Sjedila sam krajem prošlog tjedna na jednoj konferenciji o globalnoj i europskoj sigurnosti kada je na mobilnom telefonu zasvijetlila notifikacija.

Suprug predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi u njihovom je domu brutalno napadnut čekićem. Napad se dogodio samo desetak dana uoči izbora u SAD-u na kojima se odlučuje tko će kontrolirati američki Kongres. Samo nekoliko sati prije napada, američka vlada snagama je sigurnosti podijelila dopis u kojem je upozorila na povišenu opasnost od domaćih nasilnih napada na kandidate i ljude koji rade na izbornim mjestima zbog, kako piše, „neslaganja izazvanih ideologijom“.

Od šestog siječnja prošle godine, Trumpova nepriznavanja rezultata izbora, upada svjetine u Kongres tijekom zasjedanja i nezamislivih slika koje su u svaki zakutak svijeta stizale iz Washingtona, Amerika je zemlja koja pleše po rubu. Napad na Kongres pokazao je još jednom kako nasilje jest političko sredstvo, te kako se američka zbilja gleda na toliko različitih načina da je pitanje kako uopće imenovati stvari u paralelnim stvarnostima od kojih svaka artikulira termine na svoj način. Terorizam i udar na temelj američke države za jedne, a za druge borba za Ameriku samu, protiv neprijatelja nacije. Revolucija.

Thomas Hobbes u Levijatanu je zabilježio kako su imena stvari promjenjiva jer su postavljena zbog označavanja naših zamisli. „Netko naziva mudrošću ono što drugi naziva strahom; jedan naziva surovošću ono što drugi zove pravdom; jedan rasipništvom što drugi velikodušnošću; jedan opet ozbiljnošću što drugi glupošću, itd. Zato takva imena nikada ne mogu biti istinske osnove ni za kakvo razmišljanje.”

No, razmišljati se ipak mora s aparatom koji i dalje posjedujemo.

Napadač je po kući Pelosijevih vikao: „Gdje je Nancy?“ Urlik koji je parao hodnicima Kongresa upravo šestog siječnja 2021. Urlik koji će ostati s nama još dugo, urlik onih koji su, kažu, oslobođeni i neće tek tako nestati s obzora u bazenima nejednakih diljem svijeta koji su u političkoj sferi dobili iskonske oživotvoritelje svojih glasova. I dobili su platforme, puno platformi. Za njih zakoni i pravila stvarnog svijeta u napumpanom virtualnom više kao da ništa ne znače. Iz njega su spremni iskočiti u pravi i zahtijevati svoju pravdu i istinu. Čekićem i batom, razbit ćemo atom. Prije toga, nekome glavu.

Nakon napada na Paula Pelosija nizali su se komentari o opasnosti koja čeka Ameriku uoči ovih izbora, kao da neka nevidiljiva sila svako jutro na uredničkim kolegijima diljem svijeta briše sjećanje na sve ono što smo već vidjeli i doživjeli.

Prije šest godina stajala sam na obali rijeke Temze i gledala u vodu kojom je polako klizio vijenac. Desetak dana uoči referenduma o brexitu ubijena je laburistička zastupnica u parlamentu Jo Cox. Bila je grlena zagovornica prava sirijskih izbjeglica. Dobila je dva metka u glavu i petnaest uboda nožem. Četrdesetogodišnja majka dvoje djece pala je pred knjižnicom u Birstallu, u Zapadnom Yorkshireu. Ubojica je uskliknuo: „Ovo je za Britaniju! Britanija uvijek dolazi prva!“ Ubojica imena Thomas Mair, simpatizer je neonacističke Nacionalne alijanse. U jeku zadojene kampanje za referendum u kojem se ljude plašilo hordama koje marširaju prema Britaniji da otmu sve britansko, diralo se u temu koja je stvarala i stvara Britaniju. Politička desnica požurila je ograditi se od ubojstva i osuditi zločin, a dok je dan uoči referenduma Temzom ispred parlamenta plovio brod optočen crvenim karanfilima i ružama u znak sjećanja na Jo Cox, tisuće građana Londona okupile su se na Trgu Trafalgar da uz gradonačelnika Sadiqa Khana, potomka pakistanskih imigranata, odaju počast ubijenoj narodnoj zastupnici i, kako to obično bude, kažu „ne mržnji i nasilju“.

No laburisti, nakon brutalnoga politički motiviranog ubojstva njihove članice kakvo ne pamti suvremena britanska povijest, nisu učinili ništa puno. Ubojstvo osobe koja se borila za prava obespravljenih nije bilo osvješćujući šok, poziv na uzbunu ili mobilizirajući faktor uoči referenduma koji je polarizirao državu i politiku. Ubojstvo je, na koncu, ostalo samo obiteljska tragedija Coxovih. Nikakav simbol, nikakav orijentir. Ubojica je osuđen na doživotni zatvor. Nije tražio branitelja, nije se pokajao. Psihijatrijsko vještačenje pokazalo je da je ubio Jo Cox zdrav i pod punom sviješću.

