Idući tjedan godina je dana od početka rata u Ukrajini.
Idući tjedan kolumna Global Fokus mogla bi biti ista kao i lani, a današnja vjerojatno slična kao i neki od mojih tekstova, emisija ili reportaža od prije deset godina kada je na čelo Katoličke crkve došao papa Franjo, koji je nakon dvije ogromne ljudske tragedije na južnom Sredozemlju, za prvi put izvan Vatikana u pontifikatu izabrao otok Lampedusu.
Ključne političke i globalne teme – migracije i klima, na kojima je papa inzistirao na vrhu svoje političke, humanističke i moralne agende i dalje su goruća pitanja našeg vremena koja su, vidimo kako vrijeme prolazi, duboko međuovisna i povezana. Ratna godina u Europi, udar autokratskog vjetra koji štipa i sve jače puše s istoka čini se da nikoga nije opametio. Statistike pokazuju da je u godini za nama za 64 posto narastao broj ilegalnih prelazaka europske granice, a za 46 posto broj tražitelja azila. 2023. predizborna je godina, a pitanje koje se sustavno ne rješava i ranije od 2015. postaje i opet jedno od onih koje se najlakše izvuče u političku arenu da se strasti užare i politički apetiti i križaljke – namire.
Posljednji sastanak Europskog vijeća pokazao je upravo to. Žestoki jezik i upute u zaključcima pokazuju da je za stol duboko zasjela Giorgia Meloni, da se europski narativ pomaknuo udesno i da je toliko ruku i toliko glasova u Europskom parlamentu, koliko ima jedno od najvećih i najvažnijih europskih gospodarstava, važno imati na svojoj strani. Tijekom cijelog mandata aktualne Europske komisije, na čijem je početku povjerenica za unutarnja pitanja Ylva Johansson predstavila paket za migracije i azil, nije se uhvatila u koštac s tom fundamentalnom temom. Vanjska dimenzija borbe protiv ilegalnih migracija, kažu čelnici EU-a, treba se ojačati.
Znači li to, kako je tražio austrijski kancelar i ne samo on, izgradnju novih zidova i žica ili, što traži Meloni, osnaživanje zaštite morskih granica na južnom i istočnom Sredozemlju, na čemu inzistira Grčka? Znači li to ubrzanje ionako nejavnih procesa povrataka u tzv. „sigurne zemlje porijekla“? Kako u praksi izgleda ta nova sigurna Europa koja čuva svoje vanjske granice, bori se protiv krijumčara ljudima, one koji nemaju dokaze da su progonjeni i gonjeni vraća u zemlje sigurnog porijekla, Europa koja prijeti neizdavanjem viza?
Kako izgleda ta Europa koja predlaže model u kojem europske i institucije država članica u koordiniranom pristupu nazvanom „diplomacija-razvoj-trgovine-vize“, stvara svoju stratešku prednost i „pobjeđuje“, čitaj, suzbija ilegalne migrante i tražitelje azila bez prava na njega?
„Nikada nije bilo Europskog vijeća s tolikom jasnošću“, rekao je austrijski kancelar. Koja je to jasnoća sada koje nije bilo prije? Kakva je to Europa sada, nakon tog najjasnijeg Europskog vijeća?
Tu Europu i taj svijet ne moramo čekati, ne moramo pljeskati europskim i našim političarima kako su očuvali našu granicu od hordi i najezdi ilegalnih ljudi. Taj svijet je tu i gledamo ga, ako ga nismo već vidjeli niti primijetili ranije, od 2015. godine i onoga što smo tada zvali izbjegličkom krizom. Gledamo taj svijet od utapanja na Lampedusi, do džihadizma u Sahelu, preko ISIS-a u Siriji i Libiji, gledamo taj svijet preko dealova o nafti i suzbijanju migracija s Gadafijem, dogovoru s Erdoganom, Putinom oko Sjevernog toka, gledamo taj svijet preko sporazuma o povratku migranata s afganistanskom vladom, onom koja se održala dva desetljeća, između dva talibanska režima. Gledamo taj svijet preko dolaska Trumpa na vlast usklikom o gradnji zida, gledamo taj svijet učinkom koji kreiranje narativa ima na procese oko nas od kojih je prvi na listi referendum o brexitu izglasan upravo na „preuzimanju kontrole“, „nas protiv njih“. Gledamo taj svijet i ne vidimo apele glavnog tajnika UN-a koji pred Vijećem sigurnosti ovaj tjedan govori o migracijama bibilijskih razmjera koje će se dogoditi zbog dizanja razine mora, temperatura, o nedostatku pitke vode i gladi uzrokovane klimom, na koje se kaleme sukobi i nove sudbine stotina milijuna ljudi koji za jednog života koji im je dan imaju samo tu jednu šansu. I to ne samo globalne sirotinje, u stoljeću pred nama pod pritiskom su i Copenhagen i Rotterdam i New York i LA, isto kao i Šangaj ili Bangkok, Daka ili Lagos.
Ljudi s globalnog dna ili donje polovice, onih kojiih je najviše na svijetu, upravo s tom jednom šansom života posljednjih su godina bili i monetom za potkusurivanje geopolitike i geostrategije. Uoči pandemije, gorilo je na rijeci Marici. Granični prijelaz s Grčkom iz helikoptera su došli promotriti čelnici EU-a Von Der Leyen i Michel, zajedno s tada predsjedavajućim EU-om Plenkovićem. Erdogan je pustio ljude, vojska ih je spriječila na ulasku. Nedugo zatim stigla je korona, krenuo je globalni lockdown. Onda, godinu kasnije, počinje gorjeti na sjeveru Europe. Kažu, Putin destabilizira Europu, pušta rutu pa ljudi provaljuju na prijelaze prema Poljskoj. I opet suzavac, bodljikave žice.
