Potop

REUTERS

Od epa o Gilgamešu, preko starogrčkih mitova i priče o Atlantidi, do aboridžinskih i legendi američkih indijanaca, pa sve do biblijske priče o Noi, potop je zajednička tema u povijesti svih kultura, njihovih mitova, legendi, vjera.

Mitovi o poplavama nikada nisu samo lokalni. Potop je uvijek opći. Globalni. Nadnaravna sila, obično kao kaznu ljudskom rodu, šalje oluje i neprekidne kiše koje uništavaju sve što je postojalo. Staro s potopom nestaje. No, uvijek opstane sjeme novog početka, koje dalje nosi jedan čovjek sa svojom obitelji i različitim kombinacijama suputnika u brodu, barci, arci. Potop je kataklizma i jedina mogućnost za drugu priliku, za novo rođenje, za novi početak.

Povjesničari, antropolozi, sociolozi, teolozi nemaju jedinstven stav oko toga zašto je od svih kataklizmi upravo potop taj koji je utkan u temelje naših civilizacija kroz povijest. Neki kažu da je u kolektivnoj memoriji koja se prenosila i adaptirala kroz pokoljenja, ostalo sjećanje na poplave koje su prethodile posljednjem ledenom dobu, drugi pak vjeruju da su upravo poplave rijeka uz koje su se stvarale prve civilizacije dovele do priča koje su ljude stavile u takav suodnos s prirodnim kroz natprirodno, kako bi se nakon svake nove, male ili velike stvarne katastrofe moglo živjeti, preživjeti i krenuti dalje.

Kroz povijest, bez obzira na mitove i historijsko sjećanje koje bi se navodno kroz njih trebalo prenositi, svijest da svakodnevno hoda malen ispod zvijezda, nije se u tom čovjeku najbolje primila.

Derna

Današnji globalno povezani, a nikad razjedinjeniji i dezinformacijski rastočeni svijet, nikako se ne može smjestiti u stvarnost. Lakše je živjeti od novojekih mitova koji razaraju svačije socijalno tkivo na svoj način. Jesu li klimatske promjene novi gnjev bogova od kojih će iskupljenje i mogućnost za još jedan početak dobiti neki Noa ili ćemo samo po prirodi stvari polako patiti i morati se adaptirati, nikako da definiramo u vremenu u kojem sve više ljudskih bića tvrdi da je zemlja ravna ploča, a da uragane i ubojita nevremena kroje u tajnim laboratorijima. Dok poplava opsjene topi umove ljudi, a nuklearna opasnost u ratu u Ukrajini i dalje stoji kao moguća opcija, svaki lokalni potop dokazuje ozbiljnost stvarnosti u kojoj smo, a od koje bježimo. Ciklon Daniel, tako je krenuo u svoj pohod razarajući poljoprivredno srce Grčke. Članica Europske unije i NATO-a, koja je nakon desetljeća i pol kriza tek počela disati i podizati se na noge, ponovno je pala na koljena. Prvo požari, a onda i poplave nalegli su na financijsku i izbjegličku krizu, na demografski deficit pete najstarije države svijeta, kolijevke europske civilizacije, kako ju je u svom inauguralnom govoru o stanju Unije 2019. nazvala Ursula von Der Leyen. Ove je godine grčki premijer Mitsotakis stigao u Strasbourg i dobio jamstva europske solidarnosti. No, priroda nas uči da je obnova dugotrajna, teška, da ostavlja duboki trag koji prelazi generacije. Daniel je tutnjao dalje. Preko Sredozemlja.

Vijesti su toga jutra počele stizati na kapaljku. Mjesto radnje Derna, grad u Libiji. Grčka kolonija na obali Sredozemlja, kažu najbogatija u to vrijeme, kasnije, karavansaraj mediteranske magistrale koja je vodila od Egipta prema zapadu, u 16. stoljeću važna luka za izvoz roblja. U libijskoj suvremenoj povijesti Derna je postala poznata kao grad koji se odupirao Gadafijevoj vlasti, mjesto koje je pružilo utočište islamistima nakon njegova ubojstva.

Vijesti iz Libije, prvog europskog južnog susjeda u desetljeću za nama, stizale su na kapaljku ili za nas jednostavno nisu bile „zanimljive“. Od arapskog proljeća, NATO intervencije i ubojstva Moamera Gadafija 2011. zemlja je u beznadnom stanju. Podijeljena država, s dvije vlade, s bezuspješnim međunarodnim naporima da uspostavi kakvu-takvu stabilnost. Libija, strateški važna država za Europu, za našu kratkoročnu pažnju i razumijevanje svijeta i procesa, postala je

zaboravljena zemlja. Iako je u desetljeću za nama ISIS marširao libijskim plažama prijeteći presijecanje plinovoda prema Europi, iako su se na libijske obale naselila ruska vojska, iako su ljudi koji su ondje stizali iz ostatka Afrike i Bliskog istoka bili žrtve krijumčara, koji su po svjedočanstvima koja se bilježe godinama, često držani kao robovi, mučeni, silovani, kako bi isplatili putovanje preko Sredozemlja.

Grad Derna nalazi se na izlazu klanca u more, iznad kojeg su 70-ih godina prošlog stoljeća jugoslavenske tvrtke, upravo zbog čestih plavljenja rijeke, Gadafiju izgradile dvije brane koje su regulirale vodostaj i za cijelu širu regiju Bengazija. Grad koji je postao žrtva višestruke tužne sudbine, zemlje u raspadu u kojoj je propala infrastruktura, koja nema sustav uzbunjivanja, koja nema strategiju za borbu protiv klimatskih promjena, države koje realno – nema. Sekunde su odnijele stambene blokove, zgrade. Slile su se u more poput otopljenog plastelina, mokre gline. Tisuće i tisuće ljudi nestalo je u bujici mulja, jačoj od atomske bombe. Tijela koja su izvađena iz mora toliko su deformirana ili trula da se nisu mogla identificirati. Nestala je u Derni povijest, nestala je sadašnjost. Nakon potopa, one valjda nisu ni važne. U svoj sili strave i užasa, u Libiju su stigli i spasioci iz Grčke. Njihovo vozilo sudarilo se s libijskim civilnim autom. Poginuli su i Libijci i petero grčkih spasitelja. Premijer Mitsotakis proglasio je dan nacionalne žalosti.

Razjareni i očajni preživjeli stanovnici Derne, nisu dobili svoj dan žalosti. Zapalili su kuću gradonačelnika. Traže ostavke cijele, međunarodno nepriznate, vlade koja kontrolira istok zemlje, na čelu s generalom Haftarom, Putinovim prijateljem. Objelodanjeno je kako se ugovor o obnovi i održavanju brane nije realizirao, te su se vlasti oglušile i na prošlogodišnji izvještaj hidrologa koji su naznačili kolika je ugroženost Derne.

Može li nakon potopa doći do promjene?

Lampedusa

Libijska i tuniska obala, bile su kroz desetljeća početne točke s kojih su ljudske duše, puštane u more, ne bi li došle do sanjane obale Europe. Sukobi, teška ekonomska situacija, demografski pritisak koji umanjuje prilike, a sada sve više klimatski uvjetovani razlozi, migracije čine jednim od temeljnih procesa svijeta u kojem jesmo i u kojem živimo.

U svom govoru o stanju Unije prije tjedan dana, Ursula von der Leyen, njemačka konzervativka, koja je 2015. i sama usvojila dječaka iz Sirije, zavapila je da Euopra mora stati na kraj svirepoj trgovini ljudima i najavila da će se na tu temu održati međunarodna konferencija. Prema podacima UNHCR-a od 2015. do danas u Europu je preko Sredozemlja ušlo gotovo dva milijuna ljudi, a u Sredozemlju ih je život izgubilo oko 25 tisuća. To su oni, čija su tijela pronađena. Ako ne ranije, a onda u posljednjih osam godina, upravo od te krizne 2015. nijedna krijumčarska mreža nije uništena, pohapšena, provaljena. Nema uspjele zajedničke akcije europskih i policija afričkih država koje su u lancima sprovele nekog El Chapa kojem su migranti kokain ili kojem migranti idu uz kokain.

Povijesno sjećanje samo na proteklo desetljeće nestaje s pomicanjem palca po ekranima telefona u dekoncentriranom kaosu „društvenih“ mreža. 2013. s početkom pontifikata Pape Franje, donijela je nezapamćenu tragediju i pogibiju više od 600 ljudi u dva brodoloma kod otočića koji geološki pripada afričkom kontinentu. Papa je za prvo putovanje u pontifikatu odabrao Lampedusu, na kojoj je zavapio: „Adame gdje si? Gdje si čovječe?“, osudivši globalnu indiferentnost. Desetljeće koje je slijedilo dovelo je još mnoge brodolome, koji su 2015. kulminirali procesom danas znanim kao „izbjeglička kriza“. Početkom 2020. uoči pandemije, Ursula von der Leyen putovala je na rijeku Maricu, u grčkoj znanu kao Evros, kako bi poduprla grčke vlasti u suzbijanju „prodora“ ljudi iz Turske. U helikopteru su uz nju dok je iz zraka gledala dolje, bili grčki premijer, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, koji joj je nešto kasnije pri susretu s turskim predsjednikom Erdoganom uskratio stolicu, te hrvatski premijer, po sili prilika, jer je Hrvatska tada predsjedala Vijećem Europske unije. Pandemija, kao nova prijetnja mitskog potopa čovječanstva, iz vidnog polja uklonila nam je proces koji dok smo mi dezinficirali svakodnevicu, nije nestao. Europa, prvi susjed, prva „meta“, u toj globalnoj i historijskoj indiferentnosti, ponavlja isti obrazac. Berlusconi se dogovaro s Gadafijem i plaćao mu, da zadrži ljudski val. Desničarska premijerka Giorgia Meloni, koju je politički instruirao Trumpov strateg Steve Bannon, u srpnju odlazi u Tunis s Ursulom von der Leyen i nizozemskim premijerom Rutteom, te tamošnjim vlastima obećava milijune kako bi učinili isto kao svojedobno Gadafi. U desetljeću iza nas, razni summiti Europskih vijeća, pod raznim zemljama predsjedateljicama, nudile su rješenja „outsourceanja“ migrantskog pitanja na susjedne sredozemne zemlje, kreiranje „hotspotova“, centara za „trijažu“, daleko od europskih obala. No, europska obala je i dalje blizu. Najbliža je demografski najbrže rastućem kontinentu, kontinentu mladosti, s milijardu mlađih od 35 do polovice ovog stoljeća. Kontinentu koji će samo za svoje potrebe trebati učetverostručiti poljoprivrednu proizvodnju.

Ursula von der Leyen, stigla je u pratnji Giorgie Meloni na Lampedusu. Snimke koje su stizale s otoka u ovom rujnu 2023. od onih koje smo gledali s početka arapskog proljeća razlikovale su se utoliko što su te 2011. na otoku u tako velikom, još i većem no danas, stajali Tunižani. No kroz sve ove godine, permanentnu krizu južnog Sredozemlja, navezanog na prekosaharsku rutu u kojoj je jedna od ključnih točaka Niger, Lampedusa je, i opet zbog geografije, bila i osala samo protočni bojler europske nesposobnosti da pojmi povijest koja se događa. Von der Leyen je ponudila neki plan u deset točaka. Planova u puno više i dosta manje točaka, od prvog sveobuhvatnog kojeg su negdje u proljeće 2015. da ne tražim po bilješkama, objavili tadašnja visoka predstavnica Mogherini i povjerenik za unutarnje poslove i migracije

