediteran, još je jedna podudarna tema i uz sektor demografije koji je zapao Šuici za Mediteran. Europa odumire, nema radne snage da bude produktivna, konkurentna, da generira rast i da očuva svoju ekonomiju u budućnosti. Samo u Africi do 2050. pišem godinama istu rečenicu kao papiga, bit će milijardu mlađih od 35 godina. Stalna europska mantra o dizajniranju selektivne migracije jest da će se tamo negdje daleko kreirati centri za trijaže, koji će po europskim potrebama dovlačiti radnike i one koji „nama trebaju“, davati radne vize, ideja je bilo bezbroj. Kada bi samo prirodni povijesni procesi, potaknuti ne samo ratovima ili željom za boljim životom, nego danas akcelerirajućim klimatskim promjenama, bili tako lako upravljivi, već bismo to odradili, zar ne? Kada bi napokon ti dogovori s trećim državma profunkcionirali, valjda se ne bi te silne duše davile desetljećima u Sredozemlju u tim čamcima. Da bi pak europske demografske politike i kvadratura demografskog kruga zaživjeli za otpornu buduću Europu, ona sama u sebi mora postati kontinentom jednakih razvojnih šansi, jednake kvalitete života i kupovne moći. Ona se mora „izmiješati“ na način koji neminovno, pokazuju nam trendovi desetljećima, neće više izgledati kao sastav europskog ili nacionalnih europskih parlamenata. Ona mora stvoriti i ljudsku bazu za inovacije, koje ne nastaju u laboratorijskim uvjetima i dirigirano strateškim izvješćima naručenim od politike, nego slobodnom razmjenom ideja. Ljudi su ključ za inovacije. O tom novom svijetu, novoj Europi, novoj susjedskoj suradnji i blagostanju preko Mediterana, moraju pak učiti i njoj doprinositi, generacije koje će tu budućnost iznositi. Afrika sve više ulaže u obrazovanje i inovacije, no brojnost stanovništva i eksternalije, te razlike među državama tog ogromnog i bogatog kontinenta i dalje ne dopuštaju da sustigne sve ono što joj je povijest spriječila imati. Toj mladosti i dalje nažalost nije teško ostaviti sve, što je ništa, i izgubiti život pod valovima južnog Sredozemlja. Ova pak naša, europska mladost, sve je malobrojnija. Skupo stanovanje, brze promjene tržišta rada s novim globalnim ekonomskim procesima, obrazovanje koje to ne sustiže, ključni su za pogled u budućnost.
Mali Val Mudronja bistrog pogleda, koji je prije koji dan postao prvi prvašić škole na otoku Kaprije u šibenskom arhipelagu nakon pola stoljeća, medijska je priča, nada za moguću bolju budućnost Mediterana kakav je nekad bio, onog koji stari i odumire s njegove sjeverne strane. No jedan divan mali Val kojeg zanima matematika, a čija se obitelj bavi ribarstvom, prije je slučajnost nego trend u zemlji koja svima onima koji će se obrazovati za te toliko potrebne vještine budućnosti, u trogodišnjim strukovnim školama, ukida predmet politike i gospodarstva, predmet koji bi svakome trebao omogućiti da u ugroženoj europskoj demokraciji bude otporan i kritički svjestan građanin koji će utemeljeno donositi političke odluke na izborima, ali i poznavati kako Europa i naša država funkcioniraju. Upravo kritičko razmišljanje na velikoj je europskoj kušnji, a mlade generacije zakačene na big tech algoritam meta su tzv. malignog utjecaja u globalnom ratu protiv, ako hoćete – zapada kakav je nekad bio. Ne samo u Europi, nego i na cijelom Sredozemlju. Upravo jedna od funkcija povjerenice za Mediteran, bit će kako lijepo piše u pismu von der Leyen, suradnja s visokom predstavnicom u izradi strateškog komunikacijskog plana za promicanje uloge EU-a u južnom susjedstvu uz isticanje njegovih zasluga i suzbijanje protueuropskih narativa. „Od Vas očekujem da u tom cilju izravno surađujete s lokalnim zajednicama“, piše von der Leyen. E sad, kreiranje narativa o Europi nije se pokazalo uspješnim u južnom i sveukupnom mediteranskom susjedstvu, upravo jer su narativ o Europi i vrijednostima toga što ona jest, držale one države čija kolonijalna povijest i naslijeđe danas predstavljaju idealan bumerang na kojem Vladimir Putin gradi svoj narativ u tim zemljama. I uspijeva. Donedavni visoki europski predstavnik Borrell, ostat će zapamćen po onoj bolnoj i uvredljivoj izjavi o Europi kao rajskom vrtu i ostatku tog svijeta preko Mediterana kao nekom divljačkom plemenskom području od kojeg se moramo štititi. Putovao je tim susjedstvom često Borrell, i kada je otišao iz Nigera nije prošao ni tjedan, a dogodio se ruski orkestrirani vojni puč.
Šuica, porijeklom s drugog dijela Mediterana od Katalonca Borella, i njegova nasljednica, Kallas s Baltika, bit će dakle sada širiteljice nekog drugog, novog europskog narativa koji bi trebali suzbijati onaj protueropski u mediteranskom bazenu. Prekomorski Ćiril i Metod za 22. stoljeće. Ipak, i opet ponavljam, iz teksta u tekst, iskustvo Europe Šuičinog Mediterana, nije iskustvo Europe Borrellovog. Naše iskustvo Europe u tom svijetu preko Sredozemlja, koji nova povjerenica za Mediteran mora obilaziti i tamo suzbijati protueropski narativ, jest iskustvo koncepta koji je gradio ceste i mostove, koji je školovao predsjednike država, liječnike i arhitekte, inženjere poljoprivrede, generale, iskustvo doba koje je pružalo ruku tom svijetu u trenutku globalnih geopolitičkih izazova i procesa dekolonizacije. Danas u kreiranju politika prema tom području, takvo iskustvo se ne treba ideologizirati nego pragmatično upotrebljavati. Pa ako zbog svog identiteta to hoće, čak i koncept te davnašnje Dubrovačke Republike koja se razvijala i opstajala poslujući mudro s velikima oko sebe i razvijala dodanu vrijednost, legitimnija je putovnica od one, primjerice, francuske. Iskustvo je to koje je ne samo iskoristivo, nego i poželjno u borbi protiv Putina koji poništava Europu samo prema njenom zapadnom iskustvu. Narativ prema drugome mora se za budućnost graditi prije svega uzajamnim uvažavanjem i poštovanjem. Pitanje je je li toga suštinski svjesna opća uprava za Mediteran koja se uspostavlja, ključni arhitekti europskih politika, sama šefica Komisije i nadređena i podređenavisoka i mediteranska povjerenica. Prodati „svoju priču“ Europi će zaista biti teško u još jednom „sektoru“ koji je predan povjerenici za Mediteran. To je izrada strategije za Bliski istok i višegodišnju pomoć Gazi nakon kraja rata. E sad, tko će raditi na okončanju samog rata, vjerojatno po opisu posla, na neki način nadređenavisoka predstavnica, no kako je ta vanjska politika i dalje za velike inacionalne europske države bitna stvar, vjerojatno će se, poučeni povijesnim iskustvom, čekati da na tome, u našem, mediteranskom susjedstvu, po tko zna koji put opet prljavi posao odrade Amerikanci ili bilateralno neka Marine Le Pen kada postane francuskom predsjednicom. Južno Sredozemlje kao europsko predgroblje umjesto kao mjesto susreta, tema je o kojoj sam toliko u životu pisala, da mi se čini da sam hrčak koji u staklenom akvariju trči na plastičnom krugu bez kraja i konca. Mladost Mediterana koja je stradala i u Hamasovom napadu i ona koja na dnevnoj bazi umire zatočena u logoru na otvorenom poznatom kao Gaza, nikada na žalost neće ni dotaknuti to more toliko puno krvi i sjećanja. More o kojem u jednom od najboljih romana o Mediteranu, Brod za Issu, piše još jedan veliki hrvatski pisac Robert Perišić. More u kojem više nema neotkrivenih prostora i ne bi trebalo biti novih kolonija.
Što će i kako tako koncipirana Komisija s takvim naplavinama izazova oko nas i u našem mediteranskom dvorištu, vidjet ćemo. Do nove pandemije, terorističkog napada ili rata, naučili smo, kratak je put, posljedično i sjećanje.
Prije otprilike 5,9 milijuna godina, vjerujmo znanstvenicima na riječ, u miocenskom stadiju mesina, događala se takozvana Mesinska kriza saliniteta. Sredozemni bazen se zbog pomaknuća tektonskih ploča među kontinentima, zatvorio, voda je brzo isparila zbog sušne klime, te je na prostoru Mediterana čak 600 tisuća godina postojala samo slana pustinja. Nakon tih otprilike šesto tisuća godina, ploče su se ponovno uzbudile, otvorile ono što danas znamo kao Gibraltar, iznimnom brzinom propustile vodu u sasušeni bazen, a događaj, koji je po pliocenskom stadiju dobio naziv Zanklijska poplava, polazišna je točka Mediterana kakvog znamo. Ovakav kakav je bio u miocenu ili pliocenu mogao bi postati i opet, uz sve što su ljudi sami na njemu učinili i čine, smećem, industrijom i klanjem. Ako ništa, afrička tektonska ploča i dalje se dva centimetra godišnje pomiče prema Europi i zatvara područje Sredozemlja. Je li sudbina neminovna?
Nadu u ovakva nesigurna vremena, kada je potrebno novo, nazovimo ga, ljudsko i civilizacijsko pošumljavanje Mediterana, još jedino vidim u Valu Mudronji i njegovim vršnjacima.
Ono sve što gledamo već godinama i oni koje slušamo, nisu nam pružili odgovore. Samo ponavljanje istih grešaka.
Kako bi rekla naša domaća mediteranska kraljica majka, eurovizijska Marija Magdalena koja je na natjecanju u Izraelu sredozemnom strašću i temperamentom pospojila za tren sve polomljene mediteranske spone:
Sve u ladni vitar ode,
malo tvoje riči vride,
a moj život uzelii potrošili krivi ljudi…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!