U Europi paralelno godinama slušamo o krijumčarima ljudi, no osim sitnih dilera, vozača kombija i mafijica koje kontroliraju teritorij od točke A do točke B nikada nismo čuli da je uhićen ijedan boss ili mastermind koji na historijskoj ljudskoj tragediji zarađuje milijune veće od svih onih iza dilanja kokaina ili oružja.
Migracije su veliko globalno pitanje i zato se i sagledavaju geopolitički i geostrateški. Desetak dana prije početka rata u Ukrajini održan je u Bruxellesu summit Europske i Afričke unije. Europa treba nove izvore energije, Afrika im je bogata, no Macky Sall, bivši senegalski predsjednik na čelu Afričke unije, glasno je rekao da je sada došlo doba za poštovanje. Tu riječ dosta se teško čuje ili provari u Zapadnoj Europi. No, to je riječ kojom ni manje ni više od početka rata u Ukrajini Vladimir Putin diljem afričkog kontinenta hrani antikolonijalni narativ, afrički ponos, pa gledamo francuske zastave kako se pale u Maliju i Burkini Faso, a ruske koje se viju visoko iznad glava napaćenih ljudi, koji su po sedam-osam puta u životu aplicirali za vizu u nekoj europskoj državi kako bi legalno došli i ondje radili, studirali, pa su bivali odbijani opet i opet i opet. U životu sam se naslušala izbjegličkih priča ne znam u kojim sve ne „izvorištima problema“ kako se terminološki u EU-u nazivaju zemlje iz kojih ljudi bježe.
Demografija, demokracija i europski način života. Tako su u komisiji Ursule von der Leyen nazvani resori koji bi se trebali, uz sve one koje smo do sada znali, baviti i identitetski ključnim pitanjima za našu zajednicu, našu Uniju, a u desetljeću velikih strasti, identitetske globalne politike bog zna koliko su važne. Demografski trendovi u Europi govore nam da će do 2070. godine europska populacija činiti manje od 4 posto svjetskog stanovništva. Prošlog lipnja Europska je komisija usvojila prvi dosad izvještaj o učinku demografskih promjena.
Pitanje demografije jest važno i ovako kapitalni trendovi moraju pred nas postaviti i pitanje mijenjanja europskog identiteta. Ako netko kao Vladimir Putin uspijeva od Europe mentalno odcijepiti njezinog prvog južnog susjeda, golemi i potentni afrički kontinent, onaj koji i dalje nije primio bog zna kakvu ispriku za historijska poniženja od istog sjevernog susjeda, onda koje su to vrijednosti? Ako se samo desetak dana uoči rata u Ukrajini održi golemi summit Afričke i Europske unije u kojoj Afrika traži poštovanje, a Europa alternativne kanale opskrbe energentima jer vidi da je možda višegodišnja igranka s Putinom ipak prešla u zabavu prepijanih, koje su to vrijednosti i gdje je to međusobno poštovanje globalnih partnera? Jesmo li zaista uvijek mi i oni, ako je vrlo upitno koji ćemo uopće biti ti mi s takvom demografijom.
Kakva nam je demokracija i kakav nam je to europski način života dok pušu ti neugodni autoritarni vjetrovi s istoka?
Pitanje migracija nije nikakvo pitanje desnice i ljevice, nije pitanje uobičajenih europskih kućica koje su se do prije kojeg destljeća čuvale razvojnom pomoći, ponekim nakaradnim plemenskim plesom europskih dužnosnika pred školama u afričkim nedođijama ili posjetima šatorskim naseljima oko Gaziantepa, gdje se sada broje deseci tisuća mrtvih pod ruševinama. Pitanje migracija nije pitanje ograda i žica niti “rješavanja problema na izvorištu”. Pitanje migracija je globalno višegeneracijsko, stoljetno pitanje čovječanstva koje tutnji pred nama u okvirima koje je zapisao i detektirao i papa Franjo, ono nikako nije i ne može biti samo predizborno pitanje u Europi ili Americi ili Putinova moneta širenja utjecaja.
Pitanje migracija pitanje je globalne raspodjele i učinka globalizacije, pitanje migracija pitanje je razvoja ekonomije, političkih odnosa, u doba klimatskih promjena, pitanje migracija pitanje je suštine konflikata, resursa i učinaka razvojne pomoći naspram geostrateških igara dominacije, pitanje migracija pitanje je općih globalnih vrijednosti i njihova redefiniranja u tijelima globalne vlasti koja je nužno ponovno osmisliti. Pitanje migracija nije pitanje za jedan, dva ili tri izborna ciklusa. Jer ako ljudi iz Bangladeša, kojim sve jače drmaju tajfuni, ili ljudi iz Sirije, kojom osim ratom razorenog socijalnog tkiva, sada potres uništava svaku nadu za višegeneracijsku stabilnost, danas grade Glinu ili Petrinju, obnavljaju Zagreb i dostavljaju vam hranu, ako vas liječe u bolnici ili podučavaju u školi, ako su vam u nekom dalekom scenariju gazda ili vlasnik firme u kojoj radite, sve je u redu. To ne znači da je vama netko ukrao nešto vaše ili vam uništava vaš način života, to samo znači da se svijet mijenja. I to fundamentalno. Europski način života i liberalna demokracija ne mogu se sačuvati ogradom i preseljenjem ilegalnih duša nazad u Mordore iz kojih su pobjegli, seljenjem onih koji su uspjeli prijeći mora i rijeke i ostati živi s tim jednim životim danim na raspolaganje. Nikakve političke floskule o Europi na demokratskim grčkim korijenima ili prepoznatljivosti kontinenta po kršćanskoj crkvi usred svakog sela neće promijeniti tijek povijesti.