Avramopoulos, bilo je pregršt. Svi su propali. Ljudi i dalje umiru u Sredozemlju, geografija, unatoč poplavama, ostaje ista. Europske solidarnosti i redistribucije tražitelja azila, izbjeglica ili migranata, po humanitarnim načelima ili pak potrebama tržišta rada i dalje nema. Barem desetljeće prošlo je bez ikakve opipljive akcije borbe protiv krijumčara, tih trafikanata ljudskih duša. Onih koji se i dalje tope i nestaju u moru, sve je više, umjesto da budu neka moguća nada i prilika, novi Noa. Kako čovjek i dalje voli te mitove, ljudi se dehumaniziraju, ne postoje više kao ljudi, nego kao poplava. Ako nemogućnost sprječavanja potopa ruši s vlasti, sprječavanje potopa valjda zadržava na vlasti. Dok brana ne pukne. Ili dok Bogovi totalno ne polude. Noa gdje si?

Ujedinjeni narodi

Pred Općom skupštinom UN-a, kao svakog rujna i 2023., govorili su mnogi državnici. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky, bio je na rubu suza dok je potcrtavao sve ono što je njegova država doživjela u proteklih godinu i pol. Poplavu emocija nije lako zadržati, kada ti godinu dana o glavi radi stalna članica Vijeća sigurnosti, tijela koje je s uspostavom Ujedinjenih naroda, trebalo služiti kao jamac mira u post-ratnom svijetu. Osim gubitka teritorija, otmica djece, brutalnih ratnih zločina koji u globalnoj slagalici žele skrojiti neki drugačiji globalni poredak, Ukrajina je početkom ljeta doživjela izlijevanje Dnjipra, poplavu koja je jednu od žitnica svijeta, po tko zna koji put osakatila. Čudna je ta ljudska otpornost, sposobnost da iznova i iznova možeš graditi barku, brod, arku, kako bi preživio, nadživio, kako bi opstao, pred poplavom užasa, poplavom koja jaše na nuklearnim bojevim glavama. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, svjestan je užasa u kojem upravlja multilateralnom organizacijom koja vapi za rekonstrukcijom. Zazivao on ili ne na uzbunu i oko klimatskih promjena i oko humanitarnih kriza i oko reforme multilateralnog poretka i globalnog upravljanja, povijest nas uči da do takvih promjena dolazi kada voda dođe do grla, kada se dogodi tragedija epskih razmjera. Kako će ovo nepodnošljivo stanje završiti? Jesu li sve ove naše suvremene poplave dovoljno upozorenje da se spasimo svi?

Društvenim mrežama i inozemnim medijima, nakon što su slike iz Derne otišle u svijet, procurila je i pjesma, navodno Mustafe al-Trabelsija, lokalnog pjesnika, koji ju je napisao samo nekoliko dana pred potop, nakon javne rasprave o kvaliteti brana i zaštite od prirodnih nepogoda koja se navodno dogodila u lokalnom centru za kulturu. Mitovi o potopu zauvijek će nam služiti kao nada da bi moglo doći bolje vrijeme. I nakon nestanka svih. No, takve nade, u doba okretanja glave, sve je manje. Kako piše britanski The Guardian, pjesnik iz Derne, Al-Trabelsi, koji nam je ostavio ove stihove, poginuo je u poplavi.

Kiša.

Otkriva propale ulice, građevinare prevarante

I propalu državu.

Sve ispire.

I ptičja krila i mačju dlaku.

Sirotinju podsjeća na trošne krovove i odjeću

Budi doline

I otire dosadnu prašinu i suhu koru

Kiša

Znak dobrote

Obećanje pomoći

Zvono za uzbunu.

***

Svakog prvog petka u mjesecu od 21h pratite N1(DIS)INFO.

Sve što se u Europi radi po pitanju dezinformacija možete pročitati OVDJE.

Sve što se radi u sklopu EDMO hubova možete pronaći OVDJE.

Sve što se radi u Hrvatskoj i Sloveniji u sklopu ADMO huba možete pronaći OVDJE.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!