“Prema vašim pretraživanjima interneta jasno je da vaša inspiracija nisu bili ni ljubav prema ovoj zemlji, niti ljubav prema vašim sugrađanima, nego divljenje nacizmu i sličnim antidemokratskim vjerovanjima. Generacije naših roditelja podnijele su velike žrtve kako bi porazili takve ideje i vrijednosti u Drugom svjetskom ratu. Ono što ste vi napravili, izdaja je tih vrijednosti.“ Dio je to iz završne riječi suca koji je ubojicu Jo Cox osudio na doživotni zatvor.

U kući ubojice policija je pronašla nacističku literaturu, a na vrhu police bio je zlatni orao, simbol Trećeg Reicha, sa svastikom.

Simboli su kroz povijest bili važna stvar. Ubojice i diktatori voljeli su ih povezivati sa svojim moćima i nadmoći. S orlom iznad glave i prekriženim čekićima na pameti, ubadao je nožem ubojica ženu i majku Jo Cox punih petnaest puta. Nakon što ju je prije toga puškom skraćenih cijevi već upucao u glavu.

O potrebi nošenja vatrenog oružja kao sredstvu zaštite u Americi se vode rasprave, neovisno o ideološkim linijama. Drugi amandman zajamčeno je pravo iz vremena djedova osnivača, nikakve novovjeke zamke poput stalnih pucnjava po školama nisu promijenile to, kažu, temeljno pravo Amerikanaca.

Jaira Bolsonara nazivali su brazilskim Trumpom. I on se zalagao za nošenje oružja, čak je u svojim eskapadama isticao da je sasvim u redu pucati u opoziciju. Red i napredak riječi su koje krase vjerojatno jednu od najprepoznatljivijih zastava svijeta. Zemlje koja pleše i igra nogomet. Reda i napretka vrlo rijetko je kroz povijest bilo u državi koja je, eto, promijenila vlast, ali s toliko malom razlikom i s tolikom ostrašćenom podijeljenošću, da njezina budućnost nikako ne nudi nadu u red i napredak.

U Brazilu sam prvi i posljednji put bila prije točno dvadeset godina. Stigla sam u ljeto 2002. kada je predsjednička kampanja bila u punom jeku. Cijelim putem po velikoj, bogatoj, a siromašnoj zemlji pratili su me plakati kandidata. O jednom se pričalo kao onome koji će kada osvoji vlast promijeniti zemlju. Četiri slova ispod slike sjedokosog starca nisu mi tada puno značila, no – Lula je, činilo se tada, značio puno Brazilcima, razočaranim zbog siromaštva, visokog duga, korupcije. Lula je, pokazalo se u oba njegova predsjednička mandata, izveo zemlju iz bijede i pozicionirao je kao globalnu silu, članicu BRICS-a, nove osovine velkih sila uz Indiju, Kinu, Rusiju i Južnoafričku Republiku.

Put me te izborne godine naveo u mnoge dijelove Brazila. Bijeda jednog Liberdadea, najsiromašnijeg dijela prve brazilske prijestolnice Salvadora de Bahije oduzimala je dah. U naseljima sa surogat roditeljima živjela su djeca onih koji su poginuli u uličnim obračunima bandi, onih koji su završili u zatvorima. Na prekrasnim plažama, od čije ljepote se zanijemi, trčali su mali pljačkaši i „dizali“ torbe naivnim turistima koji su ih ostavljali bez nadzora. Po noći su odjekivali pucnjevi. Istodobno u tom je čemeru uvijek bilo pjesme, radosti i s onim što nemaš jer si i dalje imao jedino bitno – život. Nigdje na svijetu nisam vidjela toliko tuge i bijede, a toliko sreće i nade na jednom mjestu kao u Brazilu te 2002. Lula je toj brazilskoj sirotinji bio ta nada.

Edmilson je velikom mačetom sjekao gustu šikaru u Amazoni, nedaleko njezine pritoke Rio Negra, blizu Ariau Amazon Towersa, postaje s koje je u istraživanje Amazone kretao Jacques Cousteau. Mačeta je bila oruđe za preživljavanje u džungli. Ako je trebalo, sjekla je i glave. Čovjek imena popularnog brazilskog nogometaša vodio je nas nekoliko u pristupačniji dio prašume ne bi li nam na samo nekoliko kvadrata pokazao što je Amazona. Pluća svijeta o kojima su nas učili u školi nisu neka apstraktna priča i zelena mrlja koja se dobro vidi iz svemira.

„Pomiriši!“, uzviknuo je Edmilson i pod nos mi je gurnuo odsječeni dio neke grane. Mirisalo je poput masti od mentola koju mi je baka utrljavala na prsa dok sam kao dijete imala bronhitis. „Vidiš, Amazona liječi sve na svijetu!“

Puno tih slika iz Amazone nosim u glavi kristalno čiste i danas, dvadeset godina kasnije. Čujem zvukove bagera, krčenja šume. Sjećam se leta helikopterom iznad vode boje Coca-Cole i dima koji se dizao na horizontu. Sela naroda Caboca i razgovore s autohtonim domorodačkim stanovništvom. Gledajući unazad, Lulino razdoblje smatralo se vremenom brazilskog prosperiteta. U svoja dva mandata Lula da Silva postao je ikonom globalnog juga, ali i rado viđen gost u svjetskim prijestolnicama, bez obzira na ideološke pozicije. Korupcijski skandal koji ga je strpao u zatvor pokazao se namještenim. Sud je poništio optužbe, Lula je prvi Brazilac koji je na predsjednički mandat izabran tri puta. Bolsonaro, pak, prvi predsjednik koji nije reizabran.

