Bio je četvrtak, kraj listopada 2005. Zijad Benna, Bouna Traore i Muhittin Altun, tinejdžeri, igrali su nogomet u Livry-Garganu sjeveroistočnom predgrađu Pariza. U ranoj predvečerje, krenuli su s grupom prijatelja s kojima su bili na terenu, kućama na iftar. Putem prema Clichy-sur-Boisu, drugom predgrađu u kojem su živjeli, prolazili su kraj nekog gradilišta. Neki su ušli unutra, jedan je ostao ispred.
Nije prošlo ni deset minuta, policija se pojavila po anonimnoj prijavi da se događa nešto „sumnjivo“. Mladić koji je stajao vani odmah je uhićen, druga dvojica, od straha su počela bježati koliko ih noge nose. Policija u „punoj ratnoj spremi“, krenula je za njima, stiglo je i pojačanje. Benna, Traore i Altun popeli su se na trafo-stanicu. Strujni udar ubio je 17-ogodišnjeg Zijada i 15-ogodišnjeg Bounu na licu mjesta. Muhittin je pretrpio ozljede koje ga hendikepiraju za cijeli život. Iste večeri, na ulice Clichy-sur-Boisa izašli su prosvjednici i pretvorili ih u bojno polje. Ulje na vatru dolili su u svojim izjavama premijer De Villepein i ministar unutarnjih poslova Sarkozy, ustvrdivši bez ikakve istrage, onako politički manipulativno, kako je riječ o lopovima. Nakon toga počeli su nikad u povijesti Francuske zabilježeni nemiri. Objavljeno je izvanredno stanje. Deset godina pravne bitke bilo je potrebno da policajci budu optuženi za smrt dječaka.
Skoro dvadeset godina kasnije iste slike na ulicama francuskih gradova nakon što je policajac bez povoda ubio nenaouružanog 17-ogodišnjaka Nahela Merzouka u Nanterreu.
Što je to trulo u državi Francuskoj?
Glasnogovornica UN-ovog ureda za ljudska prava Ravina Shamdasani izjavila je kako je sada pravi trenutak da se Francuska uhvati u koštac s dubokim problemom rasizma i diskriminacije u službama sigurnosti. Prema informacijama nevladinih organizacija mladi muškarci koji su vidljivo afričkog porijekla imaju 20 puta veću šansu od ostatka populacije, da ih, upravo i samo zbog toga, zaustavi policija. Opetovano kroz godine i Human Rights Watch i različiti sudovi upozoravali su Francusku na zloporabe ovlasti policije upravo u rasnoj profilaciji. Prije pet godina donesen je pak zakon koji olakšava policiji uporabu oružja. U slučaju ubojstva mladića u Nanterreu, grozi i činjenica kako je na poziv radikalno desnog političkog komentatora Jeana Messihe, pokrenuta on-line crowdfunding kampanja za pomoć policajcu koji je ubio tinejdžera. U kampanji je skupljeno milijun eura. Doniralo je 50 tisuća ljudi.
Nicolas Sarkozy, 2005. ministar unutarnjih poslova, koji je na valu nemira nešto kasnije postao predsjednikom države, izjavio je tada: „Nitko ne bježi od policije, ako nije nešto zgriješio.“
Martin Luther King rekao je pak – nemiri su glas onih koje se ne čuje.
Godinama sam radila priče iz Francuske o istoj temi i kroz sve te godine činilo mi se kao da sam radila stalno istu priču. Nejednakost i diskriminacija ubojita kombinacija koja s jedne strane rađa bijes, a s druge jača političke snage koje su godinama na rubu pobjede i preuzimanja vlasti.
Emmanuel Macron nekoliko dana prije ubojstva Merzouka stigao je u Marseille, gdje je prije dvije godine objavio pet milijardi eura vrijedan plan za borbu protiv kriminala i deprivacije u gradu. „Sve mora ići brže“, rekao je Macron. U potresnoj reportaži iz Marseillea nakon nemira, BBC prenosi izjavu jednog mladića: „Kada Macron dolazi, on dolazi da nešto objavi, ne da nas posluša.“ Grad ima relativno mladog gradonačelnika, socijalista. Zove se Benoit Payan i na rubu je očaja, ali samo kao gradonačelnik nema ni mogućnosti ni sredstva da riješi ključni problem svoga grada: „Predugo je naš grad podijeljen između onih koji su siromašni i onih koji nisu. Između onih koje javne vlasti priznaju i onih koje ne priznaju.“ Egalite, odnosno jednakost kao treća ultimativna francuska vrijednost ovdje ne stanuje. Nema tvrtki koje dolaze i nude minimalnu plaću, nema mogućnosti penjanja po društvenoj ljestvici. „Možeš biti prodavačica, nosač ili čuvar, među nama nema sudaca, odvjetnika, računovođa“, kaže mladić iz Marseillea.
