Za naše građanke i građane, one koji možda nikada neće ući u hrvatski, a kamoli briselski ili strasburški parlament, moram na početku reći da uvijek imaju mogućnost otići, barem jednom u životu, i vidjeti te "hramove" demokracije, u kojima se uvijek i stalno otkad je demokracije odigrava svojevrsna predstava.
Parlamenti su otvoreni za javnost, posjete, imaju ljude koji će vam, ako već nisu u školi, objasniti čemu parlamenti u demokracijama služe. Osim što su ključno predstavničko tijelo, oni jesu i svojevrsno kazalište, jer politika jest velikim dijelom i predstava, stalno traženje pažnje javnosti, glasača, birača, onih koji daju krv, hranu, opstanak, prije svega – povjerenje onima koji se zovu političari i sjede u tim parlamentima. Predstavljanje vama, objašnjavanje politika vama, ključan je dio politike. Pozornica u kojoj vi detektirati tko će vas dobro zastupati, tko je iskren, pošten, tko razumijeva vaše potrebe i potrebe društva, tko vara i laže, tko je demagog ili korumpirani beskičmenjak. Bez vas građani, nema njih, bez nas građana, nema parlamenata i društvenog ugovora koji političarima u ruke predaje našu volju i odgovornost da upravljaju društvom u našu korist. Korist građana i dobrobit društva. Pitanje gubitka povjerenja u tradicionalne institucije, a među njima na ljestvici najgore stoje političke stranke, jedno je od ključnih pitanja današnjice, koje stoji u srži procesa kojima svjedočimo više od desetljeća, procesa u kojima ljudi ili apstiniraju od demokratskog prava i obaveze da glasaju na izborima, ili sve više počinju vjerovati iracionalnom i po istom djelovati u svom okružju što stvara slojevite socijalne frakture, ili počinju tražiti osione i grube figure, autoritarne ličnosti za koje misle da će ih spasiti od strašnih tema današnjice poput migracija ili im svojom moći ubrizgati neke njihove male snage u kojima mogu vitlati svojim životima misleći da imaju kontrolu.
O svemu tome, prije godinu dana napisala sam knjigu Nesigurni. U njoj sam među ostalim pričala i o Europi u ovom povijesnom trenutku, Europi koja je stvorena kao odgovor na užase Drugoga svjetskog rata koji su poharali kontinent, Europu koja je mislila da može biti utočište mira i napretka, zajedničkog tržišta i slobodnog kretanja, a nakon pada željezne zavjese i mjesto jednakosti (o tome sam prije šest godina napisala i knjigu Nejednaki). Europu koja je prošla Brexit, u kojoj su “osovine” Njemačka i Francuska u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, Europu, kojoj transatlantski partner drugi put u predsjedničkoj fotelji obećava trgovinski rat, izmicanje sigurnosnog kišobrana. Transatlantski partner koji ruši i krši institucije demokratskih država kakve smo znali poput novinarstva, sudova, kontrolnih agencija vlasti. Transatlantski partner koji Ameriku velikom želi stvoriti s čovjekom koji obećava razrušiti državnu administraciju i biti prvi globalni oligarh koji vodi državu od koje dobiva poslove. Pisala sam i o Europi čiju zapadnu kolonijalnu povijest danas kao oružje koristi Putinov režim u našem južnom susjedstvu, onaj koji ratuje mijenjajući povijest da bi promijenio budućnost. Europi koja je eto jučer u Europskom parlamentu izglasala povjerenje drugoj Europskoj komisiji koju će voditi Ursula von der Leyen. Stajala sam i prije pet godina u studenom 2019., kao i jučer, u istim ovim hodnicima Europskog parlamenta u Strasbourgu kada se povjerenje iz laboratorija Merkel odabranoj bivšoj njemačkoj ministrici obrane i zdravstva izglasavalo pred Europskim parlamentom, europskim Babilonom, mjestom o kojem mnogi u Europi, onih koji imaju pravo glasa i dalje ne znaju baš puno, mjestu koje je predstavničko tijelo koje je tu zbog nas, građana.
