Rim tim tagi dim

N1 / Marko Prpic/PIXSELL

Rekao je u jednom intervjuu nedavno rukometaš Igor Vori kako Hrvati u stvari nisu sportska, nego euforična nacija. Da su sportska, dvorane bi po zemlji bile pune i tijekom nacionalnih sportskih natjecanja, a sport bi bio svačija svakodnevica. Ovako smo samo euforični kada nekom u sportu krene pa sve projiciramo u tada aktualne šampione. Jedino gdje smo stalno na vrhu europskih ljestvica jest primjerice pretilost ili percepcija korupcije.

Ne treba nam europska tužiteljica ili kontroverza izbora državnog odvjetnika kako bismo znali gdje u stvari živimo i kako. Pedest posto ljudi ne izlazi na izbore, povjerenje u tzv. tradicionalne institucije je vrlo nisko, najniže je ono u političke stranke. Ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju „trendove“ u toj istoj politici na uzorcima od petsto ili tisuću ljudi mogu ili ne moraju značiti nešto, ali kad pod sve te brojke podvučemo crtu, društvu s niskom razinom participacije i povjerenja u institucije, ne piše se dobro. Pogotovo ako se takvi trendovi nastave. Trend koji je zabilježen, crno na bijelo na popisu stanovništva, trend je iseljavanja iz države. Odlaze, rekli bismo internacionalnim riječnikom, best and the brightest, zato se valjda taj proces i zove brain drain iliti odljev mozgova.

Demografska crna slika nije samo karakteristika naše europske periferije, to je proces koji se događa diljem kontinenta koji stari. Pretpandemijski oformljena Europska komisija u svoj je aktualni sastav ubacila stoga i resor koji se bavi demografijom, demokracijom i budućnošću Europe. Na njegovo čelo postavljena je hrvatska predstavnica. Govorila je ona kroz ove godine o tim katastrofama koje su snašle Europu i ako napravimo samo kompilaciju naslova njezinih izjava o temi, jer to je, budimo iskreni, razina na kojoj se prosječna građanka ili građanin s pravom glasa „informira“, dobili bismo slijedeći pasus: „Demografija i demokracija imaju svoj uzročno-posljedični odnos. EU će predstavljati samo četiri posto svjetskog stanovništva. Do 2050. udio stanovnika starijih od 65 godina bit će oko 30 posto. Trebaju nam zakonite migracije, svježa radna snaga…Cilj nam je da Šveđani dođu raditi u Hrvatsku – da nismo u EU možda ne bismo imali toliki odljev ljudi…“

I tako usred dramatičnih naslova, nakon pandemije, ulaska u europodručje i Schengen, tijekom rata u Ukrajini, uoči najave vraćanja vojnog roka, u jeku prosvjeda sindikata, prije, ne sjećam se točno koliko mjeseci, do mene je došla lyrics verzija videa Baby Lasagne. Obzirom da su svijet i Europa moja profesionalna sudba toliko godina, taj inteligentan video i riječi koje bi svaka Šuica poželjela u kampanji, ne da su mi zapele za oko i uho, nego sam ih počela aktivno promovirati, paralelno prateći što se događa s autorom pjesme.

Navalili su tih proteklih mjeseci na dečka iz Umaga, pograničnog hrvatskog i europskog područja burne prošlosti, raznorazni europski bloggeri, youtuberi, od Laponije do Andaluzije. Cijela svita onih čija mišljenja i komentari nešto znače i koja kreira javno europsko mišljenje u bespućima digitalnog demokratskog svijeta u nastajanju koji je onaj stari doveo do nestajanja. Svaki od tih, uglavnom mladih ljudi, koji je razgovarao s Baby Lasagnom, uhvatio se upravo poruke pjesme, a sam autor svesrdno je objašnjavao. Mladi koji sele, hoćeš iz ruralnih u urbana područja, hoćeš van iz Hrvatske. I kako je to tužno i kako su mladi koji idu, uglavnom anksiozni. I tako dalje i tako bliže. Jednog je youtubera doveo do ruba suza, upravo zbog poruke pjesme.

Pričao je tako Baby Lasagna priču Europe kroz svoju pronicljivu i zaraznu pjesmu koja udara po nekim čudnim čvorovima svakog čovjeka Europe, kontinenta onih koji dolaze i odlaze. Ritam je temelj, ritam je srce. Rim tim tagi dim.

Udarao je kada se pojavio u javnosti u sve diljem Europe, osim u one za čije se natjecanje prijavio. U zemlji iz koje se iseljava, među ostalim, jer kažu, nema šansi i prilika, zbog klijentelizma i manjka meritokracije, upravo su oni koji odlučuju o sudbinama utjelovljeni u tzv. stručni žiri, procijenili da Lasagna nije važan za hrvatsku ili europsku scenu. Ni aktualan, a niti glazbeno dostatan prednatjecanju za Europu na predziđu kontinenta. Možda im je nakon svega što se dogodilo, nakon sasvim slučajnog ulaska malog s klupe na teren, malo neugodno. U žiriju je bio i jedan moj bivši kolega koji je cijeli život u informativnom programu, valjda stoga ne bi li procijenio upravo aktualnost tog nečega u glazbi, nečega što koresponidra s trenutkom. Ako već ovi glazbeni procjenitelji nisu uhvatili ritam. Rim tim tagi dim.

Kažu nam, situacija je u društvu ozbiljna, u škole se treba uvesti kritičko mišljenje. Kako „uvesti“? Pa nije li kritičko mišljenje dio svega? Podučavanja matematike, jezika, našeg ili stranog, povijesti, geografije, promišljanje glazbe, pisanja tekstova, procjene struke. Nije li kritičko mišljenje potrebno da bi se razumjele sve finese onoga što je u svoj paket osmišljen za kompjuterom u sobi u Umagu, ubacio autor naslovivši pjesmu po onomatopeji za instrumentalni rif? Koji je kao topot koraka, vrtnja kotača na tračnicama, nervoza, lupanje srca…Rim tim tagi dim.

I dok žiri Dore ostaje tako sam sa sobom, na rubu povijesti s barem posljedičnom dozom zdrave i duhovite poruge na društvenim mrežama, ona prava stvarnost češe se uz soundtrack koji će se pojaviti na natjecanju za pjesmu Eurovizije u Švedskoj. Zemlji u koju su mnogi željeli doći, zemlji čija integracijska politika podbacuje, zemlji u kojoj mladost glasa za ekstreme. Hej, reći ćete mi – Eurosong nikada neće politiku u svoju butigu! Ali, odgovorit ću vam, u toj butizi je ima sve više, direktno ili indirektno, pisah to u još jednoj Eurosong kolumni prije koji tjedan.

U centru te Europe predizborno je doba, koje će do usijanja doći taman negdje oko Eurosonga. Redovi se zbijaju, kaos vlada. Bruxelles je neki dan gorio zbog prosvjeda seljaka, onih koji proizvode hranu. Onih koji muzu krave, pa daju mlijeko Europi. Onih o čijem odlasku sa sela dok muze kravu pjeva i Lasagna. Onaj za kojeg je na koncu glasalo više ljudi nego za sve ostale izvođače koje je odabrao stručni žiri.

Više bit će i od HDZ-a i od SDP-a i Domovinskog muvmenta i Možemo i Mosta i svih drugih koji će istaknuti liste u ovo mračno doba na rubu povijesti, na rubu pameti, liste za izbore za Europski parlament. Na te europske izbore je dosad u Hrvatskoj izlazilo manje od trideset, dobro ste pročitali, MANJE OD 30 POSTO onih s pravom glasa. Vas. Koji ste možda zvali za Lasagnu ili koji komentirate po društvenim mrežama kao da nema sutra.

Možda nam eto Lasagna ni kriv ni dužan približi tu Europu.

