Kada je koronavirus "doputovao" iz Kine u Europu i na našem su se kontinentu pojavili prvi slučajevi zaraze, odlučila sam na portalu N1 pokrenuti rubriku "Svijet u doba korone" ne bih li u razgovorima i analizama s ljudima diljem svijeta pokušala naći neko svjetlo u magli tog trenutka i trasiranju naše globalne budućnosti.

Kretanje je bilo moj profesionalni život četvrt stoljeća i ono prvo što je ograničeno izvanrednim mjerama. Mnogi su se tih dana pitali na koji će način lockdown utjecati i na naše poimanje svijeta, u čije dijelove, kako bi donosili priče iz prve ruke, novinari nisu mogli. U seriji intervjua i tekstova koji su objavljivani tih mjeseci, svoj je red čekao i jedan koji nikada nije ugledao svjetlo dana. Wuhan, Bergamo, mrtvi, strah, zagrebački potres… Jedan je tekst strpljivo čekao da prođu sve te velike tragedije i izvanredne situacije. Nije ugledao svjetlo dana, jer stvarnost je protekle dvije godine gotovo svakodnevno bila izvanredna, svaki tekst činio se važnijim. Sve do 24. veljače ove godine.

Moje posljednje putovanje prije pandemije, prije lockdowna, bilo je upravo u Ukrajinu.

Ideja je bila napisati nekoliko reportaža o zemlji s ruba Europe, koja je u to vrijeme bila meta američke političke borbe i pokretanja procedure opoziva Donalda Trumpa, zemlji u kojoj i dalje nije bilo rješenja za okupirani istok, regije Donjeck i Luhansk. Zemlji koja je u to doba doživjela nacionalnu tragediju postavši uz sve što ju je zadesilo i kolateralom konfrontacije Irana i SAD-a, nakon što je u eskalaciji krize nakon ubojstva alfe i omege iranske vojske, generala Sulejmanija greškom srušen ukrajinski putnički zrakoplov i poginulo 176 ljudi. Takvo je dakle bilo ozračje u kojem sam otišla u Ukrajinu početkom 2020. godine. U Hrvatsku sam se vratila 24. veljače. I u računalo pohranila tekst. Tekst koji je čekao svoj red pričao je jednu ljudsku priču o, u tom trenutku, gotovo zaboravljenoj zemlji.

Na isti datum, točno dvije godine nakon mog povratka iz Ukrajine, oko pet ujutro zazvonio je telefon. Bila je to naša producentica Tina Žagar. Šok iznenadnog buđenja odmah je nadopunio duboki nemir, nevjerica i strah. Prije krmeljavog odlaska na posao otvorila sam folder u računalu u kojem je i dalje stajao zaboravljeni tekst. Slike su samo nadirale dok su nevjerojatne vijesti stizale iz sekunde u sekundu.

Seriju novih kolumni, koje će svakoga četvrtka, pod nazivom Global Fokus, izlaziti na portalu N1, odlučila sam početi tim zaboravljenim tekstom. Djelomično je modificiran, no ostao je gotovo isti kao kada je napisan prije dvije godine. Ispisan mu je novi kraj. Iako se pravi kraj te iste priče još ne nazire.

***

(let Kijev-Zagreb, 24. veljače, 2020.)

Bio je skoro kraj mjeseca u kojem se u mirnodopsko vrijeme glasaju i vole mačke, kada su u uspavani gradić Novi Sanžar u ukrajinskoj regiji Poltava s oko osam tisuća žiteljskih duša stigli autobusi. Vjetrobranska stakla počela su pucati pod udarima kamenja koje su prema autobusu vitlali bijesni mještani. Uz policiju, morala je intervenirati vojska. Ukrajinska vlada evakuirala je naime četrdesetak svojih i tridesetak stranih državljana iz Wuhana, tada epicentra epidemije novog koronavirusa i dovela ih direktno s aerodroma u dvotjednu karantenu u poznato liječilište u Novom Sanžaru.