Kada je u godini prije korone na skup G7 u francuski Biarritz stigao vođa naroda Kayapo iz Amazone, Raoni Metuktire, prašuma je gorila. Nezapamćeni požari harali su Amazonom. „Bolsonaro je glavni mentor problema u Brazilu“, govorio je poglavica Raoni novinarima u mondenom francuskom ljetovalištu tražeći od najbogatijih svjetskih ekonomija da pomognu spriječiti uništavanje Amazone koja nije samo brazilska, nego vrijednost cijelog svijeta. Stajala sam na baskijskoj plaži tisućama kilometara daleko od Amazone dok je kasno kolovoško sunce pržilo i mene i Trumpa i Macrona i sve okupljene. Summit je postao noćnom morom domaćina, jer je s druge strane Atlantika Bolsonaro poslao poruku da ga nije briga za poruke G7 i da će on sa svojom zemljom raditi što hoće, iako su lideri G7 za očuvanje Amazone namijenili dvadeset milijuna dolara. Bolsonaro nije priznavao ni klimatske promjene niti je smatrao da krčenje Amazone ima na njih neki učinak. Godinu kasnije, nije priznavao ni postojanje covida, a evo ove izgubio je izbore.

Novom predsjedniku Brazila brže-bolje pohitali su čestitati svi – od Joea Bidena do Macrona. Upravo je riječ Amazona stajala u puno globalnih čestitki Luli. No, čestitka od Bolsonara još nije stigla. Brazil ostaje podijeljena zemlja. Jedan posto razlike u glasovima signal je koji zvoni u ušima globalne krize. Nekada katolik, Bolsonaro je postao evangelistom u doba kada se predviđa da će u toj južnoameričkoj visokoreligioznoj državi u desetljeću pred nama broj evangelista premašiti broj katolika.

U svojoj grubosti, bivši vojnik Bolsonaro, shvatio je puls, pokazalo se, polovice brazilskog društva i plesao kako ona svira ili samo svirao da ona pleše, kako bilo. Nakon objave rezultata i Luline pobjede, ulice u unutrašnjosti blokirali su vozači kamiona, pristaše Jaira Bolsonara. Transport i poljoprivreda bili su, uz građevinu, sektori kojima je dao nova krila. Na prostorima u unutrašnjosti, na mjestima gdje se krčila prašuma, rasli su veliki poljoprivredni kombinati, nove farme i plantaže. Brazil je treći proizvođač hrane na svijetu, najveći proizvođač soje i kave, kao i najveći izvoznik govedine. S druge strane, država je to koja je i opet navukla je crnu statistiku od čak 33 milijuna gladnih u zemlji koja hrani globalnih milijardu. Borba protiv siromaštva i nejednakosti, ekonomski oporavak i jaka međunarodna pozicija Brazila, bile su karte na koje je Lula igrao prije dvadeset godina i uspio. Može li i dvadeset godina kasnije, kada su stvari toliko iste, a toliko različite?

Red i napredak je za jedne postao i ostao jedno, za druge nešto potpuno drugo. Rascijepljeni Brazil svaki dan gleda nasilje, Bolsonaro i dalje javno ne čestita suparniku dok na brazilskim ulicama i cestama njegovi pristaše podižu barikade. Srp s brazilskih polja visoko je u zraku.

U istom Levijatanu, Hobbes piše nešto o razumijevanju: „Kad netko čuje bilo koji govor i pri tome izluči one misli čijem označavanju su riječi toga govora i njihove veze bile namijenjene i postavljene, onda se za njega kaže da ih razumije. Dakle, razumijevanje nije ništa drugo do pojam uzrokovan jezikom. Ako je jezik svojstven čovjeku (kao što jest, koliko znam), onda mu je isto tako svojstveno i razumijevanje. I zato, što se tiče besmislenih i lažnih tvrdnji, ukoliko su opće, o njima ne postoji nikakvo razumijevanje, premda mnogi misle da ih razumiju onda kad zapravo samo tiho ponavljaju riječi ili ih prebiru u svijesti.”

Zarobljeni u ponavljanju riječi i prebiranju po svijesti, u vremenu smo u kojem i dalje ne znamo događa li se i opet neka revolucija i s kojim znakom i predznakom. Onaj iz čije zemlje je prije više od sto godina krenula jedna revolucija, sada ratuje i mantra o novom svjetskom poretku dok zloguko nabija po svijetu divovskim čekićem i ucjenjuje ga još većim srpom. Sluđene vojske svuda oko nas nahranjene u virtualnim frižiderima zbijaju redove, pucaju u glavu i udaraju čekićima, a vani, na pravoj hladnoći, kao i uvijek, i dalje se samo i uvijek gine i gladuje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.