Europski način života pod zlogukim dahom autoritarnog koji puše s istoka mora biti hrabar i samom sebi lupiti šamar jer bi se na koncu sam mogao ugušiti i zagušiti svaku različitost kojom se hvalio, te ponovno iznjedriti nešto protiv čega se u prošlom stoljeću ujedinio sav normalan svijet. Nešto što se tada razbujalo na strahu, krizi, neimaštini, gladi, nejednakosti, nešto što se razbujalo na narativu nas i njih. Rekao je Papa Franjo na Lampedusi – Adamo, dove sei? Gdje si, čovječe?
Ovo je trebao biti kraj današnje kolumne. Idući tjedan pisat ću o godišnjici rata u Ukrajini. No, ovdje dolje, ispod crte, za one koji su izdržali do kraja i još misle ili razmišljaju, ima još nešto. Integralno poglavlje iz moje knjige Nejednaki, izdane prije pet godina. Poglavlje nazvano „Otok“ govori o 2013. godini. Hvala što čitate Global Fokus.
***
(Otok, poglavlje iz knjige Nejednaki, (naklada Ljevak, 2018.))
Iza nas su dvije i pol tisuće kilometara. Nedjelja je, noć, kiša nesmiljeno pada. Gledam u golemi brod talijanske kompanije Siremar, usidren u luci Porto Empedocle na jugu Sicilije, kojim smo u ponoć trebali isploviti prema Lampedusi.
„Ne isplovljava večeras, gospođo. Vrijeme je katastrofalno na otvorenom moru. Valovi su ogromni, struje prejake. Sutra će biti još gore. Možda utorak. Srijeda sigurno. Mislim, sigurno, ako ostane ovakva prognoza kakvu vidim na internetu“, šef lučke ispostave milostivo me gledao preko stola. Pokušavao me utješiti, ali bezuspješno: „Žao mi je što ste prešli toliki put. Ništa, pričekajte. Znate, more je more.“ Na put od tada najnovije članice Europske unije, Hrvatske, do takozvanih „Vrata Europe“, simbolične prve točke ulaska tisuća drugih na europski kontinent, krenuli smo u kasnu jesen 2013., nakon prvih dviju velikih tragedija potonuća krijumčarskih brodova kod Lampeduse. Bilo je jasno što se odigravalo iza južnih obala Sredozemlja. I puno ranije bilo mi je jasno što se događalo i na istočnim vratima Europe. Snimke od zime pomodrjelih leševa u hladnoj vodi grčke rijeke Evros, koje je godinu uoči moga odlaska na Lampedusu donijela naša televizijska ekipa, zauvijek su mi ostale u sjećanju.
Gledala sam u pučinu i pušila. Miris je bio poznat. Razmišljala sam o tim silnim ljudima s druge strane mora. U takozvanim „sigurnim kućama“ u Libiji u kojima su tjednima boravili iza rešetaka, iskorištavali su ih kao roblje, žene su silovane, a onda im je napokon dan „ključ prema slobodi“. Ukrcani su kao stoka pred klanje u ribarske brodice ili velike gumenjake. Putovali su danima, tjednima, mjesecima ranije, iz Zimbabvea, Nigerije, Malija, Sijera Leonea, kroz pustinju do Libije. Sjetila sam se Soumite s plaže u Thiaroyeu i njegovih riječi o mučenjima u arapskim pritvorima. „Još malo“, mislili su, „i san će nam se ostvariti.“
Sjetila sam se burne svađe s jednom od najodgovornijih osoba na javnoj televiziji na kojoj sam radila, koja me prije polaska na put pitala: „Zašto uopće radite temu o migrantima? Kome je to važno?“
Koju godinu poslije, kada je gorio granični prijelaz Horgoš između Srbije i Mađarske, a kolona velikoga zbjega preusmjerila se prema hrvatskom Tovarniku, često sam se i opet sjećala toga pitanja. Tih je dana visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, a kasnije i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, objavio apel međunarodnoj zajednici tražeći solidarnost i pomoć. Globalno nasilje, rekao je, počelo je ugrožavati same temelje međunarodnoga sustava. Diljem svijeta bilo je protjerano čak šezdeset milijuna ljudi.
Šef lučke ispostave gledao me ispod crvenih naočala za čitanje i postavljao svoju teoriju o „ljudima u čamcima“, koje je na jugu Sicilije viđao svakodnevno. Smatrao je da je za tragediju kriva isključivo Europa. Njegova internetska prognoza bila je točna. Dan za danom, svaki put točno u deset sati navečer, pojavljivali smo se u lučkoj kapetaniji, a on nam je s vrata mahao: „Ne isplovljava.“ Već smo pomalo gubili nadu. Zaspala sam. Snovi su bili intenzivni. Stajali smo u luci, brod se udaljavao, bili smo očajni. Neki čovjek mahao mi je s palube urlajući: „Lampedusa ne postoji!“ Grohotom mi se smijao. Dok sam gledala njegova usta u cereku, brod je nestao u mraku. Probudila sam se i opet zapalila cigaretu. Stajala sam na balkonu i pogledala u mračnu pučinu. Kao dijete voljela sam priče iz grčke mitologije. Sjetila sam se one o Europi i Zeusu. Jedne noći kraljeva kći Europa usnula je san. Sanjala je da su dva kontinenta poprimila ženska obličja i svađala se o tome kome Europa pripada. Azija je bila ustrajna. Ako se Europa u njoj rodila, onda njoj i pripada, tvrdila je. Drugi, bezimeni veliki kontinent rekao joj je kako mjesto rođenja nije važno. On će Europu dobiti na poklon od Zeusa…
Razdanilo se. Na plaži Porto Empedoclea skupina mladića igrala je nogomet. Petorica su bila iz Somalije, jedan iz Nigerije. S Lampeduse su prebačeni na kopno, čekali su da im se riješi status. Europa je puno polagala u formu. Izbjeglice, legalni migranti, ilegalni migranti, azilanti. Činovnici u migracijskim uredima slušali su svačiju životnu priču i trebali procijeniti u koju će košaru staviti ljude tisuće kilometara udaljene od kuće. Njihov pečat određivao je budućnost tih ljudi. Činovnici u prihvatnim registracijskim centrima bili su kao Moire, grčke božice usuda i životne sudbine. Jedan mladić u narančastoj majici stajao je sa strane. Bio je jednoruk. Ispod lijevoga rukava nazirao se batrljak. „Ruku su mi odrezali mačetom“, rekao mi je čim smo počeli razgovarati. Mladić iz Somalije imao je dvadeset dvije godine. „Prije je i Al-Shabaab ‘dostojno ratovao’, znate, kalašnjikovima, granatama“, prepričavao mi je situaciju u Somaliji i razloge svoje nesreće, „u zadnje vrijeme počeli su rabiti mačete.“ Stajali smo na rubu plaže i gledali utakmicu. Nigerijac koji je čuvao mrežu bio je ljutit. Njegov prijatelj u dresu Juventusa zabio je gol. Skakao je od veselja. Kada je utakmica završila, pitao me mogu li mu pomoći da za njega čuju u njegovu omiljenom talijanskom klubu. Često je, rekao mi je, igrao na pijesku u rodnoj Somaliji. Razgovarali smo i dodavali se loptom. Sunce je već padalo. Zapjevao je svoju najdražu pjesmu.