Na ukrajinskoj televiziji u Kijevu gledala sam večernji dnevnik i snimke razjarene seoske mase u strahu, koja je napadala autobus isto tako prestrašenih zaraženih povratnika iz Kine. Na lice mjesta stigao je i predsjednik Volodimir Zelenski. Pokušavao je pred kamerama umiriti mještane, govoreći im kako nisu ti jadni ljudi koji su došli iz Kine krivi što ih je napao nepoznati virus. Sve je izgledalo kao scena iz nekog crnovalovskog filma. Bilo je jasno da se iza brda valja nešto što će izazvati globalni strah i nesigurnost. A koji tjedan kasnije u Ukrajini je zabilježen prvi slučaj zaraze, koji nije imao veze s napadnutim putnicima u Poltavi.

Spremala sam se na put prema istoku Ukrajine. Bilo je to doba kada je godinu ranije izabrani predsjednik Volodimir Zelenski odlučio krenuti putem svog predizbornog obećanja i poduzeti korak prema pregovorima s proruskim separatistima, koji su već šest godina okupirali dijelove njegove zemlje na granici s Rusijom. Susreli su se tih dana šefovi kabineta Zelenskog i Putina i uspostavili takozvano savjetodavno vijeće trilateralne kontaktne skupine u kojoj su prema sporazumu iz Minska bili predstavnici Ukrajine, Rusije i OESS-a, koji je kontrolirao situaciju na crti razgraničenja. Ideja je bila pripremiti lokalne izbore u okupiranim regijama. Kada se to obznanilo, unatoč zabrani javnog okupljanja zbog pandemije, u Kijevu su izbili prosvjedi. „Ono što vlada čini za naše je nacionalne interese gore od virusa“, prenio je New York Times tih dana izjavu jedne građanke, koja je, unatoč koroni izašla na ulicu.

Noćni vlak za Kramatorsk kreće sat prije ponoći s glavnog kolodvora u Kijevu. Na peronu, u hodniku vlaka i svakom od kupea udahe skraćuje zagušujući miris ugljena. Vagoni iz sovjetskog doba, prozori se ne otvaraju. Mala ložiona na kraju svakog vagona, kantice kraj otvorenih peći crnim oblucima ugljena putem nadopunjuju dvije kondukterke. Mlađa plavokosa, pregledava karte provirujući kroz vrata, druga starija upozorava na nadolazeće stanice i obilazi vlak. Obje u udobnim šlapicama ispod kojih vire debele čarape.

Kompozicija spavaćih kola naime do Kramatorska, najistočnije točke pod kontrolom službenog Kijeva i sjedišta regionalne vlasti izmještene iz okupiranog Donjecka, vozi više od dvanaest sati. Zagušljivo je i nesnosno vruće. Iz najlona položenog na jedan od četiri kreveta u kupeu, vadim posteljinu sa znakom ukrajinskih željeznica. Vozim se s kolegama iz Latvije, Danske i Ukrajine. Nedugo nakon povratka kući, razmišljat ću je li ovo bilo možda i zadnje od takvih putovanja kakva smo u našem poslu poznavali. Cijele noći vlak drmusa, pa staje, tvrdi ležaj udara u bubrege, željeznicu nevjerojatno sporo guta ta daljina prema kojoj jezdimo. Ta daljina je periferija i pokazat će se, kao i svaka druga periferija rata i zamrznutog sukoba, sa sobom nosi iste mirise, slike, poznate karaktere, ali i svoju specifičnu priču.

Jutro s mirisom rijetke crne kave dolazi na stanici u Slavjansku. Prije šest godina, taj je grad u Donječkoj oblasti bio mjesto žestokih borbi Ukrajinaca s proruskim separatistima. Posvuda podsjetnici na blizinu takozvane crte razgraničenja. Rupe od metaka na natpisu na ulazu u grad u bojama ukrajinske zastave. Srušene kuće polako se obnavljaju. Zima je, smog i sve je puno smeđe i sive boje koje slažu atmosferu do pristanka na odredište. Slavjansk je bio prvi grad u ovom dijelu, kažu nastao u 17. stoljeću nakon pronalaska soli i izgradnje rudnika. U sljedeća tri stoljeća Donječka regija je zahvaljujući bogatim nalazištima ugljena postala srce teške industrije što je kulminiralo u sovjetsko doba. Ovaj kraj rudarskog srca i crnila, razvio je kroz godine snažan regionalni identitet, žestoke momke, poznate tajkune, političare i mnoge miješane brakove i obitelji.

