Živimo u nesigurno doba, puno straha, stvari se mijenjaju, sve je neizvjesno. Rastu cijene, teško se živi. U takvo nesigurno i strašno vrijeme, uči nas povijest, neki se povuku, u kodu preživljavanja ne mare za ono što se događa i čuvaju, kažu, sebe, svoje, jer ništa, kad nešto ne valja, oni ne mogu promijeniti. Drugi, kada je teško i osjećaju nepravdu, govore glasno, traže pomoć, ruku, istomišljenike, kanaliziraju strah, nesigurnost, svoja ugrožena prava, zahtjeve, potrebe. Organiziraju se. Izlaze na ulice.
Socijalni psiholozi istraživali su i istražuju zašto ljudi prosvjeduju. Istraživanja kažu da ljudi preferiraju red, sigurnost statusa quo. Potreba za prosvjedom, dolazi primarno iz želje za opstankom.
Kada smo u igri preživljavanja rade instinkti, nesvjesni odgovori našeg tijela, koji nam govore da bježimo ili se borimo.
Kako bi se organizirali u javnoj akciji i borili protiv normi, stvarali „nered“, potrebni su još neki faktori ili njihova kombinacija. Jedan od njih je manjak povjerenja u vlast. Kada ljudi osjete nepravdu, da ih se vara ili laže, kada osjete nejednakost, ako se nalaze u sličnoj situaciji, ako su blizu jedan drugome geografski, ako dijele isti ili sličan identitet ili svrhu, sklapaju se sastojci ključni za prosvjed ili pobunu. Nema goreg osjećaja od ranjivosti, bespomoćnosti. Snažni su to okidači za mobilizaciju.
Širenje prosvjeda promatra se kroz prizmu intenziteta koji se dijeli u grupi. Kada su emocije uzavrele ljudi ne donose odluke na isti način kao u normalnim okolnostima. Tu je također i čimbenik anonimnosti unutar prosvjednih pokreta jer koliko bi god ljudi htjeli da se čuje njihov glas i vidi njihov lik oko neke teme i pitanja koje ih muči ili za koje se bore, strah od odmazde tjera ih u grupu u kojoj dijele rizik i odgovornost. Učinkovitost je također jedan od faktora koji pokreću ljude na akciju. Zajedno možemo učiniti više nego sami. Kada sve ove ljudske i socijalne izazove i karakteristike stavimo u jednadžbu povijesti i sadašnjosti, jasno je zašto ljudi izlaze na ulice. Kada je počeo rat u Ukrajini, na sastancima u europskim prijestolnicama često se spominjala moguća nemirna jesen i zima, kao reakcija na ekonomske posljedice krize. Bojali su se političari “ulice” jer u vremenima krize, ljudi pate, oni koji vode ne mogu im pružiti sigurni status quo, a onda, kažu, autokrati kod kojih se kući robija godinama za dizanje glasa na ulici, još mute vodu u Europi.
Proteklih dana dva paralelna ulična pokreta. Onaj u Francuskoj gdje se prosvjeduje zbog odluke predsjednika Macrona da preko koljena, nakon godina u kojima to nije uspijevalo, krene u provedbu mirovinske reforme i podigne dob za odlazak u mirovinu. U Izraelu, na ulice se izašlo zbog pokušaja pravosudne reforme kojim bi se Vrhovni sud stavilo pod političku kontrolu parlamenta.
Liberal Emmanuel Macron, kojem je ovo zadnji mandat na vlasti, kaže, nema što izgubiti, shvaća strahove i otpor naroda, neće odstupiti od odluke jer se previše odgađala, njegova premijerka čuva red i mir, ulice gore, ujedinjeni radnički sindikati i sindikat francuskih gimnazijalaca koji vodi šesnaestogodišnjak, kojeg pak u javnosti i na društvenim mrežama dezavuiraju anonimni komentatori jer što bi mladost koje se mirovinska reforma tiče imala govoriti aktualnoj starosti i onima koji vode zemlju. Jedan Francuz mi je za prosvjeda protiv mirovinske reforme prije više od deset godina govorio o pokretu koji su pokrenuli da pozovu mlade sunarodnjake da napuste zemlju jer je ona gerontokratsko društvo u kojem mladi na tržište rada ulaze kao sedamdesetogodišnjaci s terminalnom fazom raka. U uzavreloj aktualnoj atmosferi, ubrzano se prate ispitivanja javnog mnijenja koja su reaktivna, raste desnica u Francuskoj, prvi izbori po redu oni su europski dogodine u svibnju, cijeloj Europi tresu se gaće zbog situacije, nije još jasno na koju stranu će prevagnuti političko klatno, a ljudi, govori nam socijalna psihologija, hoće da sve bude kao prije.
Da bude status quo.
Uz cijelu tu priču kraj Europe stoji geopolitička planina, pitanje resursa, hrane, reindustrijalizacije za novo doba, pitanje europske demografija i tržišta rada, imigracije i migrantske politike, sigurnosti i hibridnog ratovanja, načina života i europskih vrijednosti. U mučnoj mješavini tegoba koje tište ljude i one koji vladaju, čula sam neki dan kod nas na televiziji komentatora koji kaže kako sigurno “strani faktori” podrivaju nemire u Francuskoj. U svojoj karijeri bila sam na dva opća štrajka u francuskoj prijestolnici upravo zbog mirovinske reforme. Bila sam na ulicama tijekom prosvjeda za summita G20 i G7. Milijuni su marširali, neki su palili i razbijali, policija je tukla i bacala suzavac i tako u krug, svaki put, kroz dva i pol desetljeća mog rada na takvim terenima u Francuskoj. I bez stranih faktora.
Kada ljudi smatraju da im je nešto oduzeto, da se nije poštovala demokratska procedura odlučivanja, u ambijentu koji se zove Francuska, u kojoj je činjenica stalno izgovaran stereotip “kulture uličnih prosvjeda”, ne trebaju Rusi ili Kinezi da podrivaju i pale. Uz sve što nam se događa, replicirala bih ovim putem istom komentatoru, dopustite mogućnost da ljudi imaju intrinzičan motiv za pobunom. Demokracija jest u krizi, a ta i takva ulica, nekad mirna, nekad nasilna, je odlika demokracije. Jedini problem koji vidim danas, jest da će biti vrlo teško vratiti ono što je bilo. Status quo.
Pred drugim izazovom je Izrael. Država koja se naziva jedinom pravom demokracijom Bliskog istoka, već četiri godine kuburi s političkom krizom izazvanom nakon dizanaja optužnice za korupciju protiv premijera Benjamina Netanjahua, konzervativnog desničara, prijatelja Donalda Trumpa i Viktora Orbana. Ne znamo smatraju li komentatori da i u Izraelu među narodom na cesti djeluju strane sile, ali kažu da se oko pravosudne reforme kojom bi se radi političkog opstanka i kontrole Vrhovni sud potčinio parlamentarnoj većini, izraelska vlast konzultirala kod europskih prijatelja u Budimpešti i Varšavi. Onih koji su već promijenili europski status quo. Televizijski komentator kojeg sam spominjala u francuskom slučaju opravdava izraelski prosvjed kao legitimnu borbu naroda protiv represije.
Prosvjedi u Francuskoj i Izraelu, prvi su veliki prosvjedi u demokracijama od kraja pandemije.
2020. kao da je postala neka nulta godina koja je izbrisala pretpandemijska sjećanja i sve teme vezala samo i isključivo uz nju. Što je prethodilo pandemiji? Ratu u Ukrajini? Desetljeće prosvjeda. Ono je negdje zazivalo vjeru u demokraciju, a na koncu je završilo rastom nepovjerenja u nju. Europska ekonomska kriza, Grčka na koljenima, iznjedrila je stalne sukobe, ulicu koja je neprestano bila aktivna. Nakon golemih požara koji su prijetili uništenju ruske pšenice 2010., Vladimir Putin, zbog primirivanja domaće javnosti, ograničio je izvoz, kruh je poskupio diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka kamo se izvozila ruska pšenica, jedna iskra zapalila je Tunis i prelila se u požar u kojem su se zapalila potisnuta desetljeća represije pod raznoraznim diktatorima. Društvene mreže, govorilo se tada, pomogle su organizaciji mladih, novih, demokratskih snaga koje će povesti podjarmljena društva u novo doba, pravedno društvo, bez korupcije. Globalizacija je odigrala za neke, ne za sve, liberalna demokracija bila je teže razumljiva, ona koja je tu da štiti manjine, druge, drugačije.
Kako bilo, posljedice Arapskog proljeća obilježit će cijelo desetljeće za nama, od pada režima, izbjegličke krize, novih ratova koji su imali posrednički i geopolitički karakter, vidimo danas bolje nego tada.
