Raspušta se Sabor, raspisuju se izbori, samo što nisu, evo sad će. Europski su, znamo već odavno, 9. lipnja. Sprema se vlast, oštri se oporba, bruse se programi, slažu se liste, smišljaju se parole i osmišljavaju kampanje. Sve je isto samo je sve drugačije.
Prvi parlamentarni izbori nakon pandemije, nakon dva potresa, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, nakon poskupljenja, uz inflaciju, uz strane radnike i rezultate popisa stanovništva po kojima znamo da se iz zemlje odlazi, a u nju se malo tko vraća. Izbori i domaći i europski u globalnoj atmosferi straha, dok Putin prijeti nuklearnim bombama, kada se i definitivno potvrdilo da će na američki izborni megdan potkraj godine Biden i Trump, dok Macron predlaže da Europljani šalju vojsku u Ukrajinu, a kod nas se snaži mlade momke fanove Andrewa Tatea koji rade sklekove ispred srednjih škola za novce, da služe vojni rok. Napeto je skroz, ulozi su veliki, kao i prijetnja od klimatskih promjena, a i sama demokracija nam je, vrište analize, također pod prijetnjom. Što to pobogu znači pitate se vi, umorni od života i cijena, od televizije i svađa, od suštinskog razumijevanja do potpunog nerazumijevanja onoga što se zbiva, uronjeni u fejsbučke komentare, nesvjesno skrolanje po zaslonima mobitela dok čekate tramvaj ili liječnika. Umjetna inteligencija, botovi, strani neprijatelji, domaći izdajnici, uplitanje, zaplitanje, kibernetička sigurnost, privatnost, društvene mreže, WhatsApp i Telegram grupe, manipulacija, TikTok i Facebook, nisko povjerenje u institucije, visoka polariziranost, ljutnja i bijest, obijest i laži. To je taj kolaž naše stvarnosti koji vozimo i koji nas vozi i u koji se u izborno vrijeme, to napeto vrijeme, vrijeme visokih uloga, u doba krize demokracije, dodaje još jedna varijabla. Varijabla onih koji na izbore uopće ne izlaze. U Hrvatskoj ih je gotovo pedeset posto koji ne izlaze na parlamentarne i skoro sedamdeset koji nikada nisu glasali na europskim izborima. Pitanje neizlaska na izbore, apstinencije, jedna je od važnih tema današnjice koji se kao važna varijabla uzima svugdje kada se priča o toj krizi demokracije, povjerenja, novim participativnim modelima u vremenu digitalne ekonomije, svijeta megamreža kojima smo svi povezani i koje mijenjaju i svijest i savjest i svijet. Upravo je početkom tjedna u Zagrebu Zaklada Friedrich Ebert predstavila istraživanje o tome tko to ne glasa u Hrvatskoj.
Pa krenimo redom. Iz brojnih dosadašnjih istraživanja, jasno je da je apstinencija znak ukorijenjenog nezadovoljstva demokratskim sustavom općenito. Ljudi smatraju da im je dalek, da su oni koje smatraju političkim elitama (strankama), udaljeni od građana i njihovih interesa. Prema Eurobarometru, u Europskoj uniji manje od polovice građana, njih 47 posto vrlo je zadovoljno načinom funkcioniranja demokracije, ostalih 53 posto nije nimalo zadovoljno. U Hrvatskoj je samo 29 posto ljudi zadovoljno funkcioniranjem demokracije. Hrvatska je u Europi i pri samom dnu ljestvice po izlaznosti na izbore, bilo parlamentarne ili europske.
Tri društvene kategorije detektirane su kao one u kojima je izborna apstinencija izrazito naglašena. To su mladi, manje obrazovani i radnička klasa. Dob, obrazovanje i zaposlenje tri su ključna faktora koja utječu na apstinenciju.
Kažete vi, ma baš me briga ionako ništa za mene ne rade ti političari sve mi je isto. Ali, vi ste ti kojima je kao građankama i građanima dano pravo glasa, za koje se negdje gine ili umire. Pa zašto baš vi, zašto baš mi, koji smo se borili za tu demokraciju, u nju ne vjerujemo, puštamo je da vrti s polunapunjenim rezervoarom glasova? U čemu su problemi koji posljedično nastaju u društvima visoke stope apstinencije, u društvima poput našeg koje uz to imaju i visoku razinu nepovjerenja u institucije? Autori studije navode četiri ključna razloga. Prvi je taj da neravnopravno sudjelovanje različitih društvenih skupina na izborima, nužno vodi do toga da njihovi interesi neće biti adekvatno zastupljeni u parlamentima. To je problematično pogotovo ako je riječ o ugroženim skupinama, u našem slučaju, mladima, nezaposlenima i onima nižih primanja i socijalnog statusa. Kao drugu posljedicu autori studije navode manju odgovornost vlada. Ako izostavljene apstinentske skupine nemaju utjecaj na donošenje odluka i stvarne političke procese, oni se dodatno udaljavaju od demokracije i gube vjeru u njenu središnju svrhu. Kao rezultat toga u Europi imamo slučaj sve manje participacije mladih ili radnika u politici. Visoka je razina participacije visoko obrazovanih. Kao treća stvar navodi se to da ako dosta ljudi ne glasa, povećava se mogućnost utjecaja na ishod izbora kroz kontrolu onoga tko sudjeluje. I na koncu niska izlaznost utječe i na ponašanje samih stranaka, kao nositelja procesa predstavničke demokracije. Ako mnogi birači ionako ne glasaju, onda ih se također malo pridružuje strankama. Što manje ljudi u strankama, manja mobilizacija, pitanje isplativosti motiviranja apstinenata, posljedično dobijamo cijele skupine stanovništva koje se distanciraju od političkih procesa što šteti otpornosti demokracija. Kada dakle podvučemo crtu, izvješće zaključuje navedeno – odaziv birača u Hrvatskoj među najnižima je u Europi, apstinencija je veća među mladima, budući da generacije rođene 1980-ih i kasnije u pravilu manje izlaze na izbore. Apstinencija je izrazito visoka kod osoba između 18 i 21 godine starosti. Obrazovanje i nezaposlenost igraju važnu ulogu: Manje obrazovani i nezaposleni vjerojatnije će apstinirati.
Imovinsko stanje je također važno jer je vjerojatnije da će ljudi s boljim imovinskim stanjem izaći na izbore. Glasanje u Hrvatskoj je, kao i drugdje, povezano s općenitim interesom za politiku. Unatoč tome, nije utvrđeno da izborni apstinenti značajno manje podržavaju demokraciju općenito. Oni su prije nezadovoljni demokrati nego autoritarizmu skloni birači. I što ćemo sad? Za ove izbore, vjerojatno ništa. Hoće li birači sami od sebe u prijelomnoj i kriznoj 2024. osvijestiti svoj glas, malo je vjerovatno. No, svakome tko dođe na vlast ili u oporbu s pedest posto biračkog tijela na parlamentarnim ili samo trideset posto onih koji izađu na europske izbore, mora biti imperativ početi raditi na demokratskoj otpornosti društva. Što ta floskula znači, pitat ćete se? Vjerojatno i dalje zvuči kao floskula obzirom na ljudima sve veću odbojnost prema politici. Ipak, valja i uvijek ponoviti pa vidjeti tko može pružiti rješenja. Stvarati demokratsku otpornost znači raditi na institucionalnom povjerenju, političkoj učinkovitosti, trajnoj socio-ekonomskoj sigurnosti, inovacijama, kreativnosti i prije svega obrazovanju, kritičkom demokratskom obrazovanju za sve i svugdje, u vrtićima, osnovnim školama te srednjim, napose strukovnim, koje pohađa najviše srednjoškolaca u Hrvatskoj. Trenutni učinak, slažu se i autori izvješća, mogu imati neke ad hoc stvorene kreativne kampanje koje nužno ne moraju biti stranačke nego tematske. Kampanje koje mobiliziraju one koji smatraju da izaći na izbore nema smisla. Koje ih se tiču.
Borba za nejednake u demokracijama, za one koji te demokracije ili nose svojim radom, one koji su u njima izgubljeni ili one nove, mlade koji dolaze, mora biti borba svih. Ako oni koji nose politički proces i koji su na izbornom tržištu i kupuju naše povjerenje iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, a zovu se političke stranke, ne razumiju koliko je fundamentalan problem za naše društvo nesudjelovanje, moramo ih na to upozoravati. Mi kao građani koji još ostajemo i opstajemo sudjelujući u izbornom procesu. Društveno povjerenje vezivno je tkivo države. Mora uključivati, a ne isključivati. A onda ćemo na zdravim osnovama moći vidjeti i to tko želi doći i doprinijeti takvom društvu, a tko iz njega želi otići. Ili u njemu (ne) glasati.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!