Za razliku od svih europskih youtubera i bloggera koji su ga pratili mjesecima, malo tko od onih u Hrvatskoj pitao ga je, a kamoli kontekstualizirao ono o čemu pjeva. Pobogu, to je Eurosong. Samo pjevamo i sviramo. Je li ili nije Rammstein ili prošlogodišnji finski izvođač s Eurosonga. Gdje je našao tu kravu i jesu li rukavi i opet kopija finskog izvođača s Eurosonga ili tradicionalna istarska nošnja. Je li na wc išao tri ili četiri puta. Zašto ima toliku tremu. His anxiety attacks. Rijetko tko se i s tim našalio u priči oko odlazaka na wc. Gostovao je u toj euforičnoj bujici i interesu nakon pobjede i u političkoj emisiji prvog kanala javnog servisa nazvanoj Otvoreno. Ni tamo ga nitko nije pitao -pa o čemu ti je ta pjesma oj Lasagno i zašto od svega o čemu si mogao rim tim tagi dimat, ti o tom odlasku sa sela, odlasku mladih iz zemlje. O mački barem koju foru bacit’… Pričalo se o falševima i toncu u političkoj emisiji, no nikako ne o političnosti ili ako ništa osjećaju, toj anksioznosti koja proizlazi iz odluke nekoga tko odlazi. Jer, to je samo pjesma. Jer apage politiko i živote naš svagdašnji europski i domaći iz Eurosonga. A kad smo već kod sotone, đavla nije vidio niti osjetio u pjesmi nitko u Europi svo ovo vrijeme Lasagna euforije, sve do noći pobjede na Dori, kada se ukazao hrvatskom nogometašu koji je igrao u međunarodnom klubu koji promiče različitosti i ima jednu od najljepših nogometnih himni, klubu koji je mjestom veselja i nulte tolerancije na mržnju. Vidio je dakle te pobjedničke noći u Lasagni taj nogometaš demona. Svojim milijunima followera u storyju na Instagramu u koji je bila zalijepljena snimka televizora i Lasagne koji trči ne pozornicu nakon pobjede, upisao je kako ih je netko „uvjerio“ da moraju glasati za demona. Jer demon je valjda netko tko nastupa na pozornici eurovizijskog natjecanja pjevajući o odlasku. Bog dragi će ga znati. Pa onda imamo i postdemonski nastavak priče. Naime, nakon što se nakon pobjede saznalo da je Lasagna iskreni vjernik, brže bolje se javio jedan vlogger – influencer – političar – zastupnik u parlamentu – vjernik, koji inače na društvenim mrežama uvjerava druge da je nešto zavjera. Požurio je dakle nakon vijesti o Lasagninoj vjeri skočiti pjevaču u zaštitu od nogometaševog demoniziranja, ponavaljajući da druge ljude ne treba unaprijed osuđivati, ako ih ne znamo te je objavio također da je tu svoju video poslanicu proslijedio i nogometašu, da shvati da je pogriješio.

To je valjda sve skupa i ta politika i vjera i glazba i nogomet i ukupna stvarnost prostora na kojem živimo. S kojeg se odlazi. Na rubu pameti. Na rubu kontinenta.
Mladić iz Istre, koji se svojim radom i talentom već odavno internacionalizirao, postao je na trenutak dijelom palanačkog šunda. No, paralelno, u tom glazbenom trijumfu, dogodila se euforija te, po Voriju, nepostojeće sportske nacije koja je ušutkala sve te glasove. Narod je odlučio. I shvatio. It’s Lasagna.

U toj euforiji, onkraj pameti, u predizborno vrijeme, dok se mladiće zove u rat, zamislimo… Neki europski čelnik ili čelnica, koji su dosad u potpunom nedostatku ideja zazivali Amerikanku Taylor Swift da potakne mlade Europljane da izađu na izbore, u tom teškom trenutku za Europu, pozove pobjednika Eurosonga Baby Lasagnu nakon lude noći u Malmöu. Novog idola mladih. Onog zbog kojeg se laća telefona i o kojem se izrađuju romantični TikTokovi. Skromnog, talentiranog. Onog koji pjeva o Europi danas. Onog s ruba Europe. Za kojeg glasaju stotine tisuća. Koji ih iskreno triggerira. Zbog kojeg su uzbuđeni i motivirani. Koji ne dijeli i ne mrzi. Lasagna, poster boy za europske izbore. Srećom, europski, kao ni naši političari, nisu tako kreativni.

Glazba nije i ne mora biti politika, ali glazba je duboki osjećaj, ona koja ostaje uvijek dijeli duh vremena, o njemu pjeva, dira nas i mobilizira.

Zlo koje buja i namjerno puca na najgore, pokazalo nam je posljednih godina, uz sve ružne eksternalije, da je ljudski um krhak, da u doba straha socijalne i spone u nama pucaju pa se okrećemo šarlatanima. Doba straha sprječava nas da mislimo, da djelujemo. Identifikacija s nečim dobrim bitna je stvar. U doba nesigurnosti. U doba anksioznosti. My anxiety attacks.

Lasagna je udario ritam.

Rim tim tagi dim.

I’m a big boy now, I’m ready to leave, ciao mamma ciao.

Sretno ti bilo Marko, razvali i ne okreći se sine! God bless.