Kavu nam mlada kondukterka donosi u staklenim šalicama s mjedenim podnožjem na kojem izrezbareno piše Ukrajina, uz znak ukrajinskih željeznica. Izlazim nakratko na peron u Slavjansku. Prati me starija kondukterka i napominje kako su ti stalci za šalice za kavu, još iz doba kada je ona počela raditi, sjeća se, kaže kada su ih prvi put servirali.

Cijeli radni vijek vozi se u vlaku. Pita me odakle sam, a zatim i je li nam bolje otkad smo u Europskoj uniji. Riječ Europa u njoj ne izaziva ushit. Ukrajinska je Ruskinja. Tako mi se sama predstavlja. Priča mi na brzinu kako joj je Europa bila antipatična sve dok joj se sin za rata nije zaposlio u nekoj humanitarnoj organizaciji i počeo primati dobru plaću. „Onda sam napokon shvatila što znači riječ standard“, rekla je uz smiješak dodajući kako nema šanse da sinu plaća ne dođe na vrijeme i da je stvarno „europska“, za razliku od onoga što se nudi u Ukrajini. Pita me do koliko se godina kod nas radi. Kada joj kažem, ne može se načuditi. Njoj je i njenih šezdeset previše. Sada ide u redovnu mirovinu.

Penjem se nazad u vlak, ona dodaje malu lopaticu ugljena u peć, nema zvižduka za polazak. Nedugo zatim stižemo do naše posljednje stanice – Kramatorska. Grad koji se razvio oko željeznice sredinom devetnaestog stoljeća, početkom travnja 2014. okupirali su proruski separatisti, borbe su trajale tri mjeseca, nakon njih, vraćen je pod ukrajinsku kontrolu. Tridesetak kilometara od grada danas je crta razgraničenja uspostavljena sporazumom iz Minska. Sukob je zaustavljen, ali kriza je zacementirana. Vladimir Putin Krim u potpunosti integrira u Rusku Federaciju, a naelektrizirana atmosfera na istoku Ukrajine pokazuje kako sudbina ovog zaboravljenog dijela Europe nikako nije lako rješiva.

Donjeck, glavni grad regije, ostao je s druge strane crte razgraničenja, kao i znatan dio cijele Donječke i Luhanske oblasti. Od listopada 2014. sjedište regionalne ukrajinske administracije iz Donjecka je prebačeno u Kramatorsk. Otužan grad, sve podsjeća na sovjetsko doba. Nakon dolaska na vlast prošle godine, predsjednik Zelenski osobno je stigao ovamo imenovati novog guvernera za regiju, osobu od povjerenja, osobu čija životna priča utjelovljuje sudbinu ovoga dijela Ukrajine.

Opasan je ovo kraj, za opasne momke, s opasnim i velikim protivnikom na istoku, igra živaca ne prestaje, a za svog čovjeka na terenu Zelenski pronalazi mlado lice ozbiljne reputacije. Guverner Donječke oblasti, Pavlo Kirilenko sa svoje 33 godine, izgradio je ime hrabrog i pouzdanog vojnog tužitelja.

„Nije tajna da ovaj sukob za mene ima i osobnu dimenziju. Od 2014. moja obitelj je razdvojena, roditelji su s druge strane, s njima se čujem, ali s bratom ne razgovaram.“ Kirilenku je, čini se, teško govoriti o detaljima svoje osobne priče koju ovdje dijele mnogi. Pitanja identiteta, pripadnosti, sudbina, nisu lako objašnjiva jednostavnim novinskim člancima. Sam Zelenski prilikom imenovanja Kirlenka nije propustio njegovu obiteljsku priču istaknuti upravo kao simbol ukrajinske tragedije. U razgovoru mi Kirilienko šturo i koncentrirano odgovara na pitanje o svom bratu: „Objasnio bih to tako da svatko bira svoj put, svi smo odrasli i odgovornost će se cijeniti preko naših djela. Ja volim svoju zemlju, vjerujem da ćemo je obraniti. Puno ljudi ima razdvojene obitelji i žrtve među svojim najbližima.“

Guverner nas prima u službenoj sobi na sastanke. Velika pozornost pridaje se dolasku stranih novinara. Nema ih puno ovih dana. Iako se sporadično zapuca preko crte i ima incidenata, pozornosti medija nema. Stoga im je svaki posjet iz Europe i svijeta i svaka informacija koja ode dalje iz ovog kraja, jako važna. Pitam Kirilenka boji li se da će ukrajinski sukob biti zaboravljen. „Ne gubim nadu“, kaže i dodaje kako je u svakodnevnoj komunikaciji sa Zelenskim, te da je sretan čovjek kada mu može prenijeti da toga dana nitko nije stradao.

Ukrajina je tih mjeseci punila svjetske naslovnice zbog procesa opoziva američkog predsjednika Donalda Trumpa, zadržavanju financijske pomoći zbog informacija o poslovanju sina Joea Bidena i korupcije. Ovdje nam svi kažu kako opoziv nije bila važna tema u ukrajinskoj javnosti, no jest pitanje korupcije, koja nagriza državu i s kojom se Zelenski obećao obračunati. Također, brecnuo ih je i odnos Washingtona prema sukobu s Rusijom.

Visoka politika ne muči toliko Kirilenka na terenu. On ima svakodnevne izazove – kako normalizirati život u trajnom izvanrednom stanju. Milijun ljudi je interno raseljeno od početka sukoba, a prioritet su mu i obnova kuća, infrastrukture: „Evo primjerice sada me brine projekt mijenjanja vodovodnih cijevi i cijelo pitanje opskrbe vodom. Naime, naš vodovod ide s juga, pa prelazi sada okupirani teritorij, pa se vraća nazad. Tu je i važna tema izgradnje bolnice u Kramatorsku, jer je ovdje uopće nemamo, regionalna bolnica bila je i ostala u Donjecku.“

Pričamo o mnogočemu. Otvoren je i priča direktno. Prije odlaska pitam ga što bi iz svoje pozicije poručio Europi: „ Europi poručujem da napokon shvati što se ovdje događa.“

Ove riječi ostale su odzvanjati prostorijom dok smo odlazili. Ispred zgrade regionalne uprave poznata slika iz drugih mjesta sukoba i granica, vojnici čuvari, bijeli džipovi UNHCR-a i OESS-a. Duge cijevi. Pozdravljamo se s Kirilenkom i autom krećemo dalje. Na radiju pjesma starog ruskog punk banda Gaza Sektor, na zidu kraj ceste ispisan grafit – „Vječna slava. NATO s nama. Amen.“ U zavoju ga nisam stigla slikati…

Šesta je obljetnica Majdanske revolucije. Emotivan dan za sve Ukrajince. Ovdje na istoku, taj dan i dalje je znak prkosa onome istočnije. Onome, koji ih je tada napao i okupirao.

Sve one koji su se borili u ratu ili su dali doprinos u „majdanskoj revoluciji“ naziva se herojima. Prolazimo autom mjestima stradanja iz dana rata. Stajemo ispred jednog od spomenika poginulima u Družkovki. Iz zgrade pored nas najednom izlazi vojska, postrojava se sa zastavicama i viče – „slava herojima“.

Autocesta prema Azovskom moru išla je preko Donjecka. Kao što nema autoputa koji povezuje Kijev s Kramatroskom, tako nakon okupacije, nema ni autoputa od Kramatorska do najznačajnije donbaške luke na Azovskom moru – Mariupolja. Nekih 250 kilometara vozimo gotovo šest sati po mraku, gustoj magli i dubokim grabama na asfaltu.

„Problemi su vam ovdje kao Matrjoške“, s osmijehom na licu govori Larisa Koneva dok joj bijelo krzno s kapuljače zaokružuje lice po kojem bridi hladan vjetar s Azovskog mora. Stojimo na pontonu brodogradilišta starog 133 godine, ponosa Mariupolja. „Prvo se dogodio rat, onda Kerčanska kriza, pa ruska blokada Azovskog mora, a sad se prilagođavamo na nove uvjete života“, nabraja redom probleme-Matrjoške, od kojih se ne može razlučiti koja je veća, a koja manja, koja ulazi u koju, koja je koje boje i kakvu maramu ima. Sin joj je kaže nakon što je počeo rat pobjegao u Kijev, a ona je s mužem ostala i od lokalne novinarke, postala je glasnogovornica Azovskog brodogradilišta.

Čuvar plaže u zimskom periodu, možda se čini kao idealno zanimanje, a da ne znate gdje ste Mariupolj bi vam vjerojatno izgledao kao idealno mjesto za takvo što. No, kada biste se locirali, sjetne pješčane plaže ne bi izgledale toliko primamljivo ni za nerad. Sedamdesetak kilometara od ruske granice, samo dvadesetak od takozvane crte razdvajanja od okupiranog proruskog dijela Donječke regije. Mogao je možda biti neki azovski morski dragulj sjevera. Nekada davno dio grčke antičke kolonije kojoj je baza bio današnji Krim. Sudbinu mu je odredio donbaški bazen, rude, metalurgija. Uz dugačke pješčane plaže kroz grad ide željeznica, s jedne strane brodogradilište su i luka, s druge ogromna metalurška postrojenja koja paraju nebo crnim dimom. Tajkuni su davno zapasali vlast nad rudama grada koji je u sovjetsko doba nosio ime generala Ždanova. Nekada su ovuda jahali kozaci, dimnjacima danas ekonomijom vladaju oligarsi.

U brodogradilištu radi 600 ljudi, prije rata bilo ih je 1500, a u sovjetsko doba pet tisuća. Puno ih odlazi trbuhom za kruhom u Poljsku, Litvu, Latviju… Dizalice u brodogradilištu obojene su žuto-plavo, kolega iz Danske pita – otkada je tako. „Imate tri puta pravo pogoditi,“ gordo odgovara Larisa.

Radnicima nije drago što se motamo po pontonu. Rade. No, jedan od njih dolazi do nas i žali se kako nisu primili plaću već dva i pol mjeseca.

Kada je Zelenski u listopadu 2019. upravo u Mariupolju organizirao veliku investicijsku konferenciju ne bi li u regiju čiju polovicu teritorija ne kontrolira, doveo velike infrastrukturne projekte – svi su ga investitori pitali – kakva jamstva mi tu imamo?

Na granici zamrznute fronte, na granici s Rusijom, na obali mora koje u Vladimiru Putinu i kerčkom mostu kojim je spojio Krim s ruskim kopnom, ima graničara za komunikaciju s vanjskim svijetom. Mariupoljci moraju naći mjesta za disanje, rekao je tada Zelenski.

„Ovo vam je industrijski kraj. Ljudi rade, ne filozofiraju puno. Veliki problem za Mariupolj jest što nam mladost odlazi. Nitko ne pristaje na to da malo treba patiti i odricati se da bi bilo bolje, svi hoće sve i hoće sad“, kaže Larisa Koneva dok nas ispraća iz brodogradilišta. Putem dalje prolazimo kraj kontrolne točke. U smjeru iza nje, okupiran je teritorij.

Zrak miriši na more. Sve je pokriveno finim flisom od pijeska. Svaki grad na moru, priča neku sličnu priču, ma koliko je različit i na kojoj se god obali mora i na kojoj strani svijeta nalazio. Svaki grad na moru ima i svoj klub kao važan dio identiteta. Znak onog iz Mariupolja, koji se nekada zvao Metalurg, krasi – galeb.

2015. mariupoljska je bolnica, nakon okupacije grada Donjecka, bila jedina u tom dijelu Ukrajine. Humanitarnu katastrofu i žrtve pomagali su i snalazili se preko donacija Crvenog križa. U bolnici nas prima ravantelj, kirurg Sergej Orleanski, uz njega je njegov kolega, liječnik iz Kolumbije, došao je tu spletom okolnosti i ostao. Pokazuju nam novoopremljenu salu za operacije, opremu koju su uspjeli dobiti. No, u očima doktora Orleanskog, osim visprenosti i nekog prkosnog entuzijazma, nazire se ogorčenje. Tko će ovdje doći raditi kada kirurg može dobiti najveću plaću od otprilike petsto dolara? „Prositi novac nije dostojno liječnika“, u bilješkama mi je ostala zapisana ta njegova rečenica. U gradu ga najviše muči zagađenje. Time se nitko ne bavi, kaže vidno ljut. Sve je više kroničnih plućnih bolesti i raka pluća. „Političari nisu sramežljivi, ali ne pomažu. Mi sami, ne znamo kako riješiti taj problem, a on se neće riješiti idućih sto godina.“

Zagađenje, nedostatak medicinskog osoblja, manjak infrastrukture, iseljavanje. Tužna slika, sjetnog grada, koji, dok hodate njegovim ulicama, a pod potplatima krcka sitni pijesak, u vama budi veliku simpatiju. Kao neka ptica, ugniježđena daleko od ostatka svijeta.

Prvih pet mjesta na top-listi najvećih briga građana Mariupolja su: visoke cijene usluga, zagađenje zraka i vode, skup javni prijevoz, blizina prve crte sukoba i ovisnosti, alkoholizam i narkomanija. Nabraja nam redom Sergej Orlov, tada 41-godišnji zamjenik gradonačelnika Mariupolja, koji nas prima u svom uredu i spremno mi pozira ispred ukrajinske i zastave i grba grada koji krasi sidro. Punih deset stranica gusto pisanog teksta ostalo mi je sa sastanka s čovjekom koji razumije suvremenost, ali mu realnost ne dopušta da s njom uhvati priključak. „Danas se za život ne biraju države, nego gradovi“, govori Orlov dok priča o razvojnim planovima za Mariupolj.

Gotovo 40 posto gradskog proračuna činila je metalurgija, postotak se polako smanjuje, no Orlov kaže kako za diversifikaciju ekonomije i promjenu koja je potrebna nema brzih rješenja. Jasno mu je da građani pate zbog zagađenja i svih drugih problema koje je nabrojao. Infranstruktura je rak rana. Do Kijeva najbrže se dolazi za 17 sati, do Lviva za 27. Zelenski je shvatio problem i ubrzano poboljšao cestu do Zaporožja što je pomoglo Mariupoljcima, ali nedovoljno.

Aerodrom nije u funkciji zbog sigurnosnih razloga. Promet luke je s 20 milijuna tona spao na šest milijuna. Dnevno se rodi petero djece, a umre 22 ljudi. Ipak i iza tih tmurnih statistika, iz Orlova frcaju ideje o Mariupolju kao suvremenom gradu. Imaju jako sveučilište. Puno kadra iz okupiranog područja stiglo je ondje, kao i studenata. Pitam ga što bi poručio Putinu, na što mi odgovara: „Ništa. Pokazao je djelima. Neka opet pokaže djelima.“ Ukrajina daje nadu i onima koji su ostali s druge strane, smatra, jer vide kako im nije bolje, a u Mariupolju se stvari pomiču s mrtve točke. Objavljen je i međunarodni natječaj za zgradu Mariupoljskog kulturnog centra.

“Ukrajina je kozačka zemlja. Voli je ili odj*bi odavde”. Natpis je to na majici Oleksija Godzenka, sina legendarnog borca, heroja rata 2015. Dmitra Godzenka znanog po nadimku Godzila. Nalazimo se s njim u hotelskom kafiću. Na desnoj nadlaktici ima istetoviranu očevu glavu s kacigom, oštrog pogleda i stisnutih usta. Dok smo razgovarali skinuo je majicu da nam pokaže tetovažu. Otac mu je junak bitke za Donbas, ubili su ga proruski pobunjenici. Ispraćen je na Majdanu uz počasti. On sam je nakon očeve pogibije odlučio zemlji pomoći prvo kao pa youtuber, jer hibridno je važno u ratu kaže nam, a onda se i sam priključio 503. mornaričkoj u Mariupolju, specijalcima poznatim kao Suharevskijevi jazavci.

Vadim Suharevski je poput Oleksijeva oca postao neopjevani mitski junak. Jazavcima su se nazvali jer je jazavac, objašnjava Oleksi, mala, ali agresivna životinja koja ne odustaje. “Naša fronta nije Facebook, mi smo moderni kozaci“. Kao da ima smišljen soundbite, dok mi ispisuje e-mail adresu čiji prvi dio glasi “greencat”. Voli zelenu boju i mačke, kaže mi. Njega danas, zbog oca, zovu mali Godzilla.

Natan Ryabinkin, „taverna legendi“, tim se imenom kiti mariupoljski restoran, navodno star više od stotinu godina, nedaleko razrušene sinagoge. Na logotipu restorana stoji godina 1911. te obrisi dva bijela jednoroga. Po svodu restorana obješene su stare fotografije. Zadnja nam je večer u Mariupolju, sutra krećemo za Zaporožje. Sjedimo nakon večere, restoran je gotovo prazan. Odjednom iz zvučnika kreće poznati zvuk klavijatura. „Imagine there’s no heaven…“ Danski kolega imitira Lennonovo pjevanje „Imagine there’s no Putin“… Svi za stolom se pridružuju i nadodaju svoj tekst. Vadim kameru i snimam. „Za kućnu upotrebu“. Pogledala sam prve večeri ruskog napada ponovno sve fotografije iz Ukrajine. Među njima bio je i taj video. Imagine. Mariupolj. Gledala sam ga ponovno i ponovno. Život zaista nestaje u sekundi.
***

(Zagreb, ožujak 2022.)
Počinjem pisati novi kraj teksta starog dvije godine već nekoliko puta. Ne znam što bih napisala. Dopisujem se s mojim dragim prijateljem i kolegom, novinarskim veteranom, Aleksandrom Vasovićem, novinarom Reutersa koji je upravo izašao iz Ukrajine, zemlje u kojoj je, kao i u Rusiji, živio, iz koje je izvještavao, čiji jezik govori. Bio je jedan od dvojice svjetskih novinara koji su otkad je počeo rat, dobili intervju s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Vaske, kako ga zovemo, novinarska je gromada, a još je veći čovjek. Svoj put po Ukrajini uoči početka ruske invazije, počeo je upravo u Mariupolju. Ondje je sreo skupinu mladih ljudi čije priče je dijelio na Facebooku tijekom cijelog boravka u Ukrajini i za čiju se sudbinu brinuo.

Ovaj naš posao je čudan. Svaki teren, svaki susret, ostaje zauvijek upisan u neki memorijski disk u koji pohranjujemo sve ono što nas je gradilo. Kao novinare i kao ljude. Izvadila sam prvoga dana rata sve vizit karte iz Ukrajine. Na stranici Gettyjevih fotografija pronašla sam sliku mladog Godzenka u uniformi, pod šljemom, s riđom mačkom u rukama. Pratim svakodnevno Kirilenkove postove na Facebooku, koji javlja o broju ranjenih i poginulih. Gledam snimke iz Mariupolja i osjećam poznatu jezu. Humanih preseljenja i humanitarnih konvoja koje predvode uplakana djeca, majke zaogrnute dekama s kariranim plastičnim torbama u rukama.

Otkad je krenula opsada Mariupolja nisam mogla nikoga dobiti na telefon. Iza svake velike geopolitičke analize, stava, pozicija, analiza, iza svake puške i tenka, velikog ili malog stola za pregovore uvijek stoje ljudi s imenima i prezimenima. I njihove priče.

Samoj sebi sam prije dvije godine dok sam stajala na pješčanoj plaži na obali Azovskog mora rekla da ću se u taj neobičan i sjetan grad možda jednom vratiti. Moja vizit karta ostala je na stolu dogradonačelnika Orlova, u džepu kute doktora Orleanskog, na dlanu Larise Koneve među dugačkim noktima ukrašenim svjetlucavim kamenčićima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.