Pokušao sam te napustiti,
ali mi srce nije dalo.
Ne mogu te pogledati.
Ljudi, pomozite mi,
pakleno mi je teško.
Sestro, ne mogu zaboraviti riječi koje si mi rekla,
pokušao sam te ostaviti, ali mi srce nije dalo…
Opet smo dočekali deset sati navečer. Spremni i spakirani još jednom, bez puno nade, stigli smo do vrata kapetanije. Ispijanje rakije u lučkoj krčmi iz večeri u večer postajalo nam je ritual razočaranja. „Evo, dobre vijesti! Ipak idete večeras“, široko raširenih ruku dočekao nas je šef lučke ispostave. „Neka korist i od te prognoze na internetu, ha?“ Brod je stajao privezan u luci, obasjan jakim svjetlom. „Sretno“, šef me u znak pozdrava čvrsto zagrlio. Izjurili smo i stali u red za ukrcaj na trajekt. Parkiranje u brodskoj garaži činilo se kao osvajanje prve etape neke važne misije. Popeli smo se u brodski bar. Valjalo je nazdraviti. U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvali su s australskoga radija. Na društvenim mrežama pratili su naš put, htjeli su intervju. S čašicom viskija ispred sebe, uz zvuke talijanskoga večernjeg dnevnika na televizoru iznad šanka, preko Sredozemlja, Afrike, Indijskoga oceana moj glas dopirao je do najmlađega svjetskog kontinenta-države, na kojemu je tadašnja vlada zbog velikoga priljeva izbjeglica iz Jugoistočne Azije počela uvoditi restriktivne mjere i zakone, osnivati eksteritorijalne centre za pritvaranje migranata. Australiju je zanimalo što radi Europa. „Čini mi se da još uvijek sanja“, završila sam razgovor s novinarkom i izašla na palubu. Na krmi je, naslonjen na ogradu, stajao jedan Nigerijac i u ruci vrtio krunicu. Konopi su odmotani, brod se otisnuo na mračnu pučinu u koju sam danima gledala. U kabini pokušavam zaspati, ali ne ide. Zubi cvokoću. Navlačim dvostruke čarape, džempere, jaknu, kapu, kapuljaču, vreću za spavanje. Zatvaram oči. I dalje ne ide. Po glavi se vrti milijun stvari, na pamet mi tko zna iz kojeg kuta mozga pada pjesmica iz moga djetinjstva: „Duboko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini s nebom se spaja.“
Kroz mali brodski okrugli prozor promolila se zora. Ležala sam koji trenutak, pa onda onako odjevena izašla na palubu. Na horizontu se pojavio otok. Moj komfor brodske kabine, moja hladnoća, moja pjesma nisu bili nimalo nalik onima koji su nekim drugim brodovima na Lampedusu stizali s juga.
Pristali smo. Na iskrcaju tipično otočki. Tegljači puni hrane polako izlaze na rivu, rodbina s kopna šalje pakete i poštu, oni s otoka čekaju. Pred brodom stoje dva policijska kombija i jedan vojni kombi. Pozorno promatraju pridošlice. Iz luke isplovljava brod Obalne straže. Vozim polako, dolazimo do hotela Martello. Kada nam ga je za smještaj preporučio jedan moj kolega, talijanski snimatelj, rekao je: „Tu vam je odlična pozicija za snimanje mola na koji pristaju brodovi s migrantima.“
Vozimo cestom uz rivu. S desne strane proteže se groblje brodova. Lampedužani su svaku olupinu koja se nasukala na hridi otoka izvadili iz mora i prenijeli ondje. U barkama još stoje komadi odjeće, cipele, zgužvane torbe, ostaci fotografija. Sve je ostavljeno onako kako je pronađeno. Cesta se nakon rive nastavlja u zavoj prema dugačkom molu. Nekoliko metara prije ulaska na mol stoji žičana ograda s velikim žutim natpisom „Vojna zona“, „Kretanje ograničeno“. „Ovo je mol Favarolo i vidio je svašta“, kraj ograde nas je dočekao Davide Miserendino, mladi časnik crnih, dubokih i bistrih očiju. Proveo nas je tim prvim dijelom europskoga kopna koji dotaknu izbjeglice: „Ovaj mol točka je iskrcaja.
Od 2010. na njega je zakoračilo oko 130 tisuća ljudi. Većinom onih iz subsaharske Afrike, ali sada nam dolazi sve više Sirijaca. Ovaj mol vidio je puno leševa, koji su iz mora izvučeni nakon brojnih brodoloma oko otoka, ali vidio je puno temeljne ljudske solidarnosti, od onih koji ovdje rade i pomažu, od vojske do humanitarnih organizacija.“ Miserendino je na Lampedusi proveo već tri Božića. Bio je prvi časnik Guardie di Finanza, pomorske straže talijanske carine, koja je uz mornaričku obalnu stražu Guardiju Costieru skupljala ljude po moru. Prije toga kao jedan od najmlađih časnika uopće bio je u mornaričkoj operaciji Europske unije „Atalanta“, koja je Adenski zaljev čuvala od napada somalskih pirata, a potom i u operaciji Frontexa „Posejdon“ u Grčkoj. Dok smo stajali na molu nad otvorenim morem, skupljali su se tmasti oblaci. Puše. Na vjetru šušte ostaci termofolija razasutih uokolo. Prvi europski kamen na koji su mnogi zakoračili osjetio je i nadu, i suze, i tugu, i smrt.
Miserendino je duboko izdahnuo: „Slike posljednjega brodoloma, onoga najvećeg, trećeg listopada ove godine, kada je poginulo više od tristo ljudi, najviše su mi se urezale u sjećanje. Skupili smo sve leševe koji su plutali u moru i izvadili ih upravo ovdje gdje stojimo. Doveli smo i sve preživjele. Taj trenutak, vidjeti lica ljudi koji su gledali u lice smrti svojih najbližih…“, stao je, zašutio i zagledao se u daljinu. Šutjeli smo s njim. Vojnik Miserendino obrisao je suzu s ruba oka i nastavio: „Otok je izgledao kao veliko groblje. Mrtvački sanduci stizali su brodovima sa Sicilije. Sve smo ih stavili u jedan hangar. Zvali smo ga hangarom smrti. Tada su na otok dolazili europski dužnosnici, iz prve su ruke gledali veliku ljudsku žrtvu. Ti ljudi žrtvovali su svoje živote kako bi se domogli ovoga otoka koji je za njih predstavljao slobodu.“ Sjeli smo u kabinu broda. Sonari, radari, najsuvremenija navigacijska oprema. Ni sami više ne broje koliko su puta isplovili. Posada je većinom iz Otranta i Taranta. Kapetan Rocco radi odličan espresso. Dobro poznaju more. Vjetar je sve jači, danas neće biti SOS poziva, kažu mi. Blizu obala Libije i Tunisa, u to vrijeme talijanska i malteška vojska provodile su Operaciju „Mare nostrum“. S Davideom razgovaram o stanju u Africi, Europi. Duboko svjestan svakog dijela te sulude svjetske slagalice, prestao je, kaže, razmišljati: „Što da vam kažem, da od besmisla i kontradikcija za koje znam mogu ili poludjeti ili pucati? Radije spašavam ljude. Plačem, pružam ruku, nekad ne spavam noćima. Papa Franjo ovdje mi je rekao: ‘Moli za mene, Davide!’ Pogledao sam ga u čudu i uzvratio: ‘Ja da molim za vas? Molite vi i za mene i za sve ove ljude.’“
U srpnju te iste 2013. godine tek izabrani papa Franjo uplovio je drvenim čamcem u lampedušku luku. Bio je to njegov prvi put u pontifikatu. Izblijedjeli plakati s natpisom „Papa, dobro nam došao na Lampedusu“ stajali su i dalje polijepljeni po cijelom otoku. „Adame, gdje si?” zavapio je Papa u molitvi na otoku bacivši cvjetni vijenac u more. „Gdje je čovjek? Izgubili smo smisao bratske odgovornosti. Vlada globalna indiferentnost, naša savjest mora se probuditi.“ Papa se susreo izbjeglicama na Lampedusi, a briga za te ljude obilježila je cijeli njegov dosadašnji pontifikat.
„Plačem kada me nitko ne vidi”, kaže mi u sumrak našega prvog dana na Lampedusi Francesca Vietti. Na otoku vodi misiju talijanskoga Crvenog križa, obično je jedna od prvih čiju ruku prime oni koji dolaze s mora pri iskrcaju na mol Favarolo. „Jednom mi se dogodilo da je nakon spašavanja i zbrinjavanja u luci, prije nego što su ga premjestili na sigurnije mjesto na talijanskom kopnu, jedan čovjek rekao: ‘Hvala.’ Rekla sam mu da mi se ne treba zahvaljivati, da će sve biti u redu, da je tu među prijateljima, na sigurnom. On me gledao i rekao: ‘Hvala što si mi se nasmijala. Osam mjeseci mi se nitko nije nasmijao.’ Ta rečenica u jednoj sekundi pokazala mi je kolikim su traumama ti ljudi bili izloženi. Ne samo u zemlji iz koje su došli nego tijekom cijeloga tog dugog i mučnog migrantskog puta“, govori mi Vietti, još jedna osoba na otoku sa suzom u oku.
Na rubu mjesta nalazi se prihvatni centar. Opasan je žicom, čuva ga talijanska vojska. Na početku Arapskoga proljeća na otok je stiglo šest tisuća Tunižana. Otočana je pet tisuća. I u toj kriznoj situaciji svi na otoku pritekli su im u pomoć.
Zima je, malotko se u prosinačko more usudi krenuti drvenom barkom. U centru je tek petnaestak duša, ostali su prebačeni u prihvatne centre na talijansko kopno. Kontejneri su spavaonice, u limu na zidovima ugravirana su imena onih koji su ovuda prošli. Poruke nade, tuge, poruke onima koji dolaze, na različitim jezicima i pismima. Potpisi, crteži, simboli, znakovi, križevi, polumjeseci… U kutovima soba naslagani tanki madraci od spužve. Počinje pljusak, sakrivamo se od kiše na plavim i zelenim kamenim klupama pod ceradom, na kojima se nad onima koji stignu s mola obavlja prva medicinska trijaža, liječnički pregled.
„U srcu smo Sredozemlja. 0,05. To je kurs koji naši gosti koji stižu iz Libije slijede na kompasu kako bi stigli na Lampedusu“, govori mi Cristiano Greco, dobri duh prihvatnoga centra kojim upravlja građanska kooperativa. Greco onima koji dolaze pruža psihološku pomoć: „Moj posao psihologa na ovom otoku tijekom godina iskristalizirao se u nešto što sam nazvao psihologijom granice jer nijedan tip aktualne psihologije ili psihijatrije koju poznajemo bilo gdje u svijetu nije primjenjiv na okolnosti i uvjete ovoga mjesta i tipologiju ovih ljudi.“ Pitam ga kako definira tu „psihologiju granice“, Greco odgovara: „Prije svega, morate pronaći pravu, točnu, pravednu metodu komunikacije. Ne samo lingvističku, jezičnu nego kulturnu, antropološku. Priče koje čujemo teške su, mučne, ljudima je potrebna individualna, potpuno jedinstvena potpora. Morate poznavati zemlju iz koje osoba dolazi, kontekst o kojemu govori, kako biste uistinu duboko i istinski shvatili probleme koje vam želi priopćiti. Moja je formula pristupa njima svojevrsna etnopsihijatrija. Eksperimentalna je, ali primjerena ovakvu mjestu.“ Centar na Lampedusi, govori mi Greco, specifičan je i drugačiji od svih drugih, o čemu mu svjedoče i svi ljudi koji onuda prođu: „Ovo mjesto ukleše im se u pamćenje. I dalje me nakon svih ovih godina zapanjuje kako im tako kratka dionica u njihovu dugom i mučnom migrantskom putu ostaje u najživljem sjećanju. Ali riječ je o vječnoj nadi da će sretno pristati u potrazi za boljom budućnošću… To je pristajanje na ovaj mali otok usred Sredozemlja, koji nazivaju Vratima Europe. Ja bih ih ipak nazvao tek ulaznim vratima jer to nije posljednja postaja, nego prva. To je granica koja nas dovodi u kontakt s drugačijom zemljom od one afričke, koju je teško shvatiti, teško je shvatiti sve njihove sukobe, napetosti.“ Upravo zbog toga, kaže Greco, Lampedusa uvijek traži potporu Europe jer želi da i svi ostali shvate kako je taj otok tek prva postaja onih koji dolaze.
Greco nas vodi kroz centar, na dvorištu srećemo Alija, jednoga od prvih Sirijaca koji su stigli na otok. Sjedamo, dogovaramo intervju, Ali traži da mu se lice na snimci ne vidi. Priča o svom putovanju čamcem iz Libije: „Znate, cijeli sam put gledao oko sebe. Prvo u nebo, pa u more, pa u nebo, pa u more. Ali nije bilo razlike. Nisam znao gdje sam. Oko mene je sve bilo iste boje. I to nebo i to more. Samo smo ja i brod bili drugačiji.“ Govorio je o dugom čekanju na libijskoj obali: „Molio sam Boga da mi podari sreću. Da brzo nađem neki brod, da mi cijeli put prođe glatko. I evo me, sada sam na Lampedusi, onda ću valjda u Rim, a poslije bih htio u Švedsku. Znate što se u Siriji događa, to sam ostavio iza sebe.“ Gledam ga kako govori pun nade. Dok na otoku čeka transfer u prihvatni centar na kopnu, često, kaže mi, odlazi u Bar Roma, na glavnoj ulici u mjestu. Gazda kafića i slastičarnice goste koji dolaze morem uvijek počasti kavom i kolačima. Pitam Alija misli li iskreno da može sam oblikovati svoj život od tog trenutka nadalje. „To vam je kao da imam bilježnicu u kojoj su samo bijeli listovi. Sada trebam olovku kako bih počeo crtati“, odgovara. Šutimo. Još jednom ga pitam kako vidi svoju budućnost. Ali opet dugo šuti, pa izusti: „Budućnost? Inšalah, dobrom.“
Legenda kaže da su stanovnici Lampeduse potomci dviju Sicilijanki iz Palerma koje su preživjele brodolom i dvojice pustinjaka s otoka. Među otočanima vlada opći osjećaj kako ih ostatak Italije ne razumije, ne dijeli s njima njihov teret. Cristiano Greco kazuje mi: „Lampedusa je oduvijek proživljavala fenomen dolazaka i odlazaka, migracije. Još od davnih dana, ribari su oko otoka skupljali ljude po moru.“ Greco smatra kako Lampedusa danas živi u proturječju: „Pokazuje maksimalnu solidarnost prema onima koji dolaze, ali istodobno želi biti priznata kao dio Italije, kao otok koji pripada Europi. I upravo zato traži da se Europa pozabavi problemima koje otok proživljava, koje Lampedužani proživljavaju. Tu nije samo pitanje migracije nego i komunikacije s kopnom, školâ, bolnicâ, napuštenoga otoka s kojega svi odlaze. Otočani ne razumiju zašto baš oni moraju podnijeti sav teret migracije. Od Italije i Europe traže odgovore sada i odmah, a ne naknadno…“
U luci su usidreni deseci brodica. Nove uplovljavaju jer se na pučini sprema još jedna nevera. Na rivi postariji ribar pomno šiva mrežu dok druga dvojica slažu prazne kašete za sutrašnji ribolov. Na zgradi iznad sidrišta obješena je velika bijela plahta na kojoj je crnim sprejem ispisano: „Ne osjećamo se Talijanima.“ Isti natpis nalazi se na nekoliko zidova na otoku.
„Ribarenje na Lampedusi postalo je teško. Ovdje, na otoku ribara, više nitko ne želi biti ribar. Malo nas je ostalo. Da bi u ovim uvjetima ostao ribar, to ti mora biti u krvi, moraš imati strasti za to. Djeca koja se danas rađaju time se neće moći baviti. A i nema ih puno na otoku. Teško je, puno je muke. Gorivo nas košta dvadeset centi više nego na kopnu, ribu prodajemo po preniskim cijenama, situacija je nepovoljna. Zato se i ne osjećamo Talijanima. Sve nam je skuplje, osjećamo se kao da nemamo ništa. Svi žele otići, a da odem do Palerma zbog posla, više bih izgubio nego zaradio. Plaćamo i veće poreze nego u ostatku Italije“, govori jedan od rijetkih ribara na Lampedusi koji nam je htio otvoriti dušu nakon dugoga nagovaranja. Škrt na riječima, s jakim otočkim naglaskom, dok govori, stalno spušta pogled: „O Lampedusi se sada govori samo kada su u pitanju izbjeglice i migranti, kada se dogode tragedije, a onda nas brzo opet svi zaborave. Lampedužani su po mom mišljenju jedini koji su priskočili u pomoć tim ljudima. Naše ribarske barke skupljale su ih po moru, a onda su nas kažnjavali govoreći da ne smijemo pomagati utopljenicima jer nemamo dozvole za spašavanje. Nema nijedne osobe na Lampedusi koja tim desecima tisuća ljudi koji su ovuda prošli nije dala nešto za pojesti, odjeću, mjesto za spavanje, nešto novaca. U smislu gostoprimstva, mislim da je takvo nešto jedino moguće na mjestu poput Lampeduse.“
Otok je zimski tih i miran. U doba ručka otvorena je jedna oštarija. Policajac koji nas je odmjeravao pri iskrcaju na Lampedusu ondje sjedi i ruča sa skupinom svojih kolega. Kimamo glavom u pozdrav. „Dušo, ovdje ti je najbolja salata od tune na svijetu, to stvarno moraš probati, a onda biraj što god drugo hoćeš, ali salata je pod obavezno“, nad jelovnikom su treptale pretjerano namazane trepavice presimpatične konobarice ispod obrva gusto ocrtanih crnom olovkom. Konobarica, s čije su crne pripijene majice sjajili kristalići kojima su bila ispisana slova „PARIS“, istodobno je bila i konobar. Jedina transrodna osoba na Lampedusi bila je u potpunosti u pravu, probali smo najbolju salatu od svježe tune ikada. Domaća tuna na tanjuru bila je „potpomognuta“ rajčicom iz vrta vlasnika restorana, maslinama i otočnim kaparima veličine pikula, sočnim i ukusno trpkim poput ranorujanskoga grožđa. „O’Scia“, prijateljski otočki pozdrav na lokalnom lampeduškom dijalektu znači – „moj dah“. Svaki dah zastane kada s klifa na južnoj strani otoka pukne pogled na najljepšu plažu u Europi. Titulu je zaradila u nekoliko izbora u europskoj stručnoj turističkoj literaturi. Isola Dei Conigli ili „Plaža zečeva“ zaštićeni je prirodni rezervat. Ondje kornjače liježu jaja, a njihova mladunčad svoje prve sredozemne zaveslaje rade u smjeru Afrike. Ovdje, nel blu di pinto di blu, svoj posljednji dah ispustio je Domenico Modugno, otac talijanske kancone. Živio je i umro u jedinoj kući koja se nalazi na plaži.
U suton na recepciji hotela Martello okupilo se šaroliko društvo. Finski piloti, koji u sklopu misije Frontexa provode nadzorne misije iz zraka. Za stolom pokraj njihova sjede šutljivi francuski obavještajac zadužen za koordinaciju podataka za Frontex, glasni šef Interpola za Siciliju, markantni oniži policajac iz Karlsruhea kojemu završava šestomjesečno rotacijsko vodstvo Frontexove misije te glasni Portugalac koji ga nasljeđuje i koji nakon treće čašice grappe ustaje i svima okupljenima drži predavanje o izbjeglicama, Africi i Bliskom istoku, koje bi se moglo nazvati živopisnom interpretacijom različitih teorija zavjera. Nijemac iz Karlsruhea, vjerojatno nesvjesno, koluta očima na Portugalčevu priču. Uhvatim mu pogled, on namigne. Iste večeri završavamo u jednoj trattoriji u središtu otoka. Nijemac, Francuz, Talijan i ja. U restoranu nije prevelika gužva, ali prostorom dominira glasno i nasmijano lokalno društvo. Nešto slave. Na meniju je, među ostalim, i pizza Bin Laden. Pokušavamo razumjeti zašto mozzarella i sušene rajčice na prhkom tijestu dobivaju naziv po tada već pokojnom teroristu. Talijan je u debelom plavom pletenom džemperu s jarkocrvenom maramom oko vrata. Konspirativan je, nije mu baš ugodno što sjedi s novinarkom. Francuz uglavnom šuti cijelu večer. Nijemac je otvoren, izravan i inteligentan. Priča mi kako u Karlsruheu vodi školski nogometni klub svoga sina. „U razredu je više od pola djece imigrantskoga podrijetla. To je naše bogatstvo“, ističe pokazujući mi fotografiju dvanaestogodišnjakâ u crveno-bijelim dresovima. Predan je poslu. U nekom filmskom stereotipu bio bi onaj dobri policajac. Njemačka ga je delegirala u Frontex, stigao je na otok uoči Papina dolaska, bio je ondje za dvaju najvećih brodoloma, pri izvlačenju žrtava, s Novom godinom završava mu mandat i vraća se kući.
