Hoće li glavni grad ruskog Tatarstana, koji ako mu se ime prevede s ruskog znači lonac, a s tatarskog označava rov, postati u povijesti zapamćen kao mjesto u kojem je deset dana prije američkih izbora, okupljanjem proširenog sastava lidera BRICS-a, trasiran put prema novom svjetskom poretku, u osvit osamdesete obljetnice kraja drugoga svjetskog rata, bilo bi možda, dok povijest teče, pomalo pretenciozno prognozirati.
No, svijet je u nezapamćenom agresivnom previranju, a iz kremaljskog imaginarnog rajskog vrta, kojem je stvaranje svijeta po vlastitoj mjeri ultimativni cilj, stižu slike koje zapadnom svijetu izazivaju duboku nelagodu.
Zagrljaji i poljupci kojima lideri zasipaju domaćina Vladimira Putina za kojim je raspisana tjeralica Međunarodnog kaznenog suda, rusko domaćinstvo u Kazanu u kojem uživaju lideri Brazila, Kine, Indije, Južne Afrike te ostatka proširenog BRICS+ kluba – Egipta, Etiopije, Irana i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te predstavnici sigurnosno i ekonomski ključnih regija svijeta koje su u različitim stupnjevima suradnje ili sukoba s Amerikom ili Europom, a koji su stigli u Rusiju kao BRICS promatrači.
U Kazan je sletio i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, čija bi, ako gledamo po opisu radnog mjesta, i uloga bila da ide svugdje i razgovara sa svima, dobrim i lošim momcima ovog svijeta. No, u ovo vrlo opasno i delikatno doba, s pravom mu se zamjera kako je odbio doći u Švicarsku na mirovni summit o Ukrajini, a u Rusiji se nalazi upravo na dan obilježavanja 79. rođendana UN-a dok ruska artiljerija i dalje gađa ukrajinske gradove. Fotografije bivšeg portugalskog premijera i UN-ovog šefa za pomoć izbjeglicama, koji uz osmijeh lomi i kuša kruh u znak ruske dobrodošlice, izazvale su val bijesa s ove strane današnje globalne ratne barikade.
Dok se i dalje priča o mogućem zaoštravanju odnosa Rusije i NATO-a, u Kazanu je pak Putinu desnicu čvrsto stisnuo i i lider vrlo bitne zemlje članice NATO-a, i kandidatkinje za članstvo u EU, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je početkom rujna zatražio članstvo u BRICS savezu. Ovaj diplomatski demarš i nije tolika prekretnica u turskoj vanjskoj politici kojoj je zbog frustracije zapadom, u cilju drugačiji globalni balans.
Ne mora se biti veliki stručnjak za međunarodne odnose, da se iz Kazanske deklaracije koja ima, za međunarodne summite neuobičajene 33 stranice i čak 134 točke jasno iščita nekoliko ključnih stvari koje svi koji prate razvoj BRICS-a već dobro znaju. Države koje sada drže oko 37 posto globalnog BDP-a, naspram 27 posto zemalja članica G7, traže reformu međunarodnog sigurnosnog i financijsko-trgovačkog poretka, kako bi se, kažu, svijet uspostavio na ravnopravnijim i osnovama koje bolje reprezentiraju promijenjenu globalnu stvarnost. Priče o reformi UN-a ili institucija Bretton Woodsa, traju već godinama, kao i preslagivanje globalnih odnosa povezano s time. Svima njima glavni je takmac i problem, naravno Amerika, a s ruskom agresijom na Ukrajinu, koju nitko ni ne spominje na tatarskom druženju, domaćin smatra da je jasno pokazao tko će tu u budućnosti crnu vunu presti.
Akceleraciju preslagivanja odnosa gledamo, netko bolje i dublje, netko površnije i slabije, od početka stoljeća. Koincidiraju i miješaju se veliki procesi poput klimatskih promjena i migracija, s onim financijskih kriza, nejednakosti, ne bi li se svi slili u neku tektonsku transformaciju globalnog poretka, koja po prirodi stvari i po naučenom iz povijesti može doći šaptom ili uz tutnjavu tenkova i pušaka i milijune mrtvih.