No, francuski poučak i ono što je trulo u francuskom društvu, ono je što reflektira doba u kojem živimo i u kojem ćemo živjeti. Doba u kojem se u budućnost kune, ali se ona, personificirana u mladosti koja će je živjeti, ne razumije.
U doba kada je zbog nesigurne budućnosti pitanje mentalnog zdravlja na vrhu liste prioriteta generacije koja dolazi, kada su nejednakosti u šansama ozbiljan problem, kada se koncept rada mijenja i u ogromnoj je diskrepanciji s dominantnim modelom obrazovanja, kada nema roditelja ili institucije osposobljenih da se bave sa sve većom kognitivnom labilnošću pod utjecajem kaosa koji su podastrle društvene mreže, kada Europa kao kontinent bijelih i bogatih stari, a pod nama raste svijet afričkog kontinenta s milijardu mlađih od 35, što mi možemo? Pucati u mladost?
Kognitivna disonanca koja nastaje u procijepima povijesti poput ove u kojoj danas živimo, dovodi do toga da nitko s ove strane dobne europske granice kao da nije osposobljen da čuje i razumije što recimo viču dvije aktivistkinje Just Stop Oil bacajući juhu od rajčice iz konzerve na staklo ispred slike Van Goghovih „Suncokreta.“ Dok ovo pišem El Nino fenomen drma planetom, ruši klimatske rekorde, a mi se zgražamo činu očaja djevojaka koje to duboko proživljavaju jer vide da budućnosti za njih možda nema. Te djevojke ne možemo čuti, a ni razumjeti. Zato pucamo u mladost.
Ako se vratimo na ulice francuskih gradova samo nekoliko mjeseci unazad i na ogromne prosvjede nakon uvođenja mirovinske reforme, ispod radara je prošlo kako su na čelu kolone stajali mladi, među njima i sindikat francuskih srednjoškolaca. Strah ih je kako će im izgledati radna sigurnost, kako će oni sami uspjeti sebi priskrbiti starost. Hoće li je i biti, ako u jednadžbu stavimo sve ono o čemu smo dosad pisali. Pitanje budućnosti mladih se jako tiče. Ova rečenica nije neka floskula koju političari izgovaraju bez strasti, misli ili ideje o tome što u stvari govore. Ta rečenica je nešto što mladi duboko osjećaju, vide i to ih čini anksioznim. Iskreno ih brine i zato traže mogućnosti artikulacije i aktivacije. Sustav iz ancienne regimea, dvadesetostoljetnog koncepta parlamentane demokracije u kojoj su centar političke stranke, ne čini ništa da ih čuje. Obrazovanje, i opet ovisno o politici, političkim strankama, tromo je, sporo promjenjivo, dosadno, birokratizirano, potplaćeno i nimalo hrabro. Mladi žele sudjelovati, ali ne glasaju na izborima. Njih nitko ne predstavlja. Niti one koje ubija policija u francuskim predgrađima, niti ove koji se vežu za mostove i lijepe za slike. Nema predstavnika budućnosti. Imamo metke.
Europa ima dva problema. Stari i zatvara se. Nova mladost i nova Europa neće doći ili se stvoriti iz nekih zapadnoeuropskih soba za sastanke u kojima sjede dominantno visokoobrazovani bijeli ljudi.
Dok sam u posljednjih godinu dana razgovarala s brojnim političarima o mladima u Europi danas, ključni komunikacijski šum bio je u tome da oni naprosto slabo shvaćaju da borba koju vodimo nije borba za najbolje učenike. Borba je to za one tihe ili glasne, one zatvorene ili agresivne, one koji pale, koji i sami pucaju. Borba je to za one koji nose muku, svoju ili svjetsku i iz čijeg osjećaja svijeta se može dobiti iskra ideje što ćemo s našom budućnošću u doba kada se slika sadašnjosti preslaguje zbog tektonskih neriješenih poremećaja iz prošlosti.
No, te mlade ne mogu uhvatiti i afirmirati oni koji to ne razumiju, koji se te mladosti boje i koji u nju pucaju. I tu je ključ naše budućnosti. Ključ problema onih koji sada čine tu Europu koja stari i koja se zatvara. Može li milijun eura skupljenih donacija za policajca koji je ubio maloljetnika biti slika Europe kakva će biti? Grozim se takve pomisli.
Francuski primjer kamen temeljac je Europe, kakva je bila, kakva jest i kakvu ćemo gledati u našoj budućnosti, ako Europa u procesu velikih promjena samu sebe ne pogleda u ogledalo i odredi se prema budućnosti, hrabrije no što radi sada. Mladost nam treba. U mladost se ne puca.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!