Bin Laden je serviran, kraj stola se hladi bijelo sicilijansko vino. Nijemcu se jezik razvezao: „Ja sam jedan obični šljaker. Radnik. Koji vidi kamo stvari idu, koji o njima šalje izvještaje. Što da vam kažem? Da sam razočaran? Da, vjerojatno jesam. Jer sam na terenu, gledam stvari svakodnevno, znam što se zbiva, čemu svjedočimo, što bismo možda trebali napraviti. Onda moj papir stigne u neki ured u kojemu se odlučuje.“ Bin Ladena više nema. Prva boca vina ispijena je. Nijemac potom uzima salvetu i na njoj nešto zapisuje. Pruža mi ju preko stola i objašnjava: „Evo, to su vam podaci o ljudima. Koliko ih ima u Libiji. Što se s njima radi, koja su svjedočanstva kada dođu ovamo, to da vam ne pričam. Imate tri smjera kretanja, tri ključne točke krijumčarskih lanaca“, zastaje i docrtava improviziranu kartu Afrike na salveti s lokacijama krijumčarskih „rasadnika“, pa nastavlja: „Neću sada ulaziti u priču tko ih podupire, koliki novci stoje iza cijele priče. Ali podaci postoje. Oni su poslani. I u Bruxelles i u Berlin.“ Gledam ga sekundu i pitam zašto nitko napokon ne reagira na te izvještaje. Uzvraća mi pogled. „Evo“, ogorčeno mi govori dok gužva salvetu u šaci ispred moga lica, „ja mislim da oni na koncu ovo naprave s time što dobiju. Nemam pametnijega objašnjenja. Možda je od vina.“
Glasno društvo do nas najednom ustaje od stola. Kreće glazbena podloga. Večer je karaoka. Lampedužanska obitelj, doznali smo, slavi prabakin devedeseti rođendan. Nikad oženjeni mlađi sin od šezdesetak godina uzima mikrofon. S matrice kreće poznata melodija. Francuz za stolom napokon progovara: „Ah, Comme d’habitude!“ Pjesma koja se začula sa zvučnika u francuskom je originalu Claudea Francoisa i Gillesa Thibauta nazvana „Kao i obično“. U svijetu je kasnije postala poznata kao „My Way“, u Sinatrinoj verziji. Svi ustajemo od stola odslušati srčanu lampedužansku interpretaciju u najboljoj, Frankovoj talijanskoj verziji. Svi vrište, plješću, uskoro uživljenoga karaoke-interpretatora s mikrofonom svi dižu na ruke i bacaju u zrak. Iz kuhinje izlijeće piazzolo. Uzima drugi mikrofon. „Učinio sam to na svoj način!“ završavaju u duetu. Frenetični pljesak. Svi Bin Ladeni vjerojatno su zagorjeli u krušnoj peći. Šef sicilijanskoga Interpola odvezuje svoju crvenu maramu oko vrata i diže je u zrak govoreći mi: „Idemo, Ivana! Pjesma!“ Grabi mikrofon, dodaje mi drugi.
Mislim da mi se taj san nikada neće vratiti
Ruke i lice obojio sam plavim
I počeo sam letjeti na beskrajnom nebu
Letjeti
Pjevati
Plavo obojeno plavim
Sretan što sam ondje gore…
No svi snovi nestanu u zoru
Jer ih, dok odlazi, odnosi mjesec
Volare…
Svanulo je. Veliki trajekt uskoro se otisnuo na otvoreno more. Sunce prži podno talijanskoga barjaka. Od Lampeduse na horizontu ostaje samo obris. Roy je ostao na obali. Bio je to onaj policajac koji nas je dočekao na otoku. Isti onaj koji nam je kimnuo u restoranu za ručkom. Sada je opet stajao na ukrcaju trajekta koji se vraćao ka kopnu. Policajac iz Palerma već godinama je čuvar na „Vratima Europe“. Majka mu je Sicilijanka, otac Amerikanac s Long Islanda. „Dugoga otoka“, našalio se. Učio je hrvatski, bio je u misiji u BiH, zanimaju ga, veli, naši krajevi. Prije ukrcaja na trajekt s mobitela mi pokazuje film koji je napravio od svojih fotografija snimljenih tijekom nekoliko godina boravka na Lampedusi. Posvetio ga je izbjeglicama, kolegama policajcima, otočanima. „Svi smo mi imigranti. Neki to zaboravljaju. Bez imigracije ne bi bilo čovječanstva“, njegove riječi ostale su u zraku dok je s krme pucao posljednji pogled na staru luku. Prezime mu je Rosario. Brojanica, krunica. „Dobro da odlazite. Sada, kad krenu vjetrovi i zimske oluje, nema interneta, često ni struje. Kada se na otoku počnu vaditi zalihe šalše koje se danima jedu s paštom, jasno je da smo ostali potpuno odsječeni od svijeta…“
Valovi su udarali u „Vrata Europe“. Stijene kraj spomenika istoga imena oštro su se spuštale u more. Još 2008. talijanski kipar Mimmo Paladino podigao je pet metara visoka, tri metra široka vrata, koja su stajala poput slavoluka. U njih su bile utisnute od kamena isklesane glave, šake, stopala. Spomenik posvećen svim onima koji su pristali na Lampedusu i onima koji su živote izgubili u vodama oko otoka.
„Kada pomogneš osobi koja je prešla pustinju i tisuću teškoća kako bi došla ovamo, koja je prešla more, a more nije lagano za svladati, pogotovo u malim, drvenim, trošnim barkama, tada ne možeš zatvoriti vrata ljudima koji su sve što imaju stavili na kocku kako bi se domogli slobode. To su osobe koje bježe od rata ili gladi. Mi smo povlašteni, živimo u bogatu svijetu. Mi imamo sve. Kada primiš za ruku osobu koja je sve žrtvovala kako bi došla ovamo, ne možeš zatvoriti granice. Nemoguće je zatvoriti granice.“ Preko ograde palube sada se vidjela samo pučina. Riječi časnika Davidea Misirendina odzvanjale su mi u mislima. Na ogradu broda odložila sam limenku piva Nastro Azzuro. Plava vrpca protezala se svuda oko mene.
(Lampedusa, prosinac 2013.)
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!