Hrvatske građane čini se stvarno nije briga. I u jedanaestoj godini članstva u Europskoj uniji, na treće europske izbore izašlo je najmanje ljudi ikad. U Hrvatskoj je dakle bila najniža izlaznost na izbore od svih zemalja Europske unije. U doba najveće krize, nakon pandemije, s ogromnim fondom za oporavak i otpornost zbog kojeg se EU po prvi put zajednički zadužila, s posljedicama klimatskih promjena, olujama i sušama koje su pustošile pojedina mjesta u Hrvatskoj, sa stalnim likovanjem političkih elita da je Europa nešto tamo daleko i nerazumljivo, a ne nešto što je svakodnevica, naše zakonodavstvo, naša ravnopravna stolica i u parlamentu i u Europskom vijeću i u Europskoj komisiji i u Europskom ekonomskom i socijalnom vijeću u kojem sjede predstavnici naših poslodavaca, sindikata, nevladinih organizacija, u gradovima i općinama i europskim tijelima u kojima ih predstavljaju predstavnici tih naših gradova i općina, u doba u kojem Europa stari, nekonkurentnost njene ekonomije izniman je problem, izdvajanja za obranu se povećavaju, a novci za istraživanje i razvoj nužni su za preživljavanje ekonomije, kao i opstanak poljoprivrede ili tih slavnih kohezijskih fondova koji nikako da poravnaju te europske nejednakosti Šengenu i eurozoni usprkos. Inflacija, visoke cijene hrane, ništa, ali ništa od toga nije bilo dovoljno da proljetos motivira hrvatske građanke i građane da izađu na birališta, jedanaest godina od našeg članstva u Europskoj uniji. Čak ni shvaćanje da postoje neki Europski sudovi ili Europski javni tužitelji koji mogu utjerivati pravdu, kada se u našu stalno sumnja i nikako da se reformira? Tko je za to kriv? Sami građani? Izluđeni svakodnevicom skrolajući po društvenim mrežama misleći da je zemlja ravna ploča? Razočarani građani koji spajaju kraj s krajem, po noći ispiru boce i prodaju ih pred kraj radnog vremena ili ranom zorom da ih nitko ne vidi i ne bude ih sram od susjeda? Građani koji jako dobro žive, rade u procvaloj IT industriji pa ih nije ni briga jer svako malo putuju u, štajaznam, Dubai? Građani koji iznajmljuju apartmane bilo djedovinu na moru ili Airbnb u gradovima? Je li nam predobro da bismo glasali ili nam je preloše pa mislimo da to ništa nema smisla? Mislimo li da je jamranje kako tamo neki zastupnici u Europskom parlamentu primaju neke visoke plaće i ništa ne rade njihova krivica? Svi oni kojima je bilo dostatno vidjeti neki ostrašćeni video jednominutnog govora zastupnika pred plenarnom sjednicom? Je li u redu da je netko zaista u Europskom parlamentu ako je dobio tek nešto više od tisuću preferencijalnih glasova birača? I zato će vam oni biti krivi?
Jer vas ne zanima “Europa”? Neka tamo “Ursula”? Kažu vam “neizabrana”?
Vodstvo je onakvo kakvi smo mi.
Vodstvo Europske unije preuzima dakle nova Komisija Ursule von der Leyen s mnoštvo novih resora koji su međusobno isprepleteni povezani, zamršeni i uzročno-posljedični kakvo nam je i vrijeme u kojem živimo. U parlamentu u Strasbourgu je jučer bilo i komorno i burno. Različito od te 2019. u kojoj se očekivao kakav-takav entuzijazam, a onda je samo tri mjeseca nakon izglasavanja povjerenja Komisiji Von der Leyen, udarila pandemija i promijenila tijek povijesti, rada te iste Komisije, naših života kojima je taj isti rad te Komisije, novi zakoni, uredbe, mjere, bio iznimno važan bili toga svjesni ili ne. Super izborna 2024. globalno, završila je s rasplitanjem situacije u Americi i izglasavanjem povjerenja Komisiji Von der Leyen, najtješnjim do sada, s velikom polarizacijom glasova, podijeljenim povjerenjem desnice i zelenih. Europa danas nije ista kao ona jučer, za sve nas bilo bi važno da razumijemo koliko je sve ono što se događa u Europskom parlamentu, našem drugom parlamentu jednako bitno kao i ono što se događa u hrvatskom, jer smo svi mi Europa i sve je to isto, s malim lokalnim folklorom svake države članice. Kada bi vas pitali znate li što će raditi i tko je uopće Teresa Ribera? Što znači njen portfelj u Komisiji kao izvršne potpredsjednice za čistu, pravednu i konkurentnu tranziciju? A Henna Virkkunen? Izvršna potpredsjednica za tehnološku suverenost, sigurnost i demokracije? Znate li zašto je sporan bio i tko je Raffaele Fitto? Što će raditi Mara Kos, a što Dubravka Šuica? Može li vas stvarno biti baš briga? Za to da ne birate, da ne mislite, čime god se bavili? Možete li se samo i isključivo stalno hvatati za ficleke koje vam se baca kroz Facebook? Kad su već mediji i novinari nepotrebni, kao i svaka analiza bazirana na činjenicama i argumentima jer dovoljan vam je samo palac i uron u svijet kojim vlada kineska partija i američki big tech? Jeste li informirani oko politika koje se vas tiču? Poljoprivrednici, znanstvenici, učenici, biznis sektor, tkogod? Je li vam bitno tko vas predstavlja? Je li to vodstvo autentično, etično, jasno zna koja je javna i odgovorna uloga politike i upravljanja? Jesmo li zaslužili bolje vodstvo, ako sami nismo svjesni odgovornosti za isto? Ali koga briga, zar ne?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare