Pjesma

Shutterstock / N1

U kultnom dokumentarnom filmu bugarske redateljice Adele Peeve "Čija je ovo pjesma", snimljenom prije više od dvadeset godina, autorica kreće tragom pjesme za koju svaka od balkanskih država smatra da je njezina. Sve države je svojataju navodeći razloge kako je ona baš njihova. Ne polaze u raspravama iz činjenica, nego iz predaja, baštine nekog kolektivnog sjećanja, kulturne povijesti svojeg prostora. Pjesma se u kontekstima pojedinih država interpretirala na različite načine, riječi su se mijenjale, od ljubavnih do onih koje su pozivale u boj.

Peeva u filmu preko priče o pjesmi pokazuje koliko je teško izaći iz svojih cipela, prihvatiti drugo i drugačije, koliko je teško mijenjati naslijeđene obrasce u nečijoj nacionalnoj ili kulturnoj zajednici, koliko je lako ljudima manipulirati, kako je lako zapaliti iskru. I koliko pjesma uvijek može biti nešto više od pjesme.

Čije je što, tko je tko i tko na što ima pravo, nešto je s čim se čovječanstvo bori otkad ga je. Pjesme, čije bile i tko ih pisao, uz taj svijet su nastajale, o njemu pjevale. Pjevači i pjevačice, autori i autorice, s manje ili više uspjeha kroz povijest pisali su pjesme o onome što nas okružuje, pjesme su bivale dijelom društvenih pokreta, prosvjeda, ratova, revolucija. Uz pjesme se voljelo i umiralo, ljubilo i ubijalo.

Od jerihonskih truba do Lennonove Imagine, rat i mir bili su vezani uz pjesmu.

Može li se ta pjesma samo pjevati?

U današnjem trenutku maksimalne osjetljivosti i minimalne odgovornosti, jedna pjesma i jedan autor postali su i opet proteklog tjedna predmet kontroverzi, u društvu i svijetu koji su sa svim onime čemu svjedočimo kontroverzni sami po sebi, u svijetu u kojem ne vrijede ni pravila ni činjenice.

Prije koju večer, sasvim slučajno sam nabasala na prijenos jedne od večeri festivala Sanremo koji je na našem prostoru igrao kultnu ulogu od mog djetinjstva. Festivali lakih nota formirali su se dalje upravo po uzoru na Sanremo. Ovaj je festival u Italiji i prednatjecanje za talijanskog predstavnika na Eurosongu, a s obzirom na politički trenutak već se tjednima čuju bojazni da bi se natjecanje u Stockholmu u svibnju moglo pretvoriti u neki opći politički statement i to ne za potporu palestinskim civilima, nego kako se artikulira narativ – statement protiv Izraela.

U današnjem trenutku maksimalne osjetljivosti i minimalne odgovornosti, pjesma je postala još jedno bojno polje, ovaj put čini se, puno gore i ubojitije nego ikada do sada. Ako uz pjesmu, pjevač ima i političko mišljenje, tim gore.

Ghali Amdouni, tridesetjednogodišnji reper i producent, jedan je od najpopularnijih talijanskih izvođača. Prodaje milijunske naklade, u karijeri je surađivao s najvećim modernim talijanskim autorima, kao i svjetskim zvijezdama, od Eda Sheerana, preko Stormzyja i Travisa Scotta. Njegove pjesme nalaze se na soundtracku mega popularne video igre FIFA. Ghalija su na pijedestal uzdizali mnogi, među ostalim i Roberto Saviano koji ga je nazvao „blagoslovom“. U talijanskom društvu koje se mijenja godinama, Ghali je kroz te godine postao glasom onih koji glas nemaju, onih koji čine tu novu Italiju u nastajanju. Ghali Amdouni rođen je u Milanu, roditelji su mu stigli iz Tunisa, a dječak, kojeg su često maltretirali u školi, strast je našao u repanju i pisanju pjesama

Na scenu je, dakle, te večeri u kojoj su se pjevale obrade, izašao Ghali, pjevač za kojeg nikada do tada nisam čula i otpjevao aranžman složen od tri pjesme. Njegova pjesma “Beyna”, koja dijelom ima stihove na arapskom jeziku koji se te večeri prvi put čuo s pozornice Sanrema, a dijelom na talijanskom pjeva o Sredozemlju koje razdvaja, o različitima, dalekima, a bliskima. Barem sam je tako ja protumačila, kroz talijanski koji ponešto znam, te situaciju u Italiji i Europi koju dobro poznam. Druga pjesma, također autorska, pjesma je “Cara Italia”, dakle Draga Italija, koja i opet govori o identitima, politici, svemu onome o čemu Ghali oduvijek pjeva. Treća u nizu bila je pjesma koja je obilježila sve nas koji smo rasli u podnebljima festivala lakih nota. “L’Italiano”, Tota Cutugna. U Ghalijevoj izvedbi kao grand finale potpourrija pjesama s jasnom i snažnom porukom jednog od danas najvažnijih pop autora u Italiji, pjesma koja kaže „pustite me da pjevam jer sam ponosan, jer sam Talijan, pravi Talijan… lasciate mi cantare…“, te je večeri rezonirala s tisućama koji su prijenos gledali diljem Europe dok je Ghali upirao prstom u sebe samog. Kako je među prvima na linku na You Tubeu upisala jedna komentatorica – ispričao je priču o migracijama, od odlaska iz arapskog svijeta, do sna o novoj Italiji do postanka pravim Talijanom na kraju. Veliki pljesak.

Nakon ove zaista velike izvedbe krenula sam čitati više o Ghaliju, saznavši kako se oko njegove pjesme s kojom službeno nastupa na Sanremu 2024, već podigla buka. „Svi smo djeca daleke pustinje“, pjeva u pjesmi “Moja kuća” / “Casa mia” s kojom je nastupio u službenom dijelu ovogodišnjeg festivala. U nazivu pjesme IKEA je vidjela savršenu prigodu za suradnju te je Ghalija pozvala da postane „brand ambasador“, te da upravo u duhu pjesme sagradi njegovu kuću, Casa Ghali, prostor koji u razdoblju održavanja Sanrema postaje prostor susreta i razgovora o temama koje su važne samom pjevaču. Ghali u pjesmi pjeva o svijetu danas i, kao i uvijek do sada, o svom iskustvu osobe migrantskog porijekla. U zemlji u kojoj je rođen i u kojoj živi, Ghali je godinama progovarao o rastu desnice, a Talijani pamte snimku sa stadiona San Siro, u kojem je u svečanoj loži nasrnuo na tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, kojeg je, nakon njegova komentara da „zrak ovdje smrdi“, nazvao fašistom.

Još uoči festivala, milanska židovska zajednica pobunila se zbog te iste pjesme, ustvrdivši kako je ona gorivo za anti-izraelsku propagandu te da je neprihvatljiva u kontekstu glazbenog festivala koji predstavlja zajedništvo. „Pjesma prelazi granice umjetničkog izričaja i rezultira opasnim narativom“, ustvrdili su. Stihovi koje je smatrala problematičnim su slijedeći:

„Uvijek ista priča, ne želim dizati prašinu, ali kako možete reći da je sve normalno dok se granice crtaju imaginarnim linijama, bombardiraju se bolnice, za komad zemlje ili kruha, mir je uvijek odsutan…“

I onda je nakon već opisane večeri u kojoj je pjevao o sebi kao pravom Talijanu, stigla finalna večer Sanrema. Ghali je prošao dobro. “Mia Casa” je dobila ovacije. Ghali je dobio mikrofon i na kraju zahvale uzviknuo je – zaustavite genocid.

Lavina je ponovno pokrenuta. Izraelski veleposlanik naveo je kako festival služi da bi se širile mržnja i provokacije na neodgovoran i površan način. „7. listopada, među 1200 masakriranih, bilo je i 360 mladih koji su poubijani i silovani tijekom glazbenog festivala. Sanremo je mogao izraziti solidarnost s njima. Sramotno je što nije“, napisao je ambasador na X-u.

“Uvijek sam govorio o takvim stvarima, otkad sam bio dijete, ne od 7. listopada“, rekao je Ghali, dodavši: „U stvari ambasador govori kao da to nije dobro. Politika terora se nastavlja, ljudi se boje reći – zaustavite rat, zaustavite genocid. Živimo u trenutku u kojem se ljudi osjećaju da gube nešto ako kažu – živio mir.“

Ghali nije bio jedini izvođač na Sanremu koji se osvrnuo na događaje u svijetu. Pop zvijezda Eros Ramazzotti pozvao je da prolijevanje krvi i ratovi prestanu, a reper Dargen D’Amico komentirao je kako se bombardiraju djeca koja su bez vode i hrane, „Naša šutnja je suučesnišvto.“ Progovorio je i Mahmood rekavši – živjele razlike i sloboda mišljenja uvijek i svuda.

Glavni ravnatelj RAI-a Roberto Sergio izrazio je solidarnost s narodom Izraela i židovskom zajednicom, u priopćenju koje je objavljeno tijekom showa. Kao rekaciju na ovaj čin, optuživši javni servis za cenzuru, prosvjednici ispred zgrade RAI-a u Napulju sukobili su se s policijom, desetero ljudi je ranjeno.

Zbog pjesme. Ovaj put jasno je čija je, no izgleda ne i o čemu pjeva.

Riječi u njihovoj jednostavnosti teško se razumijevaju. Uvijek je naša pjesma ona koja je original, koja je točna i ispravna. Uvijek je naša pjesma pobjednička i nitko je drugi nema pravo pjevati i tumačiti.

Ghali nije zašutio. Na instagramu je napisao kako njegov nastup na Sanremu nije bio potaknut time da rješava međunarodne krize, već da pozove na razmišljanje. O tome da neutralnost i tišina mogu biti interpretirani kao slaganje. Političari lažu, teroristi ne prezaju ni od čega, režimi stišću i guše, a pjevači pjevaju. Ili je samo nekada bilo tako. Ili nikada nije, zanosili smo se. Velikim idejama mira i slobode, velikim pričama o ljubavi i zamišljanju svijeta u kojem nema država ni religija, svijetu u kojem se prosvjeduje iz kreveta.

Italija i Europa danas su u ogromnom identitetskom problemu. Svojih povijesti, svojih sadašnjosti, svojih neriješenih računa koji čuče kao neki demoni, u jamama oko nas.

Možemo li u takvom svijetu, u takvoj Europi, u takvoj Italiji samo tražiti da nas se pusti da pjevamo? Može li svijet biti svačija kuća? Lasciate mi cantare. Čija je ovo pjesma?