2014. Ukrajinci su na cesti tražili da njihova država krene u pregovore s Europskom unijom. Glavni trg u Kijevu prozvan je Euromajdanom. Postao je slika baroknih spaljenih barikada s visoko uzdignutom europskom kraj žuto-plave zastave, postao je mjestom pogibije ljudi za ideju Europe. Slijedilo je sve ono što znamo i danas gledamo.
Najveći prosvjedi dosad održani u povijesti u jednom danu, kažu statističari, dogodili su se 21. siječnja 2017. nakon inauguracije Donalda Trumpa kada je u ženskom maršu u Washingtonu, na ulice izašlo pet milijuna ljudi.
Godina uoči pandemije, 2019. bila je godina masovne globalne mobilizacije. Od Čilea preko New Delhija, od Bejruta do Hong Konga.
Zašto je kulminiralo? Zbog korupcije, demokratskog deficita, rasta cijena, krađe izbora, izglasavanja nepopularnog zakona, nekompetencije vlasti, manjka empatije izabranih, boljitka života ljudi. Globalna dohodovna i prihodovna nejednakost paralelno je rasla, u nekim zemljama danas je gora nego 90-ih godina prošlog stoljeća, a i dalje se sve više povećava. Pesizmizam i frustracije prema izabranim političarima vezani su za nezadovoljstvo funkcioniranjem demokracije.
Klimatske promjene, pitanje kršenja ljudskih prava ili redukcija tuđih prava. Sve su teme koje danas vode na ulicu. Mladi koriste nove metode, koje su se pokazale neprihvatljivim starom svijetu poput pokreta Just Stop Oil koji je bacao boju na zgrade, umjetnička djela, blokirao prometnice. Digitalno, koje je pomagalo i pomaže organizaciji i dijeljenju informacija, pokazalo se u proteklom desetljeću podložno manipulaciji, od utjecaja na izbore, Cambridge Analytice, širenja dezinformacija. Digitalna diseminacija videa ili slika diže prosvjedni potencijal, ogledalo je i za geografski udaljena društva da procijene svoju situaciju. Ljudi koliko su i dalje nesvjesni svega toga, postali su i puno svjesniji.
Koliko cijena prosvjeda može biti riskantna i velika, toliko ista može biti i cijena nesudjelovanja, apstinencije. U društvima niske razine povjerenja i niske participacije, ishodi su nezivjesni, a možda i opasni.
Prosvjedi upozoravaju na loše, pitanje je mogu li donijeti novo. Čak i najveći među njima predstavljaju samo dio društva i imaju mogućnost podrivanja pravila reprezentativne demokracije i vladavine većine. No, oni su moćan alat koji pritišće privilegirane, poziva ih na odgovornost, a u slučajevima masovne mobilizacije s jasnim ciljevima i organizacijom, i opet nas uči povijest, imaju revolucionaran potencijal. Demokratska neravnoteža i prosvjedna akceleracija može isprovocirati autoritaran odgovor koji će poduprijeti šira javnost da se klatno vrati u ravnotežu, u status quo. Prosvjedi mogu otići u neželjenom smjeru, otvoriti prostor za autoritarnu vlast, tendencije, za redukciju sloboda i prava.
Strah “od ulice”, strah je vlasti koja je nestabilna, nekredibilna, u koju nema povjerenja, koja je neučinkovita koja je prijetvorna i koruptivna. U državi u kojoj vlada povjerenje socijalna kohezija ne razbija se tako lako. Možemo li apstrahirati strah i autokratsku prijetnju s istoka kada razmišljamo o ishodima naših odluka za naša društva, o onome što se događa oko nas? Moramo, jer izabrani politički predstavnici moraju u demokratskim društvima biti uvijek i stalno podvrgnuti kritici i kontroli. Ako je to na ulicama francuskih gradova, kako kaže televizijski komentator, strani utjecaj koji podriva demokraciju, onda možda da samo dignemo ruke u zrak i predamo se. Kome? Stranom okupatoru koji kod kuće hapsi i pritvara one koji dignu glas, a ovdje podriva ili onome kojeg smo demokratski birali pa da ga pustimo da postane kao taj podrivatelj, strani okupator, bez opozicije, s apsolutnom vlasti? Ne znam, pitajte komentatora.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!