I Putin i Xi kao da imaju vremena na pretek, vlast su si, za sada, produžili do prirodne smrti, autokratski sustavi, nuklearne sile, okupljaju ostatak BRICS svijeta na platformi frustracije američkom dominacijom i povijesnim frustracijama tzv. globalnog juga i grade klub koji na dnevni red već neko vrijeme stavlja i mogućnost uspostave vlastite valute, ne bi li došlo do dedolarizacije svjetske ekonomije.
No, koji je taj i takav navodni ravnopravniji i reprezentativniji svijet za kojim u dugim porukama iz Kazana vape svi sudionici koji pozivaju na poštivanje UN-ove povelje i smješkaju se Putinu koju istu tako brutalno i nemilosrdno krši tu istu povelju na čije poštivanje poziva? Kako se predstavljati kao lider tog novog i pravednog svijeta i zazivati termin nesvrstanosti, kada si izvitoperen i svirep, nikako pravedan i ispravan? Je li biti ratnim zločincem legitimacija da ostatak nezadovoljnog svijeta s tobom sjedi za stolom i blaguje? Jer veliki ratni zločinac je valjda u ovom svijetu biti lakše nego mali. Vjeruješ da si besmrtan i da je sve što radiš nekažnjivo. Vrijeme post-istina, potpuno suludo vrijeme u kojem se teško razumijeva kako bi se ti novi odnosi mogli uspostaviti, pod kojim konceptom, terminima, pod kojim životnim uvjetima za sve ljude ovog svijeta ili barem njihovu većinu? Je li taj Putinov koncept onaj koji propagira završni udar onome koji je zazvao kraj povijesti? Je li moguće kotač okretati unazad ili ga samo ubrzati prema nejasnom cilju?
Zapadni analitičari vrte i okreću moguće scenarije, pokušavajući ublažiti poruke i postupke koje stižu van zapadnog kruga. No, upozorenja ne nedostaje. Enrico Letta, bivši talijanski premijer i autor strategije o zajedničkom europskom tržištu koje je naručila Ursula von der Leyen, na X-u je objavio, kako je Europa, kao koncept fragmentiranih država osuđena na nevažnost.
BRICS summit, piše Letta, govori nam da se kao Europa moramo integrirati i samo tako možemo ojačati. Kraj i smrt Europe, ako se ne uozbiljimo već ranije nam je obećao Emmanuel Macron. Europa dakle u tom i takvom svijetu, kažu nam, treba jačati zajedničku konkurentnost, tržište, obranu. No želi li učvrstiti i ne odstupiti i od onoga što ju je razlikovalo od tih silovitih autokracija? Demokraciju, ljudska i manjinska prava i slobode, vladavinu prava? Oni koji topotom gaze po europskim biralištima i preuzimaju vlast ili pridobivaju simpatije većine birača, od Orbana do Meloni, Wildersa, Le Pen do austrijskih slobodara, za tu i takvu Europu ne mare. Oni su kažu zapad, oni su kažu ista ta Europa. Nova ili stara, prava, nikako kriva. Ona koja bi valjda mogla s Putinom. Dok se dlanovi svima znoje pri pogledu preko Atlantika, i dok deseci američkih Nobelovaca iz područja ekonomskih znanosti javno staju uz Kamalu Harris, Ameriku ne čekaju interno lijepi dani. Trump grabi ili prema pobjedi ili prema izazivanju novih nereda ako izbore izgubi s malom razlikom. Najjača svjetska ekonomija i njezina sposobnost regeneracije, ključna je i dalje u miješanju globalnih karata. Kaotične i kontradiktorne poruke dvoje kandidata koje stižu iz kampanje, plodno su tlo za daljnju manipulaciju ostatkom svijeta onoga koji otvara šampanjac u Kazanu. Loncu ili rovu, kako vam drago.
Trump 2.0. značio bi zakucavanje Amerike opisane i definirane u njegovu govoru pred Općom skupštinom UN-a 2018: „Odbacujemo ideologiju globalizma i prihvaćamo doktrinu patriotizma.” Možda je ta i takva ona koju priželjkuju lideri BRICS-a. Koja god bila nakon izbora, ona potpredsjednice, glavne tužiteljica i unuke savjetnika nesvrstanog predsjednika Zambije Kennetha Kaunde ili ona biznismena s optuženičke klupe i autora Abrahamskih i sporazuma s Talibanima, bez Amerike taj novi svijet neće moći. Kada puca na sve strane, koji je mudar i miran put prema novome? Ili je jedini mogući onaj da staro nestane u krvi? Svaki je odgovor